Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1946/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Radić, odvjetnici iz Rijeke, Matije Gupca 16, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Odvjetničkog društvu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina iz Rijeke, Jadranski trg 4, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne služba u Krku poslovni broj P- 263/2020-28 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne služba u Krku poslovni broj P-263/2020-28 od 28. ožujka 2025..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.249,22 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.865,02 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tužene, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 5. lipnja 2006. sklopile Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje iznos od 26.598,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca, a kredit je u cijelosti otplaćen.

9. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je kredit tužitelju odobren namjenski u svrhu kupnje novog automobila,

- da se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule stranke nisu pojednačano pregovarale, te da se radi o odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja,

- da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena i posljedično tome, ništetna,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženoj u iznosu od 2.249,22 € s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Neosnovano tužena u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tužena svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tužene da su sporne odredbe jasne, razumljive i uočljive, te da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Činjenično stanje je, dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8 ZPP, tako da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi s čl. 8 ZPP, koju u žalbi sadržajno ističe tužena.

11.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

11.2. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

11.3. Slijedom navedenoga, tuženoj je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu bez depozita dala odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tužena nije uspjela dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

11.4. Žaliteljici valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tužene, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene, kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V i VI izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

14. Odredbom čl. 118 ZZP je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1 ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene, kojima osporava visinu tužbenog zahtjeva. Naime, visinu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrdio je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke mr.sc. Sandre Dujmović, na koji stranke nisu imale primjedbi. Isti je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine tako da su neosnovani i žalbeni navodi tužene kako tužitelj nije dokazao visinu tražbine i da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio taj dokaz.

18.1. Glede žalbenog navoda tužene u vezi tzv. negativne tečajne razlike ističe se da je odluka suda prvog stupnja sukladna ustaljenoj sudskoj praksi pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 10365/23 od 4. prosinca 2024. jasno izrazio pravno shvaćanje na dopušteno revizijsko pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama, na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“ kada je dao odgovor: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

18.2. Iz prvostupanjske odluke, kao i stanja spisa, ne proizlazi da je tužena, u ostvarivanju svog (eventualnog) prava da joj se na neki način umanje utuženi iznosi po osnovi tzv. "negativne tečajne razlike", istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev.

18.3. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tužena tijekom postupka nije istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev, ovaj sud ocjenjuje kako prvostupanjski sud nije trebao uzeti u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjiti dosuđeni iznos tužitelja.

19. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to - ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115 ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tužena nepošteni stjecatelj (u tom smislu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023. i Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene koji se odnose na tijek zateznih kamata.

20. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 ZZP/03, a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio i tuženičin prigovor zastare. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule ponovno počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 4. ožujka 2020., to predmetno potraživanje nije u zastari.

22. Sud prvog stupnja je, dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81 st. 1 ZZP/03 i čl. 1111 ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.249,22 € zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356 ZPP, kojeg u žalbi također ističe tužena.

23. I odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154 st. 1 ZPP), tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP) dosuđenih troškova.

24. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin