Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2953/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Vujičić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno poslovni broj P-489/2023-29 od 22. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao nesnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno poslovni broj P-489/2023-29 od 22. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II i III izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno poslovni broj P-489/2023-29 od 22. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I i IV izreke te sudi:

Odbija se tužiteljica OV sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320da tužiteljici OV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.806,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 0,31 eura počevši od dana koji slijedi danu 01.12.2004. godine do isplate;

- 619,72 eura počevši od dana koji slijedi danu 20.03.2012. godine do isplate;

- 109,90 eura počevši od dana koji slijedi danu 22.08.2012. godine do isplate;

- 118,27 eura počevši od dana koji slijedi danu 13.09.2012. godine do isplate;

- 322,20 eura počevši od dana koji slijedi danu 29.10.2012. godine do isplate;

- 179,23 eura počevši od dana koji slijedi danu 04.02.2012. godine do isplate;

- 1.058,48 eura počevši od dana koji slijedi danu 28.03.2013. godine do isplate;

- 326,87 eura počevši od dana koji slijedi danu 06.06.2013. godine do isplate;

- 553,54 eura počevši od dana koji slijedi danu 20.12.2013. godine do isplate;

- 58,82 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.04.2015. godine do isplate;

- 104,85 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.05.2015. godine do isplate;

- 104,79 eura počevši od dana koji slijedi danu 08.06.2015. godine do isplate;

- 104,79 eura počevši od dana koji slijedi danu 08.04.2015. godine do isplate;

- 104,80 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.08.2015. godine do isplate;

- 104,98 eura počevši od dana koji slijedi danu 07.09.2015. godine do isplate;

- 4.259,59 eura počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2015. godine do isplate;

- 5.675,68 eura počevši od dana koji slijedi danu 30.09.2015. godine do isplate po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana“.

III Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 13.806,82 eura sa pripadajućim, pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama, pod točkom II izreke je utvrđeno da je: Ugovor o [broj kredita], s nadnevkom: 16. studenog 2004. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita a pod točkom III izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 813,84 eura na ime stečenog bez osnove uslijed terećenja tužiteljice za ništetnu naknadu obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenoga 2004. godine do isplate dok je pod točkom IV izreke naloženo tuženiku, tužiteljici naknaditi prouzročeni parnički trošak od 4.917,81 eura u roku od 15 dana od presuđenja, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojega su nesporno sklopile stranke 16. studenog 2004. za svotu od 122.809,16 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 360 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja bila 4,99% godišnje (dalje Ugovor o kreditu) i to u dijelu gdje je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% iznosa kredita uz restitucijski zahtjev isplate preplaćene svote po osnovi ove ugovorne odredbe.

4.1. Tužiteljica također traži i isplatu preplaćenog u ispunjenju ugovorne odredbe gdje je ugovorena valuta vezana uz glavnicu švicarski franak koja predstavlja nepoštenu a time i ništetnu ugovornu odredbu te traži isplatu preplaćenog jer se radi o odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

5. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 4. ožujka 2016. na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije po tužiteljici kao korisnici kredita (dalje Aneks).

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev prethodno ocjenjujući neosnovanim prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice na podnošenje tužbe na utvrđenje nakon što su stranke zaključile Aneks, upućujući na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske donjetu u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019 te na praksu presuda EU suda poglavito u odnosu na provedenu konverziju, izražavajući pravno stajalište da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici zaključenja Aneksa jer se kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja na osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu o čemu je sud u ovom predmetu odlučio kao o prethodnom pitanju, upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO).

6.1. Tako prvostupanjski sud, nakon izrađenog nalaza i mišljenja vještaka prihvaća kondemnatorni zahtjev tužiteljice na isplatu preplaćenog u ispunjenju ugovorne odredbe gdje je glavnica vezana uz valutu CHF budući da tužiteljici provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i naplaćenoj naknadi za obradu kredita pa ima pravo ostvariti punu zaštitu a kako je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF upućuje i na odredbu čl. 1046 ZOO glede umanjenja nečije imovine jer je tužiteljici za vrijeme plaćanja, tijekom ugovorenog vremena nastala šteta a knjigovodstvenim vještačenjem je utvrđen iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlike između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, uz prikaz razlike glavice i neosnovanog umanjenja u postupku konverzije.

6.2. Naposljetku, glede prigovora radi prijeboja kojega je tuženik istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka upućuje na činjenicu da je sama tužiteljica tražbinu uskladila uvažavajući negativnu tečajnu razliku.

7. Tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22. i 155/23 - dalje: ZPP), odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

8. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba, nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

9. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.1. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da je kredit iskorišten za kupnju stana koji se isključivo koristio za stanovanje a ne iznajmljivanje a nešto prije prodaje nekretnine je, radi nemogućnosti plaćanja rata kredita stan iznajmljivala jednu sezonu što je potvrđeno podacima turističke zajednice Grada Rovinja – Rovigno se stan, koji je kupljen sredstvima kredita, prema rješenju o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iznajmljivao u razdoblju od 16. svibnja 2013. do 3. prosinca 2015. kada je objekt je odjavljen.

10.2. Tako je tužiteljica dokazala da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu stan korišten isključivo za njezine osobne potrebe pa kako je na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom žalbenim navodima osporavati tužiteljici.

11. Glede zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, je odluka donijeta sukladno odredbama čl. 81. i 83. ZZP ocjenom, kako su označene ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te zabrane zlouporabe prava pa su stoga ništetne sukladno odredbi čl. 324. ZOO.

11.1. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena ugovorna odredba ništetna, pa je time uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njezin sadržaj gdje joj je nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

12. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da se o odredbama ugovora o kreditu nije moglo pregovarati s time da je u vezi ugovora bio pripremljen letak a iskazom svjedoka EV, financijskog savjetnika kod tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu je utvrđeno da se konkretnog razgovora sa tužiteljicom ne sjeća, kao niti što je klijentu govorila u svezi kamatne stope i valute CHF dok je za naknadu za obradu kredita svaki klijent znao i ne sjeća se da li je nešto objašnjavala u svezi te naknade koja se skinula od iznosa kredita te je izrekom odgovorila da se o naknadi nije moglo pregovarati jer je predstavljala uvjet kredita.

12.1. Budući da tuženik osim provedbe ovih dokaza, radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu nije predlagao dokaze pa niti na koji način nije dokazao da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, niti da je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, neosnovani su navodi žalitelja kada tvrdi da sud nije provjerio postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih i da su troškovi naknade za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljene te je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice a nije predviđena obveza informiranja o kamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna stoga, jer se o odredbama potrošačkog ugovora mora omogućiti pojedinačno pregovarati, što je u ovom slučaju izostalo.

13. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba glede jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,00 % iznosa kredita nepoštena u smislu odredbe čl. 96. ZZP jer, iako je ova odredba Ugovora o kreditu razumljivo sastavljena, ne omogućuje tužiteljici ocijeniti opravdanost te naknade pa niti ova odredba nije isključena iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbi čl. 98. ZZP.

14. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi te ju upoznao od čega se ova naknada sastoje, opravdanosti te naknade i njezine visine a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ova odredba Ugovora o kreditu ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz te odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Odredbe čl. 1021. do 1023. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita dok odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, koje uvjete a niti pretrpljenu štetu, tuženik u ovoj parnici nije dokazao.

17. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi te što je njome obuhvaćeno, pravilno je ocijenjena ništetnim odnosno, nepoštenom na temelju odredbi čl. 96. i 97. ZZP.

17.1. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je ugovorena naknada bila zapravo naknade za uslugu tuženika na koju ima pravo sukladno svojim internim propisima koji su zakoniti a određeni su u fiksnom iznosu i nisu vezani vanjskim kriterijima.

18. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18.1. Tuženik je sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer ih je nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, je nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1111. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

20. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim u odnosu na naknadu za obradu kredita.

21. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita i njegovu prijevremenu otplatu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

22. Slijedom svega iznijetog je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela ovog dijela tužbenog zahtjeva tuženik u žalbi ne osporava, žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II i III izreke.

23. Između stranaka nije sporno da su sklopili Aneks gdje je izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u euro i koji je sklopljen u ispunjenju zakonskih obveza i u skladu s propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije s time, da se radi o Ugovoru kojim se mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa na način kako to nalaže zakon.

24. ZIDZPK je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF i rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj.

24.1. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

25. Prema sadržaju Aneksa je moguće utvrditi da je zaključen povodom stupanja na snagu dalje ZID ZPK a odredbom čl. 3. toč. 3. Aneksa su supotpisnici suglasno potvrdili da je tuženik dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita te (čl. 5. toč. 2.) da je utvrđena obveza tužiteljice iz Ugovora o kreditu po provedbi konverzije, čime joj je omogućeno na ime nedospjele glavnice kredita u svoti od 67.750,65 eura podmiriti sukladno otplatnom planu iz čl. 9. Aneksa.

25.1. Potpisnici su također utvrdili da će eventualne isplate odnosno nedostatak uplata utjecati na visinu i postojanje više uplaćenih preplata a tužiteljica je nadalje pristala na otplatni plan osnovnog ugovora u CHF s svim njegovim promjenama zamijeniti novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u euro sastavljenim uzimajući u obzir sve izmijenjene ugovorne uvjete i ostale promjene koje su tijekom trajanja Ugovora o kreditu imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta s time da je tužiteljica potvrdila da joj je tuženik predao novi otplatni plan sa dospijećem svakog anuiteta kojega je izrijekom prihvatila (čl. 9. toč. 2. Aneksa).

26. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

27. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

28. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

29. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom kao i manje uplaćenom iznosu koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

30. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

30.1. Stoga je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

30.2. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključila Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način, obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

31. Tako slijedi zaključak, da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli), koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila, vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim A n e k s o m pa joj ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

32. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

33. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu je, sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK, osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

33.1. Kada su dakle, svote koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO, na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK.

33.2. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

34. Budući da je tužiteljica kao korisnica kredita prihvatila konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Aneksa sa tuženikom, ona više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.

35. Slijedom iznijetoga je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika s time, da prigovor radi prebijanja nema svoju samostalnost jer je akcesoran tužbenom zahtjevu u odnosu na kojeg je istaknut a u ovom je slučaju taj zahtjev odbijen.

36. Odluka o parničnom trošku donijeta je cijeneći činjenicu da je tužiteljica zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena.

37. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično izgubila parnicu.

37.1. Tužiteljica naime, nije mogla predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogla biti svjesna da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačeno pobijano prvostupanjsko rješenje s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka cijele parnice, jednom odlukom.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis