Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1186/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupaju punomoćnici u OD Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o., odvjetnicima iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koga zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-306/2021-36 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-306/2021-36 od 21. studenog 2024. pod toč. I., II., toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.509,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. studenog 2024. do isplate, kao i pod toč. V. izreke presude.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama- Buie poslovni broj P-306/2021-36 od 21. studenog 2024. toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. studenog 2024. do isplate i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnom odredbe čl. 2. toč. 2. i čl. 3. toč. 2. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te tuženika, potvrđenog kod javnog bilježnika Željka Krajine u Umagu pod br. OU-1837/06 od 11. prosinca 2006., u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka, koja odredba čl. 2. Ugovora glasi: ". prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita." i odredba čl. 3. toč. 2. Ugovora glasi: ". kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Ape-Adria Bank d.d. na dan plaćanja." (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.095,55 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća pa do isplate sve kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke. Odbijen je dio zahtjeva za isplatu iznosa od 469,73 eura (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 4.821,50 eura sa zateznom kamatom koja teće od 21. studenog 2024. do isplate, kako je to navedeno pod toč. IV izreke. Konačno, odbije je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (toč. V. izreke)

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I., II., IV. i V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u navedenim dijelu preinači, sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuju tuženik.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među strankama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

7. Nejasni su žalbeni navodi da sud prvog stupnja u ponovljenom postupku nije postupio sukladno uputi suda drugog stupnja, budući da u konkretnom sporu presuda suda prvog stupnja nije bila ukidana niti je predmet bio vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

9. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjeničnog stanje na koje je djelomičnim prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

1 0 . Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu 366-80/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 07. prosinca 2006. po kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan isplate i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 2. toč 2. i čl. 3. toč. 2. Ugovora o kreditu), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 26.095,55 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule s pripadajućom zateznom kamatom.

11. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništavost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, tijeka zateznih kamata, kao i prigovora radi prebijanja.

12. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 7. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje. Ugovor o kreditu), potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine u Umagu pod br. OU-1837/06 od 11. prosinca 2006., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama

-da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni br. broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

-da su navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a-502. h ZPP i čl. 131.-141. b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, pa se tužitelj, kao korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda

-da je iskazom tužitelja u bitnom je utvrđeno da je kredit podigao za uređenje obiteljske kuće, da mu je zbog tom prilikom zbog ranijeg kredita djelatnica ponudila kredit u CHF, da prilikom ugovaranja kredita nije obaviješten o bilo kakvom riziku u odnosu na valutu i kamatu, a čak mu je bilo rečeno da postoji mogućnost da kamata bude još niža budući se približavamo ulasku u EU, da nije mogao pretpostaviti da će biti bilo kakve tečajne razlike niti je bilo uopće govora o bilo kakvoj tečajnoj razlici, da Ugovor o kreditu nije posebno čitao niti mu ga je netko dao, a sve stavke ugovora prošao je s gospođom GDP, koja mu nije posebno objasnila promjenu tečaja, a takve informacije nije dobio niti kod javnog bilježnika, da mu je početna rata od oko 2.300,00 kuna, narasla na 3.700,00 kuna i više, da mu je poznato da tečaj varira i na to je bio spreman, ali nikada nije mogao pretpostaviti da će varirati u ovom rasponu što mu se

desilo u kreditu sa CHF i nitko ga na to nije upozorio, te je u konačnici prodao kuću i otplatio kredit 2015. godine

-da je iskazom svjedoka GDP, koja je bila djelatnica tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, a tužitelja poznaje kao policajca u bitnom utvrđeno da joj je poznato da je tužitelj bio u banci radi kredita no ne sjeća se ništa konkretno o njihovom razgovoru, da se glede valutne klauzule nije komuniciralo s klijentima niti se znalo za bilo kakvu situaciju koja će se desiti ako se uzme kredit u CHF, da se ne sjeća da bi se sa osobama koje su podizale kredit razgovaralo o tome da bi postojao neki rizik vezano za valutnu klauzulu za kredite u CHF, da s obzirom na razliku u kamatnim stopama za kredit u eurima i kredit u CHF u to vrijeme 2008. i 2009. velika većina nije imala niti kreditnu sposobnost za iznos koji su željeli ukoliko bi uzimali kredit u eurima, dok je izbor valute bio izraz slobodne volje

-da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, a sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora

-da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužitelj, na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, više uplatio 200.762,58 kuna, kako je specificirano po mjesecima u tablici br. 5.

-da je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 20. travnja 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina

13. Polazeći od navedenog, te rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) sud prvog stupnja zaključuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne te je na temelju čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 -dalje: ZOO) tuženik obvezan vratiti stečeno bez osnove, i to u dijelu koji se odnosi na pretplate zbog tečajne razlike iznos od 26.095,55 eura (toč. I. i II. izreke) dok je u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 469,73 eura zahtjev tužitelja neosnovan (toč. III. izreke)

14. Odluka suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

15. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje:ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

16. U odnosu na žalbene navode valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07

17. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za C H F , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

18. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

19. Tako sud prvog stupnja nije počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 502. c. ZPP na koju ukazuje žalba tuženika jer je pravilno ocijenio da se na konkretni Ugovor o kreditu mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 te da je vezan pravnim shvaćanjem iznesenim u tom sporu na temelju članka 502. c ZPP iz razloga što je utvrdio da se radi o odredbama koje su identične odredbama ugovora koje su bile predmet kolektivnog spora.

19.1. Pored toga, na temelju iskaza tužitelja i svjedoka FDP utvrđeno je da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi kojom je glavnica kredita vezana uz CHF.

19.2. Dakle, kako tužitelj nije bila dovoljno informiran od strane tuženika o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, nije odlučno to što je iskazao da ugovor nije posebno čitao jer i da jest, time ne bi bila upoznat o svim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, pa žalbeni prigovor tuženika da tužitelj radi navedenog ne može uživati potrošačku zaštitu nije osnovan.

20. Sud Europske unije je presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

21. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

22. Imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbu o valutnoj klauzuli u CHF o kojoj se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništavost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03

24. Stoga je pravilno sud usvojio tužbeni zahtjev temeljeći ga na nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke iz kojeg proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja preplatio iznos upravo u visini koja je dosuđena. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka na koje je odgovoreno u dopunskom nalazu (u odnosu na negativne razlike), dok su prigovori na kojima ustraje u žalbi pravne naravi i bez utjecaja su na ispravnost nalaza vještaka. Sud prvog stupnja dao je zadatak vještaku koji se držao tog zadatka i izradio nalaz i nije na tuženiku da dovodi u pitanje odluku suda o pravilnosti zadatka. Stoga ni u ovom dijelu presuda ne trpi od ikakvih nedostataka koji bi utjecali na njezinu zakonitost, a metodologijom obračuna uzimajući u obzir početni tečaj CHF kroz cijelo vrijeme otplate postupa se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u otklanjanju nepoštenih učinaka odredbi koje su ugovorene uslijed tuženikovog postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Argumenti kojima tuženik osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

26. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništavost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 20. travnja 2021., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

27. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi i pozivanje tuženika na drugačija mišljenje pravnih stručnjaka nisu od utjecaja.

28. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

29. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata, jer imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koje je unaprijed sastavila tuženica i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog dana nakon dana kada su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženice).

30. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništave i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

31. Konačno pravilno je sud prvog stupnja otklonio tuženikov prigovor uračunavanja negativnih razlika ocjenjujući da u situaciji kada nije podnesen prigovor radi prijeboja, odnosno protutužba istom ne pripada pravo na ovu tražbinu. U odnosu na negativnu tečajnu razliku tuženik se upućuje na revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195 i čl. 196. ZOO odnosno ako nije podnesena protutužba.

32. Tome valja dodati da je odredbama ZZP/03 zaštita ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih (dakle, niti banaka kao trgovaca) pa iz svoga nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi. Tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja koji je niži od početnog nije ništa primio/stekao pa stoga ne postoji obveza vraćanja, a ni eventualnog umanjenja tražbine tužitelja po osnovi tzv. negativne razlike.

33. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio vrijednost boda prema važećoj Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23, dalje Tarifa) u vrijeme donošenja odluke sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife.

34. Tužitelju je osnovano priznat trošak za sastava obrazloženog podneska od 5. travnja 2022. (očitom pogreškom u pisanju navedeno da se radi o podnesku od 6. travnja 2022.) primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te uredio zahtjev u skladu s rezultatima vještačenja.

35. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je sud pogrešno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018 i 51/2023). Navedenom odredbom propisano je da su oslobođeni plaćanja sudske pristojbe potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim, u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije bio oslobođen plaćanja sudske pristojbe jer je navedena odredba stupila na snagu u svibnju 2023., a tužitelj je pristojbu na tužbu platio s danom podnošenja tužbe 13. travnja 2023. pa ostvaruje pravo na naknadu plaćene sudske pristojbe na tužbu.

36. Osnovano međutim, tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno dosudio trošak sastava podneska od 23. rujna 2023. u iznosu od 250,00 eura uvećano za pripadajući PDV. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da podnesak tužitelja od tog datuma nije sadržan u spisu pa time nema dokaza da je navedeni trošak nastao.

37. Prema tome tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 4.509,00 eura pa je u preostalom dijelu, za iznos od 312,50 eura valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka, i taj dio zahtjeva odbiti.

38. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude, a primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP kao pod toč. II. izreke ove presude.

39. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a i u odnosu na odluku o troškovima postupka je uspio samo djelomično.

U Zagrebu 10.ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović