Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-777/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-51/2025-18 od 12. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-51/2025-18 od 12. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I. Odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 18. kolovoza 2011. godine, zaključenog između tužitelja RL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% (slovima: nulacijelihsedamdesetposto) od iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], da tužitelju RL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 Eura, zajedno sa zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2025. godine, pa sve do isplate i to prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.207,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 127,63 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 12. prosinca 2025. godine, pa sve do isplate."
2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I i II izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19. i 80/22., 114/22., 155/23. i 148/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije ostvarena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 18. kolovoza 2011. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor a kojom se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70 % zbog toga, što se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje budući da je prema iskazu tužitelja utvrđeno kako mu ova odredba kredita nije objašnjena, niti se uopće pregovaralo te mu je izrijekom rečeno da se ta svota obustavlja za obradu kredita da bi uopće mogao dobiti od banke kredit koji je tražio pa tako ocjenjuje, ne samo da s tužiteljem tuženik nije pregovarao o sadržaju predmetne odredbe članka Ugovora o kreditu već je tuženik samostalno sastavio tipski ugovor u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) koji je tužitelju ponuđen na potpis kako bi omogućio realizaciju novčanih sredstava za kupnju nekretnina, pri čemu tužitelj objektivno nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe što predstavlja nepošteno postupanje suprotno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 76/03) koja je potom prema ništetna.
8. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je pravilno, iskazom tužitelja utvrdio da je navedena ugovorna odredba ništetna te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj gdje mu je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u cjelini, niti razumjeti na što se ta naknada odnosi.
9. Prema odredbi čl. 96. st. 4 . Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:
79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje u tekstu ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi i njezinoj visini dok tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao već sadržajem odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači, da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP koje su ništave u smislu odredbe čl.102. st. 1. ZZP.
10. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke a presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
11. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao nikakvih mogućnosti pregovaranja o njegovim, već pripremljenim odredbama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetnih naknada zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na razumljivost ovih odredbi.
12. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tih odredbi ugovora proizlaze a o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se ovdje zbog nedostatka mogućnosti pregovaranja radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
13. Uz iznijeto, odredbama čl. 1021.-1024. ZOO nije predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita a naročito ne u postotku iznosa kredita pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede ovih odredbi koje su, suprotne načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
14. Slijedom svega iznijetog je, žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I izreke.
15. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23) pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja sadržana pod točkom II izreke pobijane prvostupanjske presude.
U Zagrebu 10. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Andrina Raspor Flis
