Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1179/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-360/2024-18 od 30. siječnja 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-360/2024-18 od 30. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim članak 5. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je zaključen 17.10.2006. između tužiteljice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita." (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.392,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2006. pa do isplate (točka II. izreke) te naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu da mu naknadi parnične troškove uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 365,59 EUR.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o [broj kredita], kojeg su dana 17. listopada 2006. zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i Addiko bank d.d. (tada Hypo Alpe Adria bank d.d.) kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.392,30 EUR na ime te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Na žalbene navode da je sud prvog stupnja stoga što nije izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (sa zadatkom vještačenja kako je to predložio tuženik) počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, za odgovoriti je da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220 st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica te je prvostupanjski sud dao jasne i logične razloge zbog kojih je odbio provoditi spomenuto vještačenje, a u bitnom stoga što radnje koje su zaposlenici tuženika poduzeli vezano uz samo odobravanje kredita i materijalni trošak nije i ne može biti determiniran iznosom odobrenog kredita, a sa kojim obrazloženjem se u potpunosti slaže ovaj sud drugog stupnja. Stoga nije počinjena relativno bitna povreda na koju ukazuje tuženik žalbom.

8. Nadalje sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a. Tvrdnja iz žalbe tuženika kako mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje nije točna, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.

9. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu u bitnom utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita (tzv. ulaznu naknadu), da navedena odredba nije jasna niti određena, već da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenog od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja ili utjecaja na istu, da su u konkretnom slučaju izostali parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, da je tuženik nudeći svoj proizvod bio dužan tužiteljicu informirati o smislu i sadržaju ugovornih odredbi i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi ova naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici, a što tuženik nije dokazao da je i učinio pa utvrđuje da je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena (čl. 81. st. 1. ZZP-a) te stoga ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, a koja visina naplaćene ulazne naknade iznosi 1.392,30 EUR i nije sporna te je stoga naložio tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2006. pa do isplate.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

11. Naime, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužiteljice, da je sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

14. Naime, tužiteljici je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade (opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade), dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

16. S time u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženika u pogledu testa transparentnosti i testa poštenosti spornih ugovornih odredbi jer je u odnosu na utvrđivanje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice. Stoga žalbeni navodi tuženika da je sporna odredba bila uočljiva, jasna i razumljiva nisu osnovani.

17. Ovdje, a u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu kojim obrazlaže sporne troškove obrade valja navesti da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći, a što sve govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

18. Nadalje, kako je nesporno da je utuženi iznos od 1.392,30 EUR na ime troškova obrade kredita ustegnut prilikom isplate kredita (koji je isplaćen 30. listopada 2006.) to je u konkretnom slučaju o zateznoj kamati pravilno odlučeno, u skladu sa odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje: ZOO). Naime, tuženik je nepošten stjecatelj s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, pa je i kamata pravilno dosuđena od 30. listopada 2006. kao dana stjecanja (kako je to tužiteljica i zahtijevala).

19. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

20. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23).

21. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio te je stoga, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Ivica Veselić