Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-943/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Opća bolnica Pula – Ospedale Generale di Pola, Pula, Santoriova ulica – Via Santorio Santorio 24A, OIB: 16089706543, kojeg zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-157/2022-54 od 31. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-157/2022-54 od 31. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici bruto iznos od 1.389,38 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,07 EUR od 16.12.2015.,

- na iznos od 0,01 EUR od 16.05.2016.,

- na iznos od 5,25 EUR od 16.06.2016.,

- na iznos od 47,28 EUR od 16.07.2016.,

- na iznos od 15,18 EUR od 16.08.2016.,

- na iznos od 18,88 EUR od 16.09. 2016.,

- na iznos od 21,11 EUR od 16.10. 2016.,

- na iznos od 109,43 EUR od 16.11. 2016.,

- na iznos od 58,05 EUR od 16.12. 2016.,

- na iznos od 21,11 EUR od 16.01. 2017.

- na iznos od 22,20 EUR od 16..02. 2017.,

- na iznos od 112,69 EUR od 16.03. 2017.

- na iznos od 66,94 EUR od 16.04. 2017.,

- na iznos od 136,86 EUR od 16.05. 2017.

- na iznos od 19,40 EUR od 16.06. 2017.,

- na iznos od 21,89 EUR od 16.07. 2017.

- na iznos od 73,36 EUR od 16.08 2017.,

- na iznos od 104,24 EUR od 16.09. 2017.

- na iznos od 52,01 EUR od 16.10. 2017.,

- na iznos od 83,59 EUR od 16.11. 2017.

- na iznos od 45,01 EUR od 16.12. 2017.,

- na iznos od 53,05 EUR od 16.01. 2018.

- na iznos od 43,05 EUR od 16.02. 2018.,

- na iznos od 0,25 EUR od 16.023 2018.

- na iznos od 11,25 EUR od 16.04. 2018.,

- na iznos od 9,36 EUR od 16.05. 2018.

- na iznos od 50,85 EUR od 16.06. 2018.,

- na iznos od 103,60 EUR od 16.07. 2018.

- na iznos od 68,01 EUR od 16.08 2018.,

- na iznos od 15,05 EUR od 16.09. 2018.

- na iznos od 0,33 EUR od 16.10. 2018.,

- na iznos od 0,02 EUR od 16.01.2019.,

izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr- 157/2022-54 od 31. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos preko iznosa od 1.389,38 EUR do iznosa od 1.644,46 EUR (za iznos od 255,08 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama), kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 2.894,35 EUR do iznosa od 3.265,45 EUR (za iznos od 371,10 EUR) te sudi:

1. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 255,08 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 371,10 EUR kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 76,21 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike plaće bruto iznos od 1.644,46 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose glavnice teku kako je pobliže određeno u točki I. izreke prvostupanjske presude te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.265,45 EUR (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđene iznose razlike plaće (točka II. izreke). Nadalje odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 212,64 EUR (točka III. izreke) te zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude, sadržajno u točkama I. i IV. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da mu naknadi parnični trošak, podredno predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR uvećano za 25% na ime PDV-a te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 100,00 EUR, odnosno prema odluci suda.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom uvećanja plaće s osnove neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate u prekovremenom radu u utuženom periodu, a posljedično tome i zahtjev za isplatom razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

6. Pošavši od utvrđenja da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio umanjene plaće na način da u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, da joj u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata te da joj je u utuženom razdoblju s osnove naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja isplaćivao umanjen iznos s obzirom da joj kao isplaćenu plaću nije obračunao i razlike plaće koje su predmet tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja utvrdio je, a prihvaćajući izračun iz osnovnog nalaz i mišljenja vještaka od 10. rujna 2020., koji je sačinjen za cijeli utuženi period u skladu sa Zaključkom 148, da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku s osnove neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te s osnove manje obračunatog iznosa naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 1.644,46 EUR.

7. U ovdje utuženom razdoblju u primjeni je bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj: 143/13. i 96/15.; dalje u tekstu: KU/13), koji je bio na snazi do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj: 29/18., 16/19., 35/19., 78/19. i 92/19.; dalje u tekstu: KU/18).

8. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat, kada je radila u otežanim uvjetima rada pa tako i za sve odrađene prekovremene sate (čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18), kao i uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi, za efektivno odrađene sate (čl. 59. KU/13, odnosno čl. 57. KU/18), s time da niti iz jedne odredbe KU-a ne proizlazi da radniku uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, kao i po osnovi odgovornosti za život i zdravlje pacijenata međusobno isključuju.

9. Uz to još valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

10. Stoga se ukazuju neosnovanim žalbeni navodi tuženika da bi tužiteljica imala pravo na dodatke za prekovremeni rad tek od 1. travnja 2020. na temelju Dodatka III. Kolektivnom ugovoru (Nar. nov. broj 56/2020), pri čemu valja istaknuti da je odredbom čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje: ZR) propisano da radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje (čl. 90. st. 3. ZR-a), uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada pa i zato nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad koji je ostvarila u prekovremenom radu u razdoblju prije stupanja na snagu Dodatka III. KU-u, jer bi isto bilo protivno ZR-u.

11. Međutim, odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je propustio primijeniti na odgovarajući način tumačenje Službenog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, u vezi izračuna mjesečnog fonda sati, sadržanog u Zaključku br.153., koji različito regulira pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati (od onog u Zaključku br. 148) ovisno o tome mogu li se ubrajati kao radni dan blagdani ili državni praznici, s obzirom na odredbu čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01,13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 13/11).

12. Ovdje sporno razdoblje upravo se odnosi na razdoblje nakon donošenja Zaključka 153.

13. Odredbom sadržanom u čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno u čl. 49. st. 10. KU/18, propisano je da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, dok da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

14.1. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja je dva puta dalo tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 i to na 23. sjednici održanoj 1.srpnja 2015. kroz Zaključak broj 148. i na sjednici od 21.prosinca 2015. kroz Zaključak 153., a koja tumačenja sud prvog stupnja citira u točki 14. i 15. obrazloženja.

14.2. Zaključak br. 153. u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148. (koji je Zaključkom broj 153. stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema Zaključku broj 148. redovni mjesečnih fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati. Zaključak broj 153. o tumačenju odredbe čl. 51. st. 10 KU/13 nije stavljen izvan snage.

15. Prvostupanjski sud je temeljem osnovnog nalaza financijskog vještačenja od 10. rujna 2020. visinu zahtjeva u ovdje relevantnom razdoblju od prosinca 2015. pa nadalje utvrdio u skladu sa Zaključkom 148., a dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 5. srpnja 2022. koji je razliku plaće tužiteljice u razdoblju od prosinca 2015. obračunao u skladu sa Zaključkom broj 153. sud prvog stupnja nije prihvatio s obrazloženjem da je nakon uvida u platne i evidencijske liste nekoliko nasumično odabranih djelatnika tuženika koji ne rade u turnusima (djelatnici odjela računovodstva) utvrdio da je efektivni redovni mjesečni fond sati u pojedinom mjesecu tuženik računao na način da je ukupni broj dana u mjesecu pomnožio sa 8 te umanjio za sate odrađene subotom, nedjeljom i blagdanom koji su padali u inače radne dane upravo na način kako to stoji u Zaključku br.148. te da se način izračuna kod navedenih djelatnika jednako primjenjivao i u razdoblju prije i nakon donošenja Zaključka 153.

16. Imajući u vidu obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora, koje predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (čl. 19. st. 6. KU/13) i činjenicu da je tumačenje iz Zaključka 148. stavljeno izvan snage tumačenjem iz Zaključka broj 153. koje je doneseno 21. prosinca 2015., proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom izračuna mjesečnog fonda radnih sati za predmetno potraživanje koje se odnosi na vremensko razdoblje od prosinca 2015. pa nadalje, jer od tada redovni mjesečni fond sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, a to tumačenje se primjenjuje od 21. prosinca 2015. (takav stav izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-281/2021-2 od 27. travnja 2021. i Rev-290/2021 od 1. lipnja 2021.).

17. Stoga je, a imajući u vidu sve navedeno, pravilnom primjenom materijalnog prava visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predmetno potraživanje za razdoblje od prosinca 2015. valjalo utvrditi temeljem dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještačenja od 5. srpnja 2022. izrađenog primjenom Zaključka 153. sa obračunom dodataka na prekovremene sate (Izračun 1) i to u iznosu od 1.389,38 EUR bruto, koji bruto iznos razlike plaće je tuženik dužan isplatiti tužiteljici za utuženo razdoblje od prosinca 2015. pa nadalje zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu.

18. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 1.389,38 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu, za iznos od 255,08 EUR istu preinačiti i za taj iznos sa zatraženim zateznim kamatama odbiti zahtjev tužiteljice, temeljem čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

19. Kako je donošenjem ove odluke došlo do promjene uspjeha stranaka, to je sukladno tome u skladu s čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 380. točka 3. ZPP-a trebalo izmijeniti i odluku o troškovima postupka.

20.1. Sud prvog stupnja je utvrdio za koje radnje i u kojoj visini tužiteljica ima pravo na naknadu troška, a u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa).

20.2. Tužiteljica je u pogledu osnove u ovom sporu u konačnici uspjela sa 100%, a u pogledu visine sa 87,63%, pa je njezin uspjeh u sporu 93,82 % (187,63:2= 93,18%). Kada se njezin uspjeh u sporu umanji za uspjeh tuženika (6,18%), proizlazi da je tužiteljica u sporu uspjela u omjeru od 87,63%, sve u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

20.3. Stoga tužiteljica ima pravo na naknadu troška postupka za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku u visini od 2.628,90 EUR (87,63% od 3.000,00 EUR), a u cijelosti (bez obzira na uspjeh) pravo na naknadu troškova vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, slijedom čega tužiteljici na ime naknada troškova postupka pripada iznos od 2.894,35 EUR, pa je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti odluku o trošku postupka sadržanu u točki I. izreke i odbiti dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 371,10 EUR.

21. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo mu je dosuditi trošak žalbenog postupka uzimajući pritom vrijednost ožaljenog iznosa (1.644,46 EUR). Tuženiku za sastav žalbe primjenom Tbr. 7.1. i Tbr. 10. 1. Tarife pripada iznos od 250,00 EUR, što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 312,50 EUR te trošak plaćene pristojbe na žalbu u visini od 179,18 EUR (list 440 spisa), dakle ukupno 491,68 EUR.

22. Prema uspjehu u ovom žalbenom postupku u omjeru od 15,50% tuženiku je dosuđen trošak u iznosu od 76,21 EUR (čl. 166. st. 2. ZPP), koji iznos troška je naloženo tužiteljici da mu naknadi, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke ove odluke.

23. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić