Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-176/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Jović, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Polet d.o.o. Vinkovci, Trg kralja Tomislava 1, OIB 49026633125 po punomoćniku odvjetniku Igor Plavšić, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-61/2024-5 od 4. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-61/2024-5 od 4. veljače 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od bruto 9.934,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.956,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

U točki III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.073,00 eura.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj osporava žalbene navode te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao vozača autobusa, za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 28. veljače 2017. u iznosu od ukupno 9.934,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

6. S obzirom da pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire tužitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu od 22. rujna 2004. i Aneks ugovora o radu od 1. veljače 2011. za radno mjesto vozača autobusa, da je ugovoreno tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati, dok je prekovremeni rad definiran kao rad duži od punog radnog vremena,

- da iz iskaza tužitelja i svjedoka LŠ proizlazi da je tužitelj kao vozač autobusa započinjao rad ujutro u 4,50 sati, a završavao s radom u 14,40 sati dok je druga smjena započinjala u 14,40 sati i završavala u 23,00 sata, tako da je tužitelj u prvoj smjeni ostvarivao do 10 sati rada; da od srpnja 2017. tužitelj radi kod tuženika kao vozač u prijevozu školske djece u školu i iz škole, ali taj period nije predmet tužbenog zahtjeva,

- da je sudski vještak na temelju evidencije kretanja vozila utvrdio razdoblja trajanja redovnih smjena koja u pravilu su trajala od 4,40 sati do 14,40 sati, odnosno u drugoj smjeni od 14,40 do 23 sata, pri čemu postoje izuzeci kada je smjena trajala kraće ili duže što je iskazano u tabelama u nalazu te je za redovno trajanje rada vještak računao razdoblje od ponedjeljka do petka 7 sati/ dan, a za subotu 5 sati/dan, a kako je to određeno u Aneksu ugovora o radu; da je iz tabele 1a u koloni 4. vidljiv broj prekovremenih sati na mjesečnoj bazi u utuženom razdoblju te da ukupno neplaćeni prekovremeni rad ostvaren od razdoblju od 11. lipnja 2012. do 28. veljače 2017. iznosi 74.854,09 kn bruto, a po mjesecima kako je iskazano u koloni 8 tabela 1 a i 1 b.

8. Odredbom čl. 7. st. 1. i 3. Zakona o radu iz 2009. ("Narodne novine", br. 149/09 – dalje: ZR/09) odnosno odredbom čl. 9. st. 1. i 3. Zakona o radu iz 2014. ("Narodne novine", br. 93/14 – dalje: ZR/14) propisano je da poslodavac, radnik i radničko vijeće, te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom, te ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

9. Odredbama čl. 42. st. 1. i 2. ZR/09, a istovjetne odredbe sadrži i čl. 60. st. 1. i 2. ZR/14, je propisano da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

Stavkom 2. navedenih članaka je propisano ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno. S druge strane Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ("Narodne novine", br. 60/08,124/10, 75/13, i 36/15) u čl. 5. st. 1. propisuje da puno tjedno radno vrijeme mobilnih radnika je 48 sati, a stavkom 2. da maksimalno tjedno radno vrijeme može se produljiti do 60 sati, samo ako prosjek od 48 sati nije prekoračen unutar razdoblja od 4 mjeseca.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sloboda ugovaranja ne postoji samo u obveznom pravu već i u radnom pravu te da je od toga pošao zakonodavac u čl. 7. st. 1. i 3. ZR/09 i sadašnjeg ZR/14 u čl. 9. st. 1. i 3., kada je omogućio da se na radnika primijeni za njega najpovoljnije pravo pa i u situaciji kada neki drugi zakon je nepovoljniji za radnika kao što je N. Pored toga, ZORV donesen tijekom 2008., a parnične stranke su Aneks ugovora o radu sklopile 1. veljače 2011. i ponovo su u članku 8. ugovorile da se radno vrijeme radnika utvrđuje u trajanju od 40 sati tjedno, što jasno upućuje da je i za buduće razdoblje ugovoreno tjedno radno vrijeme od 40 sati tjedno i da žele primjenu takvih uvjeta rada za radnika unatoč stupanju na snagu ZORV/08.

11. Opisana utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tuženik ih nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

12. Tuženik u žalbi u bitnome ističe da je „potpuno nerazumljiva i netočna tvrdnja da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti ZORV, jer čl. 4. st. 1. t. 3. navodi „mobilni radnik“ je svaki radnik koji čini dio prijevoznog osoblja zaposlen u tvrtki koja obavlja cestovni prijevoz putnika ili tereta kao javni prijevoz ili prijevoz za vlastite potrebe, dok t. 7. navodi kako „razdoblja raspoloživosti“ su razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena, a znače:

a) razdoblja tijekom kojih mobilni radnik ne mora ostati na svom radnom mjestu, ali mora biti na raspolaganju za sve pozive kako bi počeo ili nastavio voziti ili obavljati druge poslove, a koja ne uključuju razdoblja stanke i odmora.

Razdoblja i njihovo predviđeno trajanje moraju mobilnom radniku biti poznati unaprijed, odnosno prije polaska ili neposredno prije stvarnog početka utvrđenog razdoblja, ili pod općim uvjetima dogovorenim između socijalnih partnera i/ili u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim zakonodavstvom, dok čl. 8. izričito navodi način obračunavanja i izračunavanja radnog vremena.“

13. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti sljedeće.

13.1. Iz iskaza tužitelja na ročištu održanom dana 23. studenoga 2017. (list 51-55 spisa) jasno proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju vozio redovnu liniju koja je od 4,50 vozila [adresa] pa za [adresa], a zadnja linija je bila [adresa] u 14,40 sati, nakon čega je tužitelj predao smjenu kolegi, izvadio tahografski listić na kojem je zabilježeno kada je počeo i kad je završio, a kolega je nastavio raditi drugu smjenu Također je iskazao da je drugu smjenu počeo raditi u 14,40 kada je kretao iz [adresa] za [adresa] pa do [adresa], a u 22,20 je imao zadnju liniju [adresa] prema [adresa] i tamo je završavao u 23,00 sati.

13.2. Dakle, u situaciji kada je tužitelj vozio redovnu autobusnu liniju na opisani način u kojem je točno određeno vrijeme dolaska i odlaska iz svakog mjesta koja su obuhvaćena voznim redom, nejasno je i paušalno pozivanje tuženika na postojanje razdoblja raspoloživosti bez točno određenog navođenja u kojem to razdoblju tijekom trajanja jutarnje ili poslijepodnevne smjene tužitelj ne bi morao ostati na svom radnom mjestu (odnosno kome bi ostavio autobus koji upravo on u svojoj smjeni vozi na redovnoj liniji), a da bi morao biti na raspolaganju za pozive kako bi počeo ili nastavio voziti ili obavljati druge poslove. Stoga su opisani žalbeni navodi neosnovani.

14. S obzirom da su tužitelj i tuženik ugovorili radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno, a ugovori su izvor prava između ugovornih strana koje su ih dužne poštivati, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sati koje je tužitelj odradio preko redovnog radnog vremena predstavljaju prekovremeni rad te da je tuženik za prekovremene sati obvezan isplatiti tužitelju ukupnu naknadu od 9.934,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom od svakog utvrđenog mjesečnog iznosa.

15. Također je pravilna odluka o naknadi parničnih troškova tužitelju, donesena u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 i 107/25), u odnosu na koju odluku tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod.

16. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci.

17. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

18. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka te je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac