Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3634/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, AĐČ, izvjestiteljice i ŠĐČ, članice, u pravnoj stvari tužiteljice AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bori Saviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9691/2019-41 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9691/2019-41 od 22. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.414,53 EUR–a[1] (18.192,29 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.098,62 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 22. svibnja 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR–a (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 383,10 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 20. veljače 2024. (list 214-216 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Amalije Bilušić, stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo od 11. ožujka 2021. (list 108-115 spisa) te njegovom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 15. studenog 2011. (list 139-145 spisa), da joj tuženik isplati iznos od 2.414,53 EUR–a (18.192,29 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.098,62 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužiteljica navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužiteljica na temelju Ugovora o [broj kredita] od 2. svibnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivala mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i promjenjive kamatne stope koje su ugovorene odredbama Ugovora o kreditu, a koje odredbe su, prema mišljenju tužiteljice, ništetne.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom:

- da je Ugovorom o kreditu ugovoreno:

- da se tužiteljici odobrava kredit u iznosu 18.553,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1.),

- da je tužiteljica obvezna vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja kredita (čl. 1. i čl. 7.)

- da kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. st. 1.),

- da je tužiteljica, saslušana na ročištu od 22. siječnja 2024. (list 211-212 spisa), iskazala:

- da je novčanim sredstvima iz Ugovora o kreditu kupila osobno vozilo marke Citroen za osobne potrebe te da je u vrijeme podizanja kredita radila kao odgajateljica u dječjem vrtiću,

- da joj nije objašnjen rizik valutne klauzule te da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen,

- da joj nitko nije objašnjavao odredbu o valutnoj klauzuli, niti što znači da je kamata promjenjiva,

- da je odredbom iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

- da je, kako je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, tako je ista potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/03,

- da odredbe iz čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. zahtijevaju da se na temelju sudske odluke kojom je u povodu kolektivne tužbe utvrđeno da je ugovorna odredba koju koristi trgovac nepoštena pruži zaštita svim potrošačima koji su s tim trgovcem ugovorili takvu nepoštenu ugovornu odredbu,

- da zahtjev ''informiranosti potrošača'' konkretno znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (takav stav iznesen je i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.),

- da su, sukladno odredbi iz čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 – u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni boj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. obvezujuću i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku,

- da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1402/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju–ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to čl. 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da, budući da je tuženik, kao banka, znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da nije na adekvatni način, usprkos svijesti o tome da potrošač to ne zna i da im je zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošača (tužiteljicu), na način da potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, isti nije u odnosu na tužiteljicu kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno niti pošteno u trenutku ugovaranja odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, zbog čega je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava,

- da je, budući da se Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a da tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna na temelju odredbe iz čl. 322. st. 1. ZOO–a,

- da se, budući da je u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ništetna odredba o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ista utvrđenja primjenjuju i ovom predmetu,

- da u Ugovoru o kreditu nisu navedeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a da je iz iskaza tužiteljice vidljivo da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila informirana o egzaktnim parametrima i metodama izračuna koje utječu na promjenu stope ugovorene kamate

- da, s obzirom na to da je promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika (čl. 2. Ugovora o kreditu) bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaja na nju, a kojom odredbom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta obveza koju ona nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, u ovom predmetu tužiteljice, u odnosu na drugu ugovornu stranu, u ovom predmetu tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava,

- da je odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva u smislu odredbe iz čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO–a jer je takvu nejasnu odredbu sastavio tuženik kao banka, a koja je, kao takva, protivna prisilnom propisu te ništetna na temelju odredbe iz čl. 322. st. 1. ZOO–a,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,

- da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti, slijedom čega tužiteljica ima pravo potraživati od tuženika iznos koji je on neosnovano stekao na temelju ugovorenu valutu CHF–a i ugovorene promjenjive kamatne stope, budući da su iste nedopuštena i nepoštena u smislu odredaba iz ZZP/03 i ZZP/07,

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje te da je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju te dopunskom pisanom nalazu i mišljenju naveo u bitnom da pretplata po kreditu od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2006.) pa do dospijeća posljednjeg anuiteta (31. svibnja 2013.), a koja proizlazi iz razlike između primijenjenog tečaja kod otplate kredita (srednji tečaj kreditora na dan dospijeća) i tečaja za valutu CHF–a važećeg na dan isplate kredita te promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.414,53 EUR–a (18.192,29 kn),

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare,

- da je, s obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., da zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok zastare, zbog čega se treba primijeniti odredba iz čl. 225. ZOO–a kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., vidljivo da nije nastupila zastara zbog ništetne promjenjive kamatne stope, tako je prigovor zastara, istaknut od strane tuženika, neosnovan.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da, budući da su odredba kojom se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu uz švicarski franak te odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope (čl. 1. i 7. te čl. 2. Ugovora o kreditu) ništetne na temelju odredbe iz čl. 322. st. 1. ZOO–a, a da je tužiteljica podmirivala dospjele anuitete za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, tužiteljica osnovano od tuženika potražuje iznos od 2.414,53 EUR–a (18.192,29 kn) koji je on stekao bez osnove na temelju odredbe iz čl. 1111. st. 1. ZOO–a, kao i zatezne kamate počevši od dana plaćanja mjesečnih anuiteta pa do isplate na temelju odredbe iz čl. 1115. ZOO–a, slijedom čega je odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude.

9. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a.

10. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja (pobijane) presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom:

- da prvostupanjski sud nije (dovoljno) obrazložio zašto su pravna utvrđenja iz parnice ''Potrošač'' relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu u ovom predmetu,

- da prvostupanjski sud nije (dovoljno) obrazložio zašto je tuženik za vrijeme trajanja

Ugovora o kreditu bio nepošten,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a (čl. 22.) u odnosu na valutnu klauzulu,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravo Europske unije koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem odredaba ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/14.

11.1. Nadalje, odluka o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.098,62 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 22. svibnja 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

11.2. Pravilna je i zakonita i odluka o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, a kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR–a, jer je ista donesena u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a.

12. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac