Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3046/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LSB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4120/2023-22 od 28. veljače 2025. i žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4120/2023-22 od 28. veljače 2025. i protiv dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4120/2023-27 od 22. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4120/2023-22 od 28. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4120/2023-22 od 28. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II i IV izreke.

II Uvažava se žalba tužiteljice LSB, preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4120/2023-22 od 28. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke za svotu od 125,00 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici LSB daljnji trošak parnice u svoti od 125,00 eura sa kamatama tekućim od donošenja ove odluke pa do isplate, po kamatnoj stopi koju u ostalim odnosima određuje odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici LSB trošak žalbe u svoti od 62,50 eura u roku od 15 dana.

IV Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4120/2023-27 od 22. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici LSB, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF iznos od 2.713,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

- 14,53 eura od 1.11.2008. do isplate

- 0,89 eura od 3.12.2008. do isplate

- 19,54 eura od 1.1.2009. do isplate

- 23,10 eura od 1.2.2009. do isplate

- 30,37 eura od 10.3.2009. do isplate

- 20,27 eura od 1.4.2009. do isplate

- 16,10 eura od 12.5.2009. do isplate

- 14,46 eura od 1.6.2009. do isplate

- 9,08 eura od 2.7.2009. do isplate

- 11,25 eura od 4.8.2009. do isplate

- 14,33 eura od 4.9.2009. do isplate

- 12,23 eura od 2.10.2009. do isplate

- 10,50 eura od 1.11.2009. do isplate

- 15,46 eura od 2.12.2009. do isplate

- 19,57 eura od 1.1.2010. do isplate

- 25,30 eura od 2.2.2010. do isplate

- 23,99 eura od 1.3.2010. do isplate

- 31,78 eura od 1.4.2010. do isplate

- 30,31 eura od 1.5.2010. do isplate

- 34,36 eura od 2.6.2010. do isplate

- 58,09 eura od 1.7.2010. do isplate

- 52,96 eura od 1.8.2010. do isplate

- 68,64 eura od 1.9.2010. do isplate

- 63,25 eura od 6.10.2010. do isplate

- 54,51 eura od 1.11.2010. do isplate

- 72,89 eura od 1.12.2010. do isplate

- 94,16 eura od 4.1.2011. do isplate

- 79,71 eura od 1.2.2011. do isplate

- 84,25 eura od 2.3.2011. do isplate

- 78,69 eura od 1.4.2011. do isplate

- 80,03 eura od 3.5.2011. do isplate

- 106,38 eura od 2.6.2011. do isplate

- 114,37 eura od 1.7.2011. do isplate

- 140,50 eura od 1.8.2011. do isplate

- 127,08 eura od 1.9.2011. do isplate

- 112,29 eura od 4.10.2011. do isplate

- 110,80 eura od 1.11.2011. do isplate

- 109,67 eura od 1.12.2011. do isplate

- 116,68 eura od 1.1.2012. do isplate

- 122,79 eura od 1.2.2012. do isplate

- 123,06 eura od 2.3.2012. do isplate

- 119,38 eura od 1.4.2012. do isplate

- 122,24 eura od 1.5.2012. do isplate

- 124,13 eura od 1.6.2012. do isplate

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici „s naslova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, manje plaćenih iznosa odnosno negativnih razlika“ u iznosu od 293,93 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od :

- 0,69 eura od 30.06.2006. do isplate,

- 2,31 eura od 31.07.2006. do isplate,

- 0,61 eura od 31.08.2006. do isplate,

- 0,14 eura od 30.9.2006. do isplate,

- 1,59 eura od 31.10.2006. do isplate,

- 2,52 eura od 30.11.2006. do isplate,

- 4,83 eura od 31.12.2006. do isplate,

- 7,86 eura od 31.01.2006. do isplate,

- 6,92 eura od 28.02.2007. do isplate,

- 7,62 eura od 31.03.2007. do isplate,

- 12,91 eura od 30.04.2007. do isplate,

- 15,14 eura od 31.05.2007. do isplate,

- 16,37 eura od 30.06.2007. do isplate,

- 20,41 eura od 31.07.2007. do isplate,

- 13,73 eura od 31.08.2007. do isplate,

- 20,86 eura od 30.09.2007. do isplate,

- 19,58 eura od 31.10.2007. do isplate,

- 15,55 eura od 30.11.2007. do isplate,

- 16,55 eura od 31.12.2007. do isplate,

- 10,32 eura od 31.01.2008. do isplate,

- 8,17 eura od 29.02.2008. do isplate,

- 2,72 eura od 31.03.2008. do isplate,

- 13,18 eura od 30.04.2008. do isplate,

- 15,77 eura od 31.05.2008. do isplate,

- 10,38 eura od 30.06.2008. do isplate,

- 16,74 eura od 31.07.2008. do isplate,

- 16,74 eura od 31.08.2008. do isplate,

- 13,70 eura od 30.09.2008. do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je riješeno:

"I. Dopušta se preinaka tužbe koju je tužiteljica izvršila podneskom od 4. srpnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja u dijelu pod točkom II i IV izreke kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužiteljica se žali protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom III izreke za svotu od 125,00 eura sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže uvažiti njezinu žalbu i prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

2.2. Tuženik se žali protiv dopunskog rješenja prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže prihvatiti žalbu i pobijano rješenje preinačiti.

3. Žalbe tuženika su neosnovane dok je žalba tužiteljice osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenja suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 148/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a budući da su prvostupanjske odluke jasne i razumljive te se mogu ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP a glede rješenja u svezi čl. 381. st. 1. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 28. siječnja 2025. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice za isplatu svota preplaćenih u primjeni odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno 4. svibnja 2006. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika kao kreditor za svotu od 33.495,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev prethodno utvrđujući nespornim sadržaj Ugovora o kreditu upućujući na sadržaj odluka u postupcima kolektivne zaštite potrošača glede ništetnosti dijela Ugovora, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju a potom, nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja sudi razliku svota koje je tužiteljica preplatila prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja za sve anuitete a u odnosu na tečaj CHF koji je važio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 76/03.- dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

9. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno kako je kredit podignula u svrhu kupnje automobila zbog čega je, nakon preporuke autokuće otišla kod prednika tuženika gdje joj je kredit u valuti CHF predočen kao najpovoljniji i kada je dobila već gotov ugovor te nije niti pokušavala pregovarati oko pojedinih odredbi Ugovora već joj je rečeno da o tome nema pregovora a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnik trgovačkog obrta odnosno društva.

9.1. Budući da je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje zaposlenika njegovog prednika a obveza bilježnika prilikom solemnizacije ugovora je upozoriti i upoznati stranke s pravnim posljedicama preuzetih obveza, koja činjenica nije sporna te ne može predstavljati dokaz pojedinačnog pregovaranja stranaka o odredbama Ugovora o kreditu, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nisu provedeni po njemu predloženi dokazi pa je moguće ocijeniti da se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava prednika tužiteljice jer niti na koji način nije moguće utvrditi da se uopće pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi na kojima se osniva zahtjev tužbe.

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice te je neosnovano upućivanje tuženika na pogrešnu primjenu prava EU.

11. Slijedom iznijetog nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika koji se odnose na obaviještenost tužiteljice sa ugovornim odredbama i mogućnosti pregovaranja stranaka o odredbama Ugovora o kreditu.

12. U ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

15. Označenim dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa prednik tuženika je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP zbog čega je prvostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe čl. 12. ZPP utvrdio pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice na isplatu.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17. Kako je prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. te čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Tuženik tako neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetom na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

20. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

21. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno, krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 25. svibnja 2023. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nastupila 14. lipnja 2018., tužba tužiteljice od 25. svibnja 2023. glede zahtjeva za isplatu više uplaćenih svota radi primjene važećeg tečaja CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta nije podnijeta po proteku roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO.

22. Tako nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. i čl. 1115. ZOO, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede odluke suda donijete primjenom odredbe čl. 12. ZPP.

23. Provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, sukladno odredbama čl. 258. – 261. ZPP s time da je na ročištu održanom 28. siječnja 2025. vještak odgovorila na sva pitanja i primjedbe tuženika nakon čega nije bilo daljnjih pitanja, primjedbi niti dokaznih prijedloga, utvrđena je visina zahtjeva pa žalbeni navodi tuženika o ovom „nepravilno“ provedenom dokazu ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanog dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

24. Podneskom od 22. veljače 2024. tuženik je podnio prigovor (kako sam u žalbi navodi – uvjetni) radi prebijanja tzv. negativnih razlika u tečaju CHF tijekom otplate kredita.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme osnivanja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova.

25.1. Naime, prema čl. 323. st. 2. ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svom sugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao i prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do preplate u korist tužiteljce u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužiteljice a niti je tužiteljica po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekla, da bi to morala vratiti tuženiku.

25.2. Stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice pa kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, pravilno taj prigovor prvostupanjski sud odbio odnosno odlučio kao u točki II izreke pobijane presude.

26. Slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Odluka o parničnom trošku tužiteljice donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) sukladno kojima (Tbr. 52.3.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede obređenih troškova zastupanja tužitelja.

27.1. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu pod točkom II i IV izreke.

28. Tužiteljica se žali protiv dijela prvostupanjskog rješenja pod točkom III izreke kojim je odbijena sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u svoti od 125,00 eura koji se odnose na trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda.

28.1. Ovaj dio pobijane odluke je donijet pogrešnom primjenom Tbr. 9.3. Tarife prema kojoj za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova.

28.2. Budući da je tužiteljica imala trošak ove parnične radnje je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena njezina žalba i preinačeno pobijano rješenje prvostupanjskog suda u dijelu pod točkom III izreke te je sukladno Tbr. 9.3. u svezi Tbr. 7.1. Tarife tužiteljici obređen trošak u visini od 50 bodova ili 100,00 eura uz trošak poreza od 25,00 eura ili ukupno 125,00 eura.

29. Trošak žalbe je tužiteljici priznat sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi Tbr. 10.4. Tarife (25 bodova-50,00 eura i trošak poreza od 12,50 eura) u visini od 62,50 eura (čl. 166. st. 2. ZPP).

30. I naposlijetku, tužiteljica je podnijela pravovremeni prijedlog za dopunu prvostupanjske presude o kojem prijedlogu je prvostupanjski sud odlučio dopunskim rješenjem od 22. travnja 2025. te naložio tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak za sastav podneska od 4. srpnja 2024. po Tbr. 8.1. Tarife u svoti od 250,00 eura pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pa je, tek paušalnu žalbu tuženika u kojoj navodi da je prijedlog trebalo odbiti zbog toga što je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti i naknaditi parnični trošak tuženiku, trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano dopunsko rješenje suda prvog stupnja od 22. travnja 2025.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis