Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-262/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Koraljke Bumči, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Željke Skomeršić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog CV, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući povodom žalbe optuženog CV podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K- 905/2020. od 13. siječnja 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026. u prisutnosti optuženika i odvjetnika Marka Miličevića, u zamjenu za branitelja, odvjetnika Marija Vukovića
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog CV kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Splitu je presudom broj K-905/2020. od 13. siječnja 2025. proglasio krivim optuženog CV da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom opisano u članku 118. stavak 1. KZ/11. te je na temelju članka 118. stavak 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. KZ/11. optuženom CV je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja 3 (tri) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 147/13., 152/14., 70/17. i 126/19., 130/20., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu ZKP) oštećeni NV je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.
3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP naloženo je optuženom CV u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 520,35 eura od čega iznos u visini od 387,35 eura na ime troškova vještačenja te iznos u visini 133,00 na ime paušalne svote.
4. Protiv presude pravovremeno je podnio žalbu optuženi CV putem branitelja Marija Vukovića, odvjetnika u Splitu, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni te zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred prvostupanjski sud.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
7. U skladu s odredbom članka 475. stavak 1. ZKP o sjednici drugostupanjskog vijeća, a na zahtjev optuženika iznesen u žalbi, obaviješteni su optuženi CV, njegov branitelj, odvjetnik Marijo Vuković i Županijski državni odvjetnik u Zagrebu, a sjednici je pristupio osobno CV s braniteljem, odvjetnikom Mirkom Miličevićem, dok uredno pozvani Županijski državni odvjetnik u Zagrebu nije pristupio pa je vijeće odlučilo održati sjednicu u njegovoj odsutnosti.
8. Žalba nije osnovana.
9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj ističe da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da su navedeni razlozi proturječni sami sebi i potpuno nejasni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost. Međutim, žalitelj ne obrazlaže u čemu nalazi istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, odnosno ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka već osporava zaključke suda o postojanju bitnih sastavnica kaznenog djela teške tjelesne ozljede zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, što ukazuje da se prvenstveno žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Osporavajući točnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da je iskaz oštećenika nevjerodostojan, pun nedostataka i kontradiktornosti, oštećenik je mijenjao iskaz tijekom postupka pa tako nije siguran je li se svojim vozilom morao pomaknuti u suprotnu prometnu traku ili je ostao u svojoj prometnoj traci, nije siguran je li ga optuženik udario u lijevu stranu lica bliže vratu ili ga je samo rukom okrznuo, kao i je li ga optuženik uhvatio za kapuljaču majice ili ga je uhvatio oko vrata za majicu, nije bio siguran je li trubio ili je samo digao ruke. U prilog optuženiku svjedočio je FV koji je rekao da je osoba iz drugog vozila, odnosno oštećenik izašao i stao nasuprot optuženika te zamahnula lijevom rukom prema optuženiku, a naknadno je čuo od svojih susjeda da je optuženik dobio batine. Iz ovog proizlazi da je oštećenik osoba koja je napala invalida za kojeg je jasno vidljivo da nema jednu ruku, a optuženik se branio te pod ispričivom jakom prepasti prouzročene napadom oštećenika istog ozlijedio i prouzročio mu lakše tjelesne ozljede. Nadalje, ukazuje da se iz samog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za sudsku medicinu dr. Šimuna Anđelinovića ne može sa sigurnošću utvrditi uzrok nastale teške ozljede kod oštećenika jer su nastale ozljede kod oštećenika mogle nastati naguravanjem, odnosno udarcem glavom u vozilo na kojem su nađeni tragovi krvi, a ne od izravnog udarca optuženika.
11. Suprotno istaknutim žalbenim navodima prvostupanjski je sud nakon detaljne i sveobuhvatne analize svih provedenih dokaza, prvenstveno iskaza oštećenika te svjedoka FV, nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka Šimuna Anđelinovića kao i materijalne dokumentacije, svakog dokaza zasebno te uspoređujući ih s obranom optuženika osnovano zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo. Prije svega, treba istaći da je optuženik prvi zaustavio svoje vozilo i izašao van iz vozila nakon nesporazuma s oštećenikom vezano uz prometnu situaciju u kojoj su se našli da bi potom došlo do njihova sukoba, a kako optuženik nije imao nikakav razlog za izlazak iz vozila na prometnici, očito je izašao i krenuo prema oštećenikovom vozilu ne bi li se s njim sukobio. Vezano uz početak sukoba svjedočio je FV, međutim, on ne potvrđuje, a kako to navodi žalitelj, obranu optuženika da je oštećenik prvi rukom udario optuženika. Ovaj svjedok navodi da je vidio kako je oštećenik zamahnuo prema optuženiku, ali nije vidio udarac, što je u skladu s iskazom oštećenika koji je reagirao nakon što mu se optuženik unio u lice i primio ga za majicu te su započeli s hrvanjem tijekom kojeg je oštećenik zamahnuo rukom prema optuženika te s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka prema kojem je optuženik zadobio kontuzijski biljeg periorbitalno desno koji je nastao kao posljedica udarca tupotvrdim sredstvom, što može biti šaka. Tijekom hrvanja oštećenik je pao na tlo i tada mu je optuženik zadao tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma nosnih kostiju s pomakom i hematosinus desnog maksilarnog sinusa koji predstavlja cjelinu te kontuziju lijeve strane prsnog koša i lijevog koljena te kontuzijske biljege po licu i glavi temporoparijentalno lijevo i okcipitalno, kao i krvne podljeve gornjeg i donjeg kapka lijevog oka. Teška tjelesna ozljeda oštećenika, a prema nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka kao i iskazu oštećenika su nastale dok je ovaj bio na podu, a u prilog ovoj tvrdnji govori i raspored nanesenih krvnih mrlja na vozilu. Prema nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka ozljeda nosa koja predstavlja tešku tjelesnu ozljedu nastala je u trenutku dok je oštećenik ležao na podu, a na što ukazuje raspored nanesenih krvnih mrlja na vozilu i nedostatak mjesta udarca u predjelu vozila. Dakle, optuženik prvi izlazi iz vozila s ciljem izazivanja sukoba, tijekom hrvanja s oštećenikom baca ga na tlo i tada ga udara, a u tom trenutku optuženiku ne prijeti nikakav napad od oštećenika jer je u poziciji u kojoj ne može udariti optuženika, na tlu je, bespomoćan i tada ga optuženik „cipelari“, odnosno udara nogama i zadaje mu tešku tjelesnu ozljedu. Ovakva dinamika događaja ukazuje da optuženik nije zadao opisanu tešku tjelesnu ozljedu braneći se od istovremenog, protupravnog napada oštećenika, odnosno da bi bio u nužnoj obrani, kako to pogrešno ukazuje žalitelj. Treba napomenuti da su istaknute nedosljednosti u iskazivanju oštećenika neznatne i ne odnose se na odlučujuće činjenice te su životne s obzirom na protek vremena od samog događaja do iskazivanja tijekom postupka.
12. Optuženik se žali zbog odluke o kazni tvrdeći da je izrečena sankcija neadekvatno odmjerena, da je prestroga, a osobito zato što optuženik nije nikada osuđivan, što se radi o osobi koja je invalid bez jedne ruke te je otac dvoje maloljetne djece za koje se brine i koje uzdržava.
13. Ispitujući odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne pa je tako cijenio postupanje s izravnom namjerom, svjestan je da je njegovo djelo zabranjeno, da se svojom radnjom sukobljava s pravom i čini nešto zabranjeno, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra koja se ogleda ne samo u ugrožavanju života i tijela oštećenika ispunjenjem obilježja djela, nego i u činjenici da kazneno djelo čini tako što silom jakog intenziteta udara oštećenika u glavi. Nadalje, cijenio je činjenicu da je optuženik kazneno neosuđivan, dok je prekršajno osuđivan zbog prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
14. S obzirom na istaknute okolnosti, a imajući na umu propisanu kaznu zatvora za ovo kazneno djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina, kazna zatvora u trajanju jedne godine, primjerena je jačini povrede tjelesnog integriteta oštećenika, posljedicama koje je pretrpio, pobudama iz kojih je optuženik postupao, posebno činjenici da se između optuženika i oštećenika radilo o beznačajnom prometnom nesporazumu koji je rezultirao izlaskom iz vozila i fizičkim sukobom s teškom posljedicom kao i njegovom prijašnjem životu, odnosno činjenici kaznene neosuđivanosti i prekršajne kažnjavanosti zbog remećenja javnog reda i mira. Točno je kako tvrdi žalitelj da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir optuženikovu invalidnost, kao i obiteljske i socijalne prilike. Vezano uz optuženikovu invalidnost treba istaći da ga ista nije ograničavala u počinjenju djela jer se je prvi zaustavio, izašao iz vozila, a u trenutku savladavanja oštećenika rukom i bacanja na tlo čini kazneno djelo udarajući ga nogom, stoga invalidnost ne daje u cjelini gledano njegovu djelu olakšavajući karakter. Obiteljske prilike optuženika prvostupanjski sud nije cijenio prilikom odmjeravanja kazne, međutim, s obzirom na kaznu na koju je osuđen, ovaj sud nalazi da su iste i cijenjene kazna ne bi bila manja, a s obzirom na karakter otegotnih okolnosti, posebno način počinjenja djela i iskazanu brutalnost jer optuženik zaustavlja promet, izlazi iz vozila i napada nepoznatu osobu bez ikakvog značajnijeg povoda. Treba napomenuti da je izrečena kazna blizu zakonski propisanog minimuma i kao takva primjerena svim okolnostima počinjenja djela, osobi optuženika te podobna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. kako glede specijalne, tako i generalne prevencije. S obzirom na optuženikovu neosuđivanost za očekivati je da ubuduće optuženik neće činiti kaznena djela stoga mu je prvostupanjski sud osnovano izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja u trajanju tri godine, dostatnom da optuženik shvati štetnost činjenja kaznenih djela i suzdrži se od činjenja istih.
15. Nadalje, optuženik ističe da je odluka suda o troškovima kaznenog postupka nepotrebno visoka i da ga je prvostupanjski sud trebao osloboditi obveze naknade troškova kaznenog postupka. S tim u vezi treba istaći da žalitelj nije u pravu jer iz stanja spisa proizlazi da optuženik ostvaruje prihode stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je u mogućnosti platiti troškove postupka, time da uvijek postoji mogućnost u smislu odredbe članka 148. stavak 6. ZKP, ako se naknadno utvrdi da optuženik zbog lošeg imovinskog stanja zbog kojeg bi bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanja ili uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, ne može platiti troškove kaznenog postupka, da ga prvostupanjski sud oslobodi dužnosti naknade istih.
16. Slijedom navedenog, kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, ova drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 10. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Koraljka Bumči
