Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-32/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević kao predsjednika vijeća, Lidije Bošnjaković kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Petri Gjurašić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gjurašić, Fak & partneri u Zagrebu, protiv tuženika TAKKO FASHION CROATIA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 39, OIB: 66107665439, zastupanog po punomoćniku Damiru Delišimunoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Delišimunović & Kovač u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv djelomične presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-763/2025-72 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se djelomična presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-763/2025-72 od 20. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Djelomičnom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 04.03.2016., kao i da nije dopuštena odluka tuženika od dana 31.03.2016. kojom je potvrdio odluku o otkazu te odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

2. Raskida se s danom 28.02.2017. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 25.05.2010., sklopljen između tužiteljice, kao radnice, i tuženika kao poslodavca, izmijenjen Aneksom ugovora o radu od dana 05.11.2010., Dodatnim sporazumom kao dodatkom ugovora o radu od 01.06.2011., Dodatnim sporazumom kao dodatkom ugovora o radu od 01.06.2012., Aneksom IV. ugovora o radu od dana 21.05.2013. i Aneksom V. ugovora o radu od dana 01.05.2014., temeljem kojih je tužiteljica započela s radom dana 01.06.2010. i bila zaposlena na radnom mjestu “Regionalni menadžer za prodaju".

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu."

2. Protiv navedene djelomične presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tuženik je osporio navode i predložio da se iste odbiju, a presuda suda prvog stupnja potvrdi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP budući se presuda može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nadalje neosnovani su žalbeni navodi kako je sud svoju presudu utemeljio na dokazima koje je tuženik dostavio u spis nakon što je zaključen prethodni postupka.

8. Naime prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da je tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 15. rujna 2016. priložila Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. sa shematskim prikazom (list 380-381 spisa). Sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a sud je uzeo u obzir ove dokaze tužiteljice budući se radi o odluci koja je donesena nakon zaključenja prethodnog postupka, pa tu ispravu tužiteljica nije mogla priložiti ranije, te da je tuženik nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 31. listopada 2016. priložio ovjereni prijevod s njemačkog jezika Odluke od 1. srpnja 2016. (list 391-393 spisa) i e-mail VĆ od 30. lipnja 2016. (list 394-395 spisa). te da je sud uzeo u obzir ove dokaze tuženika sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a, jer je ove dokaze tuženik priložio nakon što je tužiteljica priložila Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016., tj. da te dokaze bez svoje krivnje nije mogao priložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Stoga takvim postupanjem nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u vezi čl. 299. ZPP.

9. Nadalje neosnovan je istaknuti žalbeni navod pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg tužiteljica ističe u bitnom osporavajući pravilnost ocjene izvedenih dokaza i zaključke prvostupanjskog suda utemeljene na takvoj ocjeni dokaza .

10. Naime iz danog obrazloženja proizlazi da su u postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi i da je na temelju njihove ocjene u smislu čl. 8. ZPP-a svakog pojedinačno i u njihovoj ukupnosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio:

- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju" zajedno sa PĆ (bile su zaposlene na istom radnom mjestu, a zadužene za različita područja unutar Hrvatske),

- da je tuženik ukinuo radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju", a nakon četiri mjeseca ustrojio je novo radno mjesto "regionalni voditelj za područje Slovenije i Hrvatske", a te poslove obavlja DĆ,

- da je tužiteljica obavljala poslove "regionalnog menadžera za prodaje" za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do Varaždina, uključujući i Zagreb), dok je ŠĆ zaposlen na radnom mjestu "regionalnog voditelja" za područje Slovenije i Hrvatske,

- da je tuženik 4. ožujka 2016. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice, protiv kojeg je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, a kojega je tuženik odbio kao neosnovan odlukom od 31. ožujka 2016. i koju je tužiteljica zaprimila 5. travnja 2016.,

- da su, nakon poslovne odluke o ukidanju radnog mjesta "regionalnog menadžera za prodaju", poslovi koje je obavljala tužiteljica raspoređeni na radno mjesto "direktor prodaje" za područje Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije, na kojem radnom mjestu je radio CĆ,

- da je i PĆ otkazan ugovor o radu,

- da je, prema Odluci o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016., u organizaciji Takko grupe došlo do promjena na način da je Hrvatska pripojena drugoj regiji (sada regiji Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija, a prije je bila u regiji Srbija, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska),

- između stranaka nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju" te da je tuženik 4. ožujka 2016. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu protiv koje je tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik odgovorio na podneseni zahtjev na način da je 31. ožujka 2016. donio Odluku kojom je zahtjev odbio kao neosnovan (list 23-27 spisa),

- da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu na način i u rokovima propisanim čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a.

11. Tužiteljica u žalbi u bitnom osporava zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" za Republiku Hrvatsku jer da nije bilo potrebe za ukidanjem radnog mjesta regionalnog voditelja za prodaju, jer nije prestala potreba za obavljanje tih poslova te da "direktor prodaje" za područje regije Hrvatske, Slovenije, Srbije i [adresa] CĆ niti teoretski ne može stići obavljati te poslove, je nije bio zaposlenik tuženika kao i da je tuženik četiri mjeseca nakon otkaza ponovno ustrojio radno mjesto "regionalni voditelj prodaje", te da je odluka o otkazu nezakonita uslijed diskriminacije na temelju jezika i neprimjerenog ponašanja nadređenog prema tužiteljici.

12. O neosnovanosti tih navoda prvostupanjski sud dao je jasno valjano i dostatno obrazloženje budući daje n temelju izvedenih dokaza utvrdio Uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 269 spisa) da je jedini osnivač tuženika društvo TAKKO FASHION AT Vermögensverwaltungs GmbH, Austrija te da nije sporno da je osnivač tuženika 2. ožujka 2016. donio Odluku (list 286 spisa) kojom je ukinuto radno mjesto "regionalni voditelj prodaje" za područje Republike Hrvatske, a sa svrhom provedbe reorganizacije poslovanja u Republici Hrvatskoj. Na temelju ove odluke tuženik je 3. ožujka 2016. donio Odluku o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju" na kojem radnom mjestu su bile zaposlene tužiteljica i PĆ Tužiteljica je nadalje tvrdila da je odluka osnivača tuženika od 2. ožujka 2016., koja je priložena uz Odluku o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016., sastavljena na njemačkom jeziku te da zbog izostanka prijevoda na hrvatski jezik, Odluka o otkazu je nedopuštena, jer hrvatski jezik predstavlja službeni jezik u Republici Hrvatskoj. Prigovor tužiteljice je neosnovan. Za pravni odnos između tužiteljice i tuženika relevantna je odluka tuženika od 3. ožujka 2016. o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju", a koja odluka je sastavljena i priložena na hrvatskom jeziku. Dodatno se ističe da, iako su odluke od 2. i 3. ožujka 2016. priložene uz Odluku o otkazu od 4. ožujka 2016., iste nisu sastavni dio Odluke o otkazu.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik mogao ukinuti radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" za Hrvatsku te da je tuženik ukinuo upravo radno mjesto tužiteljice tj. radno mjesto "regionalni voditelj prodaje" za područje Republike Hrvatske. Također je pravilno utvrdio da su u Republici Hrvatskoj na radnom mjestu "regionalnog voditelja prodaje" bile su zaposlene dvije radnice: tužiteljica i PĆ i Odluka o ukidanju radnog mjesta odnosi se na njih obje zbog čega je i tužiteljici i PĆ otkazan ugovor o radu. Dakle, imajući u vidu nespornu činjenicu da su tužiteljica i svjedokinja PĆ imale sklopljen ugovor o radu za radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju", iako isto nije bilo sistematizirano kod tuženika,i ovaj žalbeni sud je mišljenja da je tuženik bio ovlašten donijeti odluku o ukidanju predmetnog radnog mjesta za područje Republike Hrvatske, a poslove ukinutog radnog mjesta preraspodijeliti na radno mjesto Head of sales/Direktora prodaje za regije Hrvatsku, kako je to osnovano zaključio prvostupanjski sud.

14. Također pravilan je zaključak da je tuženik dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljala tužiteljica na ukinutom radnom mjestu budući da iz Odluke osnivača tuženika od 2. ožujka 2016., Odluke tuženika od 3. ožujka 2016., kao i iz Odluke o otkazu razvidno da su poslovi radnog mjesta na kojem je bila zaposlena tužiteljica preraspodijeljeni na poslove drugog radnog mjesta, odnosno Head of sales/Direktor prodaje za područje Hrvatske, Slovenije, Srbije, Rumunjske. Nije sporno između stranaka da je poslove tog radnog mjesta, na koje su nakon otkaza ugovora o radu preraspodijeljeni poslovi ukinutog radnog mjesta, obavljao g. CĆ, koji iako nije bio radnik tuženika, bio je nadređeni tužiteljici. Tu činjenicu preuzimanja poslova koje je do otkazivanja ugovora o radu obavljala tužiteljica, žalbom također osporava tužiteljica dajući svoju vlastitu ocjenu i analizu izvedenih dokaz koja po ocjeni ovog žalbenog suda ne dovodi u sumnju pravilnosti i osnovanost zaključak prvostupanjskog suda o tome da su bile ispunjene zakonske pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici.

15. Tužiteljica je tijekom postupka i u žalbama iznosila činjenice o postojanju njene diskriminacije po osnovi jezika koje su kao diskriminatorne osnove, predviđene su po čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) (…da joj je, kao podređenoj radnici, g. CĆ na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, da se obratila upravi Takko holdinga u Njemačkoj da ju zaštite od diskriminacije, iz razloga što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok g. CĆ govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, a što je bio suštinski motiv za donošenje predmetnog otkaza…).

16. Činjenice koje se odnose na postojanje takvog postupanja tuženika prema tužiteljici prvostupanjski sud je pravilno je utvrdio izvođenjem i ocjenom dokaza te pravilno poklanjajući vjeru u iskazima članova uprave ZĆ i TĆ te svjedokinji VĆ pri čemu je naveo i da su njihovi iskazi u bitnim dijelovima međusobno suglasni, logični i životni a da manje razlike u njihovim iskazima sud cijeni kao posljedicu različitih funkcija i radnih mjesta na kojima su radili, kao i činjenice da su iskazivali pred sudom nakon proteka značajnog vremena od otkazivanja ugovora o radu tužiteljici (VĆ i F), kao i da je iskaz g. ZĆ sud ocjenjuje detaljnim i uvjerljivim, pri čemu je član uprave bez oklijevanja odgovarao na sva postavljena pitanja, a da nasuprot tome, sud nije povjerovao tužiteljici i svjedokinji PĆ u dijelovima u kojima su njihovi iskazi proturječni dokumentaciji u spisu te iskazima ostalih svjedoka zaključio da su iskazi članova uprave ZĆ i TĆ te svjedokinje VĆ uvjerljiviji, objektivniji i u skladu s ostalim izvedenim dokazima, dok su iskazi tužiteljice i PĆ subjektivni, djelomično proturječni i nisu potkrijepljeni relevantnom dokumentacijom. te da iz iskaza tužiteljice i svjedokinje PĆ ne proizlazi niti jedan relevantan dokaz koji bi upućivao na postojanje diskriminacije i šikane prema tužiteljici, da je CĆ, kao neposredno nadređeni rukovoditelj tužiteljici i svjedokinji PĆ, bio je ovlašten, sukladno svojoj rukovodećoj poziciji, ukazivati na eventualne nepravilnosti i "nered u poslovnicama" za koje su iste bile zadužene i odgovorne, ukoliko je smatrao da takve nepravilnosti postoje. Također je bio ovlašten davati naloge i upute za rad, što je uobičajeno i očekivano u svakom radnom odnosu.

17. Činjenica da to što je g. CĆ u komunikaciji koristio engleski i rumunjski jezik, dok je tužiteljica hrvatski i njemački, može dovesti do nesporazuma u komunikaciji i takva okolnost, sama po sebi, ne predstavlja diskriminaciju niti neprimjeren odnos nadređenog prema podređenom te da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da se g. CĆ na opisani način obratio tužiteljici. Naprotiv, g. CĆ na spornom sastanku zamolio prisutne da se stišaju i da nastave razgovarati na način koji će svima biti razumljiv, što sud osnovano cijeni životnim i logičnim postupanjem rukovoditelja u situaciji kada komunikacija među zaposlenicima nije bila optimalna. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ostvareni elementi diskriminacije, niti je utvrđeno postojanje neprimjerenog odnosa nadređenog prema tužiteljici, a navodi tužiteljice u tom dijelu sud ocjenjuje neuvjerljivima i neosnovanima.

18. Također na navedene okolnosti prvostupanjski sud je cijenio i sadržaj e-mail tužiteljice od 10. veljače 2016. koji predstavlja pritužbu u kojoj se Upravi u Njemačkoj žali vezano uz otežanu komunikaciju s g. V te nadalje ukazuje da joj g. CĆ prigovara da su joj filijale "prljave", pri čemu ne dobiva prilika za objašnjenje, navodi da nedostaje potpora u vezi s problemima s poslovnicama i ne priopćavaju joj se informacije. Dakle, iz sadržaja pritužbe tužiteljice od 10. veljače 2016. ne proizlaze činjenice koje bi upućivale na postupanje koje bi se moglo podvesti pod diskriminaciju tužiteljice po osnovi jezika i socijalnog podrijetla, te je osnovano zaključio da se navodi tužiteljice u pogledu diskriminacije i šikane odnose se prvenstveno na njezin subjektivan dojam o načinu komunikacije, za nju nejasnim poslovnim zahtjevima i neslaganje s nadređenim u pogledu vođenja poslovanja. P, kao njezin nadređeni rukovoditelj, je ovlašten ocjenjivati rad filijala, a iz same pritužbe ne proizlazi da je prekoračio granice dopuštenog postupanja.

19. Stoga je pravilan zaključak da iz dokaza provedenih u ovom postupku ne proizlazi da je g. CĆ diskriminirao tužiteljicu zbog nepoznavanja engleskog jezika i socijalnog podrijetla, već proizlazi da su postojali problemi u komunikaciji, a da je g. CĆ ukazivao na propuste i probleme u okviru svojih ovlasti.

20. Budući je tuženik u konkretnom slučaju dokazao postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14), te da otkaz nije posljedica diskriminacije tužiteljice po osnovi jezika kao niti šikanoznog ponašanja nadređenih to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi nedopuštenom Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu te je ovaj sud pobijanu djelomičnu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević