Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1504/2025-5

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Matić, predsjednice, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Vodovod d.o.o. Zadar, Špire Brusine 17, OIB: 89406825003, zastupanog po punomoćniku Zoranu Šuniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šunić i Lisec iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-590/2024-15 od 25. studenog 2024., i o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-590/2024-15 od 25. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-590/2024-15 od 25. studenog 2024.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u navedenoj presudi pod stavkom II izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-590/2024-15 dana 25. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da isplati tužitelju Vodovod d.o.o. Zadar, Špire Brusine 17, OIB: 89406825003, iznos od 8.443,42 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2012. pa do isplate, u roku od 15 dana.''

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.460,00 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155723 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tuženik žalbom pobija stavak II navedene presude odnosno odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem nije odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu parničnog troška zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe, koja žalba sadržajno predstavlja prijedlog za donošenje dopunske odluke o parničnom trošku, o kojem prijedlogu tuženika je odlučeno rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-590/2024-15 dana 25. rujna 2025., sadržaj kojeg glasi:

"Odbija se prijedlog tuženika za donošenje dopunske odluke o parničnom trošku."

4. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalbe tuženika protiv presude i rješenja nisu osnovane.

7. 1. U dosadašnjem tijeku postupka Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-x-974/2015-2 od 7. ožujka 2023. pod stavkom I. djelomično je prihvaćena revizija tuženika kao djelomično osnovana te su ukinute presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-6104/2013-2 od 10. ožujka 2015., i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2399/2008 od 21. ožujka 2013. za iznos od 63.616,95 kuna zajedno sa dosuđenim zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2012. do isplate i u dijelu pod točkom III. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da je odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena za konačnu odluku.

7.2. Vrhovni je sud u obrazloženju navedenog rješenja iznio pravno shvaćanje da se pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o dosudi iznosa na "ime obračunate kamate za zakašnjelo plaćanje glavnice" u iznosu od 63.616,95 kuna ne može ispitati zbog pogrešnog pristupa suda o teretu dokazivanja jer je prvostupanjski sud dosudio tužitelju navedeni iznos s tog osnova uz obrazloženje da u ugovoru o cesiji nigdje nije navedeno da se cedent, tužitelj, odrekao zakonskog prava na kamate ni sporednog potraživanja, a kako da to pogrešno tumači tuženik jer se prema odredbi čl. 437. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), kao Zakona mjerodavnog za nastanak pravnog odnosa ugovora o cesiji u ovoj pravnoj stvari, pretpostavlja da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene s glavnim potraživanjem, slijedom čega je, na tužitelju teret dokaza da dospjele a neisplaćene kamate na cedirani iznos nisu ustupljene s glavnim potraživanjem, a sve s obzirom na sadržaj ugovora o cesiji, u ovom slučaju kao izvora prava između stranaka, gdje u tom kontekstu ništa nije rečeno, a radi navedenoga ni činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.

8. Prvostupanjski je sud polazeći od sadržaja preslike ugovora o cesiji od 12. lipnja 2000. (list 307 spisa) iz kojeg proizlazi da je sklopljen između Vodovoda d.o.o. Zadar kao cedenta, MORH-a kao cesusa i Hrvatske elektroprivrede Zagreb kao cesionara, te da je Vodovod Zadar kao cedent svoje potraživanje od MORH-a kao cesusa ustupio Hrvatskoj elektroprivredi kao cesionaru kao i da je cesionar suglasan da dug od 1.400.000,00 kn izmiri cesus, kao i sadržaja dopisa HEP-a od 11. travnja 2024. (list 442 spisa) iz kojeg proizlazi da Hrvatska elektroprivreda d.d. kao pravni slijednik Hrvatske elektroprivrede Zagreb u svojoj arhivi ovakvu vrstu knjigovodstvene isprave - konkretno ugovor o cesiji od 12. lipnja 2000. čuva 11 godina, te da predmetnu ispravu obzirom na protek vremena nisu u mogućnosti dostaviti sudu, kao i odredbe čl. 437. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO) kojom je propisano da kod ugovora o cesiji s potraživanjem prelaze na primaoca sporedna prava, kojima pripada i pravo na kamate kao i st. 3. istog članka prema kojem se pretpostavlja da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene s glavnim potraživanjem, prvostupanjski je sud utvrdio da zatezne kamate kao akcesorno potraživanje prate sudbinu glavnog potraživanja, pa kako u ugovoru o cesiji od 12. lipnja 2000. u tom kontekstu ništa nije rečeno, da se presumira da su ustupljene s glavnim potraživanjem, ali kako tužitelj, na kojem je teret dokaza, u ponovljenom postupku sukladno odredbi čl. 219. st. 1, a u svezi sa čl. 221.a ZPP-a, ničim nije dokazao svoje tvrdnje da dospjele a neisplaćene kamate na cedirani iznos nisu ustupljene s glavnim potraživanjem.

9. Iz same pravne prirode ustupa potraživanja (cesije) proistječe neophodnost postojanja tražbine vjerovnika. Cesionar ima prema dužniku ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja i dužnik može prema cesionaru pored prigovora koje ima prema njemu istaknuti i prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kad je saznao za ustupanje. Teret dokaza o postojanju potraživanja je na tužitelju, a ne na tuženiku. Ako takve tražbine nema, ugovor o cesiji nije valjan.

10. Nije sporno da je ugovor o cesiji od 12. lipnja 2000. (list 307 spisa) sklopljen između Vodovoda d.o.o. Zadar kao cedenta, MORH-a kao cesusa i Hrvatske elektroprivrede Zagreb kao cesionara, te da je Vodovod Zadar kao cedent svoje potraživanje od MORH-a kao cesusa ustupio Hrvatskoj elektroprivredi kao cesionaru i da je čl. 4. ugovoreno da će ugovorne strane razmijeniti specifikacije o međusobnom potraživanju i obvezama koje će knjigovodstvo zatvoriti ovom cesijom, koja je sastavni dio ovog ugovora.

11. Kako sudu nije dostavljen ovaj pisani dokument - specifikacija o međusobnom potraživanju i obvezama nema dokaza o opsegu tuženikove obveze u odnosu na dospjele, a neisplaćene kamate na cedirani iznos odnosno jesu li ili nisu ustupljene s glavnim potraživanjem, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao da bi mu tuženik bio dužan vratiti zatezne kamate koje su predmetom tužbe te je u konačnici pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Suprotno žalbenim navodima i suprotno stajalištu tužitelja sud prvog stupnja nije na nepravilan način primijenio odredbu čl. 221.a. ZPP-a kada je odbio tužbeni zahtjev jer je sud pravilno ocijenio kako rezultati dokaznog postupka ne ukazuju na opstojnost tuženikove obveze na povrat zateznih kamata, sve imajući u vidu da takva obveza ne proizlazi iz preslike ugovora o cesiji te je na temelju takve ocijene dokaza pravilno zaključio kako tužitelj nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud odbio prijedlog tuženika za donošenje dopunske odluke o trošku jer je pravilno zaključio da je tuženik dužan naknadi tužitelju cjelokupni trošak, budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a

14. Tuženik je djelomično uspio sa podnesenom revizijom, ali u omjeru od 0,08%, a u istom omjeru i sa parničnim radnjama poduzetim u ponovljenom postupku za koje potražuje trošak postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

15. Iz navedenih razloga žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, a jednako tako valjalo je odbiti i žalbu tuženika protiv odluke o parničnom trošku sadržane u navedenoj presudi pod stavkom II. izreke kao i žalbu tuženika protiv dopunske odluke o troškovima postupka na temelju odredbom čl. 380. t. 2. ZPP-a jer su pravilno utemeljene na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

16. Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer sa podnesenim žalbama nisu uspjeli.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić