1

Poslovni broj: 5 Gž-2664/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

Poslovni broj 5 Gž-2664/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                       P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica L. N., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1053/2022-9 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-1053/2022-9 od 30. ožujka 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim čl. 5 Ugovora o kreditu broj … od 26. srpnja 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke koji glasi: „Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 1,00 % (slovima: jedanposto) od traženog iznosa kredita, koja se naplaćuje prije ili istovremeno s plasmanom kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za EUR važećem na dan plaćanja“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.261,41 kn/698,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2007. do isplate (toč. II. izreke) i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.518,75 kn/599,74 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2023. do isplate (toč. II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.  

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

 

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika M. b. d.d., kao kreditor 26. srpnja .2007. sklopili Ugovor o kreditu broj …, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 72.000,00 CHR u kunskoj protuvrijednosti, te da je u čl. 5. ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, koja glasi: „Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini 1,00%“ (slovima: jedanposto) od traženog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije ili istovremeno s plasmanom kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za EUR važećim na dan plaćanja.“ Utvrđeno je da je tužitelju kao korisniku kredita tuženik naplatio naknadu za obradu kredita sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu 5.261,41 kn.

 

8. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe čl. 5. Ugovor o kreditu prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 1% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 82. toč. 11. ZZP, koju je prednik tuženika, čiji je tuženik pravni slijednik, nepošteno i nezakonito primjenjivao i tužitelja kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita i obavezao tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115, Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 i 126/2156/22 – dalje: ZOO/05) na povrat iznosa od 698,31 EUR /5.261,41 kn koji mu je tužitelj isplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od dana 31. kolovoza 2007. do isplate.

 

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

 

10. Tuženik u žalbi ističe da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za njegovu uslugu, na koju isti ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita. Ističe da je iznos naknade obrade kredita tužitelju bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužitelj potpisom ugovora o kreditu i njegovom solemnizacijom od strane javnog bilježnika prihvatio.

 

11. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

12. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1% iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Prema odredbi čl. 81. st. 4 ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

 

13. Točno je da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

 

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) od 13. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) dopuštana je naknada za obradu kredita, te je preciznije definirana ta naknada.

 

15. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zato je predmetna odredba ništetna, a tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud.

 

16. Visinu plaćene naknade za obradu kredita tužitelj je dokazao dostavljanjem relevantne dokumentacije koja se odnosi na sporni kredit i to otplatne tablice/promet po kreditu (list 8 spisa) iz kojih je razvidno da je tužitelju sporna naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 5.261,41 kn/698,31 EUR i to 1. kolovoza 2007. Kako tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka nije osporavao visinu naknade, već taj prigovor prvi puta iznosi u žalbi, to isti kao nedopušten nije uzet u razmatranje (čl. 352. st. 1. ZPP).

 

17. Prigovor zastare pravilno je pobijanom presudom ocijenjen neosnovanim, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je pod toč. I. izreke utvrđena ništetnom odredba o čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi u visini 1% od traženog iznosa kredita.

 

18. Posljedično tome pravilno je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO naloženo tuženiku da tužitelju izvrši povrat nepripadno primljenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 698,31 EUR/5.261,41 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2007. do isplate. Premda bi tužitelj imao pravo na kamatu na dosuđeni iznos glavnice od dana plaćanja 1. kolovoza 2007. do isplate, sud mu je zatezne kamate dosudio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) i to od 31. kolovoza 2007. do isplate.

 

19. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke pobijane presude pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP).

 

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

U Zagrebu, 9. siječnja 2024.

         

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                     Jadranka Travaš, v.r.