Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-325/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetnici Lidiji Rukavina iz OD Lacković & Rukavinad.o.o., Pisarnica Koprivnica, Opatička 5/2, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku odvjetnici Sanji Porobija, Iblerov trg 10/VII, Zagreb radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-447/2019-26 od 17. listopada 2025., dana 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-447/2019-26 od 17. listopada 2025. u dijelu pod točkom I izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-447/2019-26 od 17. listopada 2025. u dijelu pod točkom II i III izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., čl. 2. st. 1., čl. 3D) st. 2., čl. 7. st. 1. i 2., i čl. 23 K) Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita], kreditna ... od 29.06.2005.god., solemniziranog kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz [adresa], pod brojem OU-636/05 dana 19.07.2005, sklopljenog 29.06.2005.god. između tužitelja ĐU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], istovjetan s ZU, [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB : 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj HNB-a za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika, te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB : 92963223473, da isplati tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.297,03 EUR preplaćen s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi: iznos 52,15 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 54,06 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 61,57 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 66,78 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 62,38 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 65,69 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 64,15 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 73,59 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 79,17 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 77,98 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 84,17 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 93,28 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 90,18 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 104,08 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 99,50 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 120,39 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 108,54 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 112,65 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 110,10 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 117,08 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 105,22 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 113,21 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 107,03 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 120,16 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 144,03 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 157,04 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 147,00 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 141,17 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 127,96 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 128,91 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 130,02 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 142,00 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 145,14 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 143,92 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 141,13 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 142,78 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 146,02 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 142,20 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 148,91 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 133,65 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 139,70 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 143,47 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 141,58 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 141,44 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 160,73 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 136,38 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 143,57 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 131,74 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 131,91 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 131,07 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 131,39 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 134,16 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 137,83 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 138,44 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 143,12 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 138,21 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 79,00 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 81,09 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 79,33 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 75,36 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 76,59 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 78,63 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 80,54 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 81,20 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 82,43 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 85,84 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 86,54 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 86,83 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. rujan 2015. pa sve do isplate svakog pojedinog iznosa, od 01.08.2007. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % od dospijeća svakog pojedinog iznosa, od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023. pa do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od01.01.2024.god. do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište,uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da naknadi tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.559,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude tj. od 17. listopada 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.161,76

EUR.

V. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 200,00 EUR uvećano za PDV.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik u dijelu pod točkom I i II izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak žalbenog postupka te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a međutim u određenom dijelu je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može na pravilan način ispitati jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205084961 od 29. lipnja 2005. ( dalje Ugovora) i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u CHF kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika .

6. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita] dana 29. lipnja 2025. godine, solemniziran po javnom bilježniku Dubravki Filipović-Kovačić, iz [adresa], pod poslovnim brojem: OU-636/2005 19. srpnja 2005. godine, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 82.320,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa ugovorenom kamatom u visini od 4,90% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate na rok od 264 mjesečnih anuiteta, nesporno je da je krediti nadalje u otplati.

7. Također, nije sporno da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu 18. prosinca 2015., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015 dalje ZID ZPK) u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. Međutim, ovdje je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana.

9. Također, ovdje je sporno da li je zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. ,a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK /15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 10. ožujka 2006. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužitelja za isplatom daljnjih iznosa.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i to čl. 81., 82., 90., ZZP/03. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

11. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4.stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

12. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF).

13. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

14. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužitelja kao potrošača kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/03.

15. Prema odredbi čl. 81. st.1 .ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez takve odredbe.

16. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

17. Prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza, a kojeg sud prihvaća kao logičnog, proizlazi da je Ugovor sklopljen na način da nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora i bilo je po principu "uzmi ili ostavi" te se nije govorilo o rizicima promjene tečaja kao i promjene kamatne stope a kada se kredit počeo otplaćivati mjesečna rata je iznosila 2.300,00 kn a kasnije je dosegla visinu od 3.700,00 kn, da je pročitao ugovor i bilo mu je važno da rata ne prelazi 1/3 njegove plaće.

18. Prvostupanjski sud je prihvaćajući iskaz tužitelja pravilno zaključio da tužitelju kao potrošaču nisu bile pojašnjene niti date odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i posljedicama promjene tečaja kao i promjene kamatne stope tijekom otplate kredita pa da se stoga o tim odredbama sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo jer isti nije mogao utjecati na bitne odredbe ugovora a niti su mu iste bile pojašnjene.

19. Žalbeni prigovor tuženika da ovdje tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a te nije dokazao namjenu korištenja kredita nisu osnovani.

20. Naime, iz iskaza tužitelja na ročištu 10. rujna 2025. proizlazi da je namjena kredita bila kupnja kuće radi rješavanja stambenog pitanja, da je tužitelj po zanimanju državni službenik te se u predmetnoj kući nije obavljala nikakva poslovna djelatnost a iz samog Ugovora proizlazi da se radi o namjenskom kreditu čija je namjena bila kupnja kuće ( čl. 6 Ugovora).

21. Prema odredbi čl.3. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

22. Točno jest da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužitelj u ovom postupku i dokazao, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a.

23. Također ovdje valja dodati da je teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

24. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud poziva na presude iz kolektivnih tužbi u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Prema tome, pravilnim tumačenjem navedenih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništetnosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

27. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora, već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a a u vezi s čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. ZZP/03) stoga zaključeni Dodatak ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužitelja kao potrošača da zatraži restitucijiskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.

28. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

29. Prema tome, pravilan je pravni zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2005. u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga je u tom dijelu valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. Naime, pogrešno zaključuje tuženik da stranke zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/2015 su isplaćene sve razlike s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način da su iste iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja prema Dodatku ugovora pa da stoga korisnici kredita nemaju pravni interes za postavljanje kondemnatornih zahtjeva koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

31. Nadalje, ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZID ZKP/15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji, ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.

32. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

33. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

34. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

35. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 12. lipnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

36. Međutim, u ovom konkretnom predmetu u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev a koji se odnosi na isplatu valjalo je ukinuti pobijanu presudu jer je u tom dijelu presuda nerazumljiva te ju nije moguće na pravilan način ispitati a na što osnovano ukazuje tuženik u žalbenim navodima.

37. Prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Nataliji Jambrečić te je sud utvrdio prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka da je preplaćeni iznos po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate kredita) do 30.09.2015. (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio 8.814,68 EUR, da je u konverziji utvrđen višak uplata u iznosu od 6.988,24 kn/ 927,50 EUR a da je vještakinja prikazala detaljan izračun u tabelama 3 i 4 nalaza specifikacije pojedinačnih iznosa te utvrdila pretplatu u iznosu od 8.297,03 EUR.

38. Prvostupanjski sud je prihvatio iznos koje je utvrdila vještakinja kao iznos pretplate u visini od 8.297,03 EUR.

39. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka ističući da je sudski vještak protivno ZID ZPK/15 iznos pretplate odbio od zakonskih zateznih kamata a ne od glavnog potraživanja i u tom pravcu je tuženik tražio dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

40. Međutim, prvostupanjski sud je odbivši prigovor tuženika svoju odluku temeljio na nalazu i mišljenju vještaka a da pri tome nije razjasnio odlučne činjenice u pogledu iznosa koji je tužitelju priznat u konverziji jer je tuženik upravo prigovarao matematičkom izračunu smatrajući ga netočnim jer je vještak pretplatu koja je tužitelju priznata u konverziji u visini od 6.988,24 kn odbio od zateznih kamata a ne od glavnog potraživanja.

41. Iako je vještakinja pisanom dopunom ostala u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja sud nije raspravio do kraja odlučne činjenice radi pravilnog rješenja ovog spora odbivši prijedlog tuženika za dopunom financijskog vještačenja pa je stoga valjalo u tom dijelu ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

42. Slijedom navedenog a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke.

43. U nastavku postupka sud će razjasniti sve odlučne činjenice u pogledu kondemnatornog tužbenog zahtjeva te će nakon dopune dokaznog postupka donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

44. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević