Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-8/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Vlatke Fresl Tomašević, članice, u pravnoj stvari tužiteljice AHR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina u Rijeci i Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-194/2021-30 od 19. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P- 194/2021-30 od 19. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P- 194/2021-30 od 19. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.451,86 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude, sve to u roku od 15 dana.

1.2. Prvostupanjskim je rješenjem odlučeno:

- dopušta se preinaka tužbe od 4. ožujka 2025. (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.703,08 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 19. rujna 2025. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od

15 dana (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude, kao i protiv navedenog rješenja u dijelu pod točkom II. i III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se presuda, kao i rješenje u pobijanom dijelu, preinače na način da se zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška nastalog povodom žalbe u iznosu od 424,10 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 4. ožujka 2025. (list 115-117 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Tomislava Prpića, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 8. svibnja 2024. (list 79-89 spisa) te njegovom dopunskom pisanom očitovanju od 6. veljače 2025. (list 108-112 spisa), da joj tuženik isplati iznos od 1.451,86 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.676,54 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužiteljica navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužiteljica na temelju Ugovora o [broj kredita] od 15 .svibnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivala mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a koja odredba je, prema mišljenju tužiteljice, ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ni prvostupanjska presuda, niti prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati jer je izreka presude i rješenja razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda i rješenje temelje te jer sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude, kao i prvostupanjskog rješenja u pobijanom dijelu, te postupka koji im je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu radi kupnje novog vozila marke Ford u auto–kući, i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.090,00 CHF–a, s rokom otplate od 7 godina,

- da je tužiteljica, saslušana na ročištu od 7. srpnja 2025. (list 125 spisa), iskazala:

- da nije išla u poslovnicu tuženika, s obzirom na to da su u auto–kući u kojoj je kupovala vozilo dobila informaciju da se isto može kupiti kreditom koji odobrava tuženik, nakon čega je predala sve papire vezano za sklapanje Ugovora o kreditu,

- da je kod javnog bilježnika potpisala Ugovor o kreditu,

- da se kredit mogao uzeti isključivo u CHF–u te da s tuženikom nije mogla pregovarati o pojedinim uvjetima Ugovora o kreditu, pa tako ni o valutnoj klauzuli,

- da ju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nitko od strane tuženika nije obavijestio o mogućim rizicima promjene tečaja CHF–a,

- da je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

- da je potrošač, sukladno čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva), svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu,

- da je za svojstvo potrošača potrebno da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga,

- da podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati,

- da tužiteljica u ovom predmetu, imajući u vidu da je Ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila za privatne potrebe, ima svojstvo potrošača, s time da tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja te činjenice, nije dokazao da je tužiteljica predmetni kredit iskoristila suprotno ugovorenoj namjeni,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je pak potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018/11 od 3. rujna 2019., utvrđeno, između ostalog, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da su navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesenih na temelju odredbe iz čl. 502.a–502.h ZPP–a i čl. 131.–141.b ZZP/07 te da su subjektivne granice njihove pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu,

- da je odredbama iz čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i da je, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, isti to dužan dokazati,

- da je odredbom iz čl. 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

- da je odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da je odredbom iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe,

- da se, kako Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora, tako na isti odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-

6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,

- da su, slijedom navedenog, odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u nepoštene i, samim time, nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed na tipskom ugovoru, s time da je sami položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio "slabiji" jer je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko–bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, niti je bila adekvatno informirana o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka, čime je ista dovedena u neravnopravan položaj,

- da se, sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP–a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP–a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava, a da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužiteljica na te presude i poziva u predmetnoj parnici,

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje te da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo u bitnom da je tužiteljica uplatila više tuženiku ukupan iznos od 1.451,86 EUR–a, a sukladno kojem je tužiteljica podneskom od 4. ožujka 2025. konačno postavila tužbeni zahtjev,

- da je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO–a propisano da je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi,

- da je, kako je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 7.) ništetna, tako je tuženik dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate Ugovora o kreditu,

- da je tuženik, sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a, dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate,

- da je odredbama iz čl. 214. st. 1. i 2. ZOO–a propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze,

- da, sukladno odredbi iz čl. 215. st. 1. ZOO–a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno, a da je odredbom iz čl. 241. ZOO–a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine,

- da je u konkretnom slučaju tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u odnosu na tuženika donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći, s time da za institut stjecanja bez osnove vrijedi opći zastarni rok od 5 godina,

- da je, s obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. ožujka 2021., pa da od dana donošenja navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok, neosnovan prigovor zastare koji je tuženik tijekom postupka istaknuo.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje iznos od 1.451,86 EUR–a, s obzirom na to da su odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF–u, odnosno u kojem je glavnica vezana za valutu CHF–a, ništetne, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sve u smislu odredaba iz čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO–a.

9. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZOO–a.

10. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetne,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZZP/03 i ZZP/07 u odnosu na valutnu klauzulu.

11.1. Pri tome valja dodati i da je prvostupanjski sud, suprotno mišljenju tuženika, pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa pa da tužiteljici zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, sve sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. Naime, tuženik je svakako nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa od 1.451,86 EUR–a, odnosno pojedinačnih mjesečnih iznosa od kojih se konkretan iznos sastoji, budući da je tuženiku, kao banci, moralo biti poznato da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), nepoštena i, samim time, ništetna.

12. Isto tako, valja ukazati da u ovom predmetu, suprotno mišljenju tuženika, nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 326. st. 2. ZOO–a, kojom je propisano da se, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati, budući da se uzrok ništetnosti Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, ne može smatrati zabranom manjeg značaja.

13.1. Nadalje, odluka o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.703,08 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 19. rujna 2025., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24 i 52/25), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18 i 51/23), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19 i 92/21), Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 37/23) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

13.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, tako da je pravilna i zakonita i odluka o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke prvostupanjskog rješenja.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a, u svezi čl. 381. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

15. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac