Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-64/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P-638/2021-26 od 28. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P-638/2021-26 od 28. listopada 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 22.341,85 kn/2.965,27 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 291,39 kn/38,67 EUR od 8. lipnja 2019. do isplate

- na iznos od 293,52 kn/38,96 EUR od 9. srpnja 2019. do isplate

- na iznos od 21.756,94 kn/2.887,64 EUR od 1. kolovoza 2019. do isplate, te u točki II. izreke (odluka o troškovima parničnog postupka).

II. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 325,68 EUR.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P-638/2021-26 od 28. listopada 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 545,54 kn/72,41 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. kolovoza 2019. do isplate, te se tužba u tom dijelu odbacuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju isplatiti iznos od 22.887,39 kn/3.037,68 eura, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 291,39 kn/ 38,67 eura tekućom do 8. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 293,52 kn/38,96 eura tekućom od 9. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 22.302,48 kn/ 2.960,05 eura tekućom od 1. kolovoza 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.870,75 kn/1.310,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Protiv točke I. i II. prvostupanjske presude, tj. protiv prvostupanjske presude u cijelosti, žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da nadoknadi troškove parničnog postupka tuženiku, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 325,68 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 20. lipnja 2022. (list 186 spisa), za isplatu iznosa od 22.887,39 kn/3.037,68 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose.

5.1. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu i zbog promjenjive kamatne stope, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita i ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva po osnovi jednostrane odluke banke (tuženika).

5.2. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uredio sukladno rezultatima financijskog vještačenja, tj. pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petre Blašković (list 174-179 spisa). Iz navedenog nalaza proizlazi da je tužitelj pretplatio iznos od

22.887,39 kn/3.037,68 EUR, i to:

- iznos od 22.341,85 kn/2.965,27 EUR zbog rasta tečaja švicarskog franka

- iznos od 545,54 kn/72,41 EUR zbog promjene kamatne stope

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Dakle, nije osnovan žalbeni navod tuženika da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a).

8.1. Naime, nije sporno da je tužitelj, prije pokretanja ovog postupka, vodio parnicu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva po osnovi jednostrane odluke banke (tuženika). Nadalje, tužitelj je potraživao isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi, i to u razdoblju od 8. rujna 2006. do 8. svibnja 2019.

8.2. Navedeni postupak je pravomoćno okončan presudom prvostupanjskog suda, poslovni broj P-1230/2019-27 od 8. travnja 2021. (list 5-18 spisa), potvrđenoj presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1971/2021-2 od 21. rujna 2021. (list 19-29 spisa). U tom postupku je pravomoćno utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je pravomoćno naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 33.342,87 kuna na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredaba u razdoblju od 8. rujna 2006. do 8. svibnja 2019.

8.3. Međutim, tužitelj je plaćao anuitete po ništetnim ugovornim odredbama i nakon svibnja 2019. godine, i to u lipnju i srpnju 2019. godine te se ovaj parnični postupak vodi upravo radi povrata preplaćenih iznosa u razdoblju koje nije bilo obuhvaćeno u prijašnjem parničnom postupku. Dakle, ovaj parnični postupak se odnosi na drugo vremensko razdoblje i na druge pojedinačne uplate koje nisu bile obuhvaćene prijašnjim parničnim postupkom. Slijedom navedenog, ne radi se o pravomoćno presuđenoj stvari.

8.4. Naime, u prijašnjem parničnom postupku je odlučeno o povratu preplaćenih iznosa u razdoblju od 8. rujna 2006. do 8. svibnja 2019., dok se u ovom postupku odlučuje o povratu preplaćenih iznosa u lipnju i srpnju 2019. Premda je pravna osnova ista (ništetnost ugovornih odredaba), tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa u razdoblju za koje nije tražio pravnu zaštitu.

9. Međutim, osnovano tuženik upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 12. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe unatoč tome što je preinaka izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika, a odlučivanje o nedopuštenoj preinaci tužbe predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.

9.1. Naime, tužitelj je, u vrijeme pokretanja parničnog postupka, tužbom zahtijevao isključivo povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), ali ne i zbog ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva po osnovi jednostrane odluke banke.

9.2. Tek nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je nastupilo nakon zaključenja prethodnog postupka, tužitelj zahtijeva povrat preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj uveo drugu ništetnu ugovornu odredbu kao temelj svojeg potraživanja, a čime je tužitelj proširio ne samo pravnu osnovu svojeg zahtjeva, već i činjeničnu osnovu svojeg zahtjeva, budući da se ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temelji na različitim činjenicama.

9.3. Dakle, tužitelj je promijenio istovjetnost svojeg tužbenog zahtjeva, a što predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, dok se tuženik takvoj preinaci protivio u podnesku od 12. rujna 2022. (list 187-190 spisa), a svoje protivljenje preinaci ponavlja i u žalbi. Kako je preinaka tužbe izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj je mogao zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa po promjenjivoj kamatnoj stopi i u vrijeme podnošenja tužbe, tj. tužitelja se ne može ekskulpirati da je tužba preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka bez njegove krivnje (čl. 190. st. 2. ZPP-a), prvostupanjski sud je praktički dopustio preinaku tužbe protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

9.4. Ovaj sud drugog stupnja, uzevši u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković (list 174-179 spisa), može utvrditi u kojem se dijelu utuženi iznos odnosi na preplatu zbog promjene kamatne stope. Naime, od konačno utuženog iznosa 22.887,39 kn/3.037,68 EUR, preplata zbog promjene kamatne stope iznosi 545,54 kn/72,41 EUR.

9.5. Kako prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a nije trebao prihvatiti preinaku tužbe koju je uradio tužitelj, to je u konkretnom slučaju odlučivao o dijelu tužbe koji je podnesen izvan roka iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a, pa je valjalo temeljem odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

10. Što se tiče preostalog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 22.341,85 kn/2.965,27 EUR, koji iznos predstavlja preplaćeni iznos zbog rasta tečaja švicarskog franka, prvostupanjski sud je pravilno odlučio da je tužbeni zahtjev u tome dijelu osnovan.

11. Naime, među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 28. srpnja 2006., sklopili Ugovor o namjenskom [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju dao na raspolaganje iznos od 23.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 20 godina te početnu redovnu kamatu, promjenjivu u skladu sa odlukom tuženika. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja anuiteta.

12. Također nije sporno da je, u parničnom postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-1230/2019, pravomoćno utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe iz gore navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Dakle, tužitelj je pravomoćno ishodio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u individualnoj parnici, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Budući da ništetnost predmetne ugovorne odredbe predstavlja presuđenu stvar (res iudicata) među parničnim strankama, tuženik ne može osporavati pravo tužitelja da zahtijeva povrat preplaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a koji iznosi nisu bili obuhvaćeni individualnom parnicom koju je prethodno pokrenuo tužitelj.

14. Dakle, svi žalbeni navodi tužitelja kojima se osporava pravo tužitelja da zahtijeva povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnosti valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF) su neosnovani. Ovdje se misli na žalbene navode da tužitelj nije potrošač, zatim da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog prava, da prvostupanjski sud nije saslušao bankaricu radi utvrđivanja okolnosti da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da su tužitelju dane sve bitne informacije i slično.

15. Osim što je tužitelj u individualnoj parnici pravomoćno ishodio utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, o tome je odlučeno i u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, gdje je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik Zagrebačka banka d.d., u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

16. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja istaknuti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV-33/2022-2, održanoj 31. siječnja 2022., zauzeto stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16.1. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe zahtjev je za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

16.2. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji se vodio i protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., kao jedne od tuženih banaka, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je odlučeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna.

16.3. Slijedom navedenog, kako je 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 16. prosinca 2021., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila, tj. zastarni rok od 5 godina još nije istekao u vrijeme podnošenja tužbe.

17. Dakle, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, a što je utvrđeno i u individualnoj parnici i u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je u ovom konkretnom slučaju tuženik dužan na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula isplatiti preplaćeni iznos.

18. Tuženik, u tijeku prvostupanjskog postupka, nije osporavao matematički izračun preplate po valutnoj klauzuli u iznosu od 22.341,85 kn/2.965,27 EUR. Međutim, tuženik smatra da su trebale biti uzete u obzir „negativne razlike“. Budući da je vještak utvrdio negativne razlike isključivo u odnosu na pad kamatne stope (a ne i u odnosu na niži tečaj švicarskog franka), a u kojem dijelu tužbenog zahtjeva je drugostupanjski sud odbacio tužbu, neosnovano tuženik ističe da su trebale biti uzete u obzir te negativne razlike.

19. Također treba dodati da, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, tuženik je prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

20. Naposljetku, nije osnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije kojeg ističe tuženik. Naime, tuženik ističe da je posljednji anuitet (prijevremena otplata kredita) uplatila ERSTE BANKA d.d., a ne tužitelj. Dakle, povrat stečenog bez osnove može tražiti samo onaj tko je nešto platio. Međutim, tužitelj je u tijeku postupka isticao da je navedeni anuitet, tj. prijevremenu otplatu kredita, ispunila Erste banka temeljem ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s Erste bankom, a što je i dokazao dostavljenom dokumentacijom (list 155-166 spisa). Dakle, navedenu uplatu je izvršila Erste banke, ali u ime i za račun tužitelja.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, pravilna je i zakonita. S obzirom da je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev odbačen samo u neznatnom dijelu, takvo postupanje nije utjecalo na pravilnost odluke o troškovima postupka. Naime, odbačen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 545,54 kn/72,41 EUR, ali je tužbeni zahtjev potvrđen kao osnovan u pretežitom dijelu od 22.341,85 kn/2.965,27 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti, ali ne primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, već primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

21.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve parnične radnje tužitelja, koje su mu priznate kao trošak, su bile potrebne za vođenje ovog postupka, sve u smislu čl. 155 ZPP-a.

21.2. Nadalje, neosnovano tuženik ističe da se ročište, održano dana 30. kolovoza 2022., odgodilo prije početka raspravljanja te je trošak tog ročišta tužitelju neosnovano priznat u punom iznosu. Međutim, iz stanja spisa uopće ne proizlazi da se toga dana održalo ročište u ovome postupku, već su ročišta u ovom predmetu održana dana 24. svibnja 2022. (list 167-168 spisa) i dana 20. rujna 2022. (list 194- 195 spisa), a na oba ročišta se raspravljalo o glavnoj stvari te ni jedno ročište nije odgođeno prije početka raspravljanja. Stoga je trošak oba ročišta pravilno priznat sukladno tarifnoj stavci Tbr. 8.1. tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, dalje: Tarifa).

21.3. Također neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude, održano dana 28. listopada 2022. (list 199-200 spisa). Naime, stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/2023 od 18. listopada 2023. i dr.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu te primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

23. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav žalbe, budući da je sa žalbom uspio samo u pogledu neznatnog dijela tužbenog zahtjeva, a zbog uspjeha u tom dijelu nisu nastali posebni troškovi. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke drugostupanjske presude

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić