Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-603/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijo Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Financijske agencije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Valenčak, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja diskriminacije, uznemiravanja, spolnog uznemiravanja, zaštite dostojanstva te naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-929/2020-71 od 20. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-929/2020-71 od 20. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III i IV izreke.

II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice RH koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica na radnim mjestima kod tuženika u vremenskom razdoblju od 28.03.2011.g. do 02.03.2022.g. diskriminirana jer je izvršavala poslove koje ne odgovaraju stručnoj spremi, iskustvu i ugovorima o radu koje je ista sklopila s tuženikom budući je printala i kopirala predmete, nosila registratore, skenirala dokumentaciju, zaprimala osnove za plaćanje, izdavala propusnice za posjetitelje tuženika (portirski posao), otvarala poštu, nije objektivno ocjenjivana, nije bila slana na potrebne edukacije (pa joj je na izloženi način onemogućen bilo kakav napredak), nije dobila potrebne aplikacije i šifre potrebne za rad (za rad SAP-u), nije dobila nikakve upute za obavljanje radnih zadataka, radno mjesto joj je bilo na prolazu, radila je na info pultu te na ulazu u poslovne prostorije tuženika kao portir, radni stol bio joj je minimalnih dimenzija na kojem je fizički nemoguće bilo obavljati radne zadatke te je seksualno uznemiravana od nadređenog radnika NH budući joj je isti iznosio kako slijedi : ".tko tebe može izmoriti, ti bi izmorila njih nekoliko.." / ".ne želim s tobom razgovarati o poslu već samo o ljubavi jer si ti samo za ljubav stvorena…" / ".stvorena si za uživanje…" / "…ja sam tvoje 13 prase…" /"…ti samo zaprimaš…" / "…ti samo uživaš…".

2. Nalaže se tuženiku zaštititi dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla tako da tužiteljici osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena diskriminaciji, uznemiravanju i spolnom uznemiravanju na način da joj nadređene osobe nisu ŽH, KH, NH i SH, da joj se osigura radno mjesto u sobi s primjerenim radnim stolom i informatičkom opremom, da joj se izdaju radni zadaci primjereni stručnoj spremi, iskustvu i ugovorima o radu, da joj se omoguće potrebne edukacije, da joj se izdaju potrebne aplikacije za rad kao i da poduzme preventivne mjere radi osiguranja navedenih uvjeta na način da povjerenici tuženika za zaštitu na radu i dostojanstvo radnika upozore radnike koji će biti nadređeni tužiteljici da osiguraju uvjete rada tužiteljici u kojima neće biti izložena diskriminaciji, uznemiravanju i spolnom uznemiravanju tuženika pod prijetnjom zaprimanja otkaza u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude.

3. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 10.000,00 EUR - a sa zateznom kamatom prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a tekućom od dana podnesene tužbe pa do isplate.

4. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos parničnog troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice RH koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica na radnom mjestu kod tuženika diskriminirana i uznemiravana.

III Nalaže se tužiteljici RH u roku od 15 dana naknaditi tuženiku Financijskoj agenciji trošak parničnog postupka u iznosu od 3.625,00 EUR (slovima: tri tisuće šest stotina dvadeset pet).

IV Odbija se zahtjev tužiteljice RH za naknadu troška postupka u iznosu od 6.391,59 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate te troškova po odluci suda/sudska pristojba.

V Odbija se zahtjev tuženika Financijske agencije za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 875,00 EUR te troška sudske pristojbe prema određenju suda."

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, II, III i IV izreke žali se tužiteljica osobno i putem punomoćnika zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i predlaže žalbe usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice i njezinog punomoćnika osporava žalbene navode i predlaže odbiti podnesene žalbe kao neosnovane uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalbe tužiteljice nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje diskriminacije na radnom mjestu kod tuženika u razdoblju od 28. ožujka 2011. do 2. ožujka 2022., uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, naloga tuženiku za zaštitu dostojanstva tužiteljice za vrijeme obavljanja posla na način da se tužiteljici osiguraju uvjeti rada u kojima neće biti izložena diskriminaciji, uznemiravanju i spolnom uznemiravanju te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 10.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Tužiteljica je postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica kod tuženika diskriminirana i uznemiravana, naloga tuženiku da zaštiti dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla na način da tužiteljici osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena diskriminaciji, uznemiravanju i spolnom uznemiravanju te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 10.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate.

6.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili danim razlozima presude te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se tužiteljica neosnovano poziva u žalbi. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a., a nije se ostvarila niti u žalbi tužiteljice označena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP.

6.2. Na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Žaliteljica, vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nije uspjela dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

7. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika i to u razdoblju od 28. ožujka 2011. do 30. rujna 2013. na radnom mjestu viši suradnik u organizacijskoj jedinici Odjel za opće poslove, Služba za podršku poslovnom sustavu, od 1. listopada 2013. do 31. svibnja 2014. na radnom mjestu viši suradnik u organizacijskoj jedinici Odjel pisarnice, Služba za podršku poslovnom sustavu, od 1. lipnja 2014. do 5. lipnja 2016. na radnom mjestu suradnik za operativne poslove primitka osnova za plaćanje u Odjelu pisarnice, Služba općih poslova, a od 6. lipnja 2016. do prestanka Ugovora o radu Odlukom o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem od 4. ožujka 2022. na radnom mjestu koordinatora poslova-suradnika u organizacijskoj jedinici Odjel za opće poslove, Služba općih poslova.

8. Iz činjeničnih navoda u tužbi proizlazi da su se tijekom 2014. za vrijeme dok je tužiteljica obavljala poslova predstečajnih nagodbi (jer je bila imenovana odgovornom osobom za projekt predstečajnih nagodbi) promijenile njoj nadređene osobe (voditelj ŽH i direktor NH) kojima se najprije obraćala apelirajući na nedostatak radne snage u odnosu na obujam posla odnosno da je bila preopterećena poslom, koje zahtjeve su oni ignorirali, ali kako je ona u tome ustrajala da su je više puta premjestiti na druga mjesta rada unutar poslovanja tuženika, na kojima su uvjeti rada prostorno i funkcionalno bili neodgovarajući, a dobiveni radni zadaci neodgovarajući njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu te sklopljenim ugovorima o radu, radi čega je bila suočena sa znatno otežavajućim uvjetima rada čime ju je tuženik svojim postupcima stavljao u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike, a umjesto razumijevanja, zbog posljedica daljnje podnesenih prijava kojima je izrazila svoje nezadovoljstvo neprimjerenim uvjetima rada i diskriminaciji, predsjednici uprave MH, povjerenici za etiku JH, kao i podnesenog zahtjeva za zaštitu dostojanstva te prijavu spolne diskriminacije pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, sindikatu, predsjedniku uprave, pritužbi na rad povjerenice, novom direktoru kadrovske službe, na radnom mjestu su omalovažavali njezino stručno znanje i sposobnosti, nisu joj osigurali uvjete rada u skladu sa zakonom, navedeno se nastavilo te je bila izložena ponašanjima, radnjama i izjavama radnika tuženika zbog kojih se osjećala poniženo, degradirano, posramljeno, omalovažavano, uznemireno i diskriminirano, te je bila pod stalnim pritiskom (stres, anksioznost, depresija, osjećaj manje vrijednosti, bezvoljnost, glavobolje i sl.) što je negativno utjecalo na njezino zdravstveno i opće stanje, zbog kojeg je od 2015. bila prisiljena zatražiti medicinsku pomoć, što je uznapredovalo tijekom 2017, kada joj je ordinirana terapije antidepresiva te je u konačnici završila na bolovanju i u dnevnoj bolnici KBC Rebro - odjel psihijatrije zbog teškog anksioznog stanja, a na bolovanju je bila i u vrijeme utuženja jer joj se stanje nije poboljšavalo.

9.1. Prvostupanjski je sud iz iskaza tužiteljice utvrdio da je njezino nezadovoljstvo radom kod tuženika započelo zbog premještaja tijekom 2014. iz sobe na vanjski pult na platou u prostorijama tuženika koji je tužiteljica smatrala neodgovarajućim za svoje radno mjesto i isto pokušala promijeniti, ali u tome nije uspjela. Nadalje, iz iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka, utvrđeno je da je tužiteljica višekratno izražavala svoje nezadovoljstvo prije svega radnim uvjetima, a kasnije i radnim zadacima svim neposredno i posredno nadređenima, koji su na isto djelovali u skladu s mogućnostima poslodavca pa su tako premještali tužiteljicu na različite lokacije radi obavljanje različitih poslova kod tuženika, ali sve u okvirima poslova radnog mjesta tužiteljice, s time da je na većinu ponuđenih poslova tužiteljica svojevoljno odnosno dobrovoljno prethodno pristala. Međutim, tužiteljica svim lokacijama i svim poslovima na kojima je radila, pronalazi mane i nedostatke, o kojima obavještava svoje nadređene i traži promjene. Tužiteljica također iznosi svoje nezadovoljstvo voditeljima koji su joj bili neposredno nadređeni u utuženom razdoblju (ŽH, KH, R i SH) koji prema njenim navodima nisu "rješavali njen problem", iako je iz njihovih iskaza utvrđeno da su pokušali pronaći rješenje za tužiteljičine probleme. Stoga, prema ocjeni toga suda nije životno ni logično da niti jedno mjesto rada, niti jedna lokacija i radni zadaci koje je tužiteljica obavljala u razdoblju od 2014. do 2022. nije bilo odgovarajuće njenoj stručnoj spremi i sposobnostima, iako je tužiteljica je prethodno na iste pristala. Tužiteljica je u svom iskazu u nekoliko navrata potvrdila da je bila jako povrijeđena jer više ne obavlja poslove predstečajne nagodbe, a zbog obavljanja svih ostalih poslova se osjećala potišteno, poniženo, posramljeno i sl. Stoga sud zaključuje da tužiteljica očito smatra kako su jedino poslovi predstečajne nagodbe odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i sposobnostima te da bi samo obavljajući iste bila zadovoljna na radnom mjestu, što nije moguće prihvatiti niti je životno i logično očekivati, jer tužiteljica, kao i svi drugi radnici kod tuženika, ima dužnost obavljati i druge poslove u skladu s nalozima nadređenih i potrebama posla. Iz iskaza svih troje nadređenih voditelja voditeljica KH, utvrđeno je da je tužiteljica u svom radu mnogo griješila, da su je o greškama upozoravali, ali se kvaliteta njezinog rada nije bitno promijenila, iako je za rad dobivala potrebne upute, jer ih često nije slijedila te da je imala na raspolaganju osnovnu aplikaciju, a upravo zbog brojnih grešaka u radu nije bilo potrebe za drugim aplikacijama, da je bila ocjenjivana odgovarajućom ocjenom primjerenom kvaliteti i kvantiteti njenog rada, te da je bila upućivana na sve potrebne edukacije. Naposljetku sud ističe da tijekom postupka nije bilo utvrđeno da je tužiteljičino radno mjesto bilo na prolazu, da info pult nije bilo odgovarajuće mjesto rada, da je radni stol na lokaciji u [adresa] bio neodgovarajuće dimenzije jer navedeno ne proizlazi iz dopisa Državnog inspektorata. Također, taj je sud utvrdio da nije bila niti seksualno uznemiravana od strane direktora NH jer sud njezinom iskazu u tom dijelu nije poklonio vjeru budući da isto, iako tužiteljica u tužbi navela da je to činjeno pred drugim radnicima, ne proizlazi iz iskaza niti jednog saslušanog svjedoka dok je pak iskazu svjedoka NH, koji je opovrgnuo da bi napisao pokajničko pismo tužiteljici (list 100 spisa), poklonio vjeru s obzirom da navedeno ne proizlazi niti iz materijalne dokumentacije koja je priložena spisu osobito dopisa pravobraniteljice za ravnopravnost spolova od 11. studenog 2019. prema kojem u konkretnom slučaju nije našla dovoljno elemenata za utvrđenje spolne diskriminacije iz čl. 8. Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine broj: 82/08 i 69/17), već da je tužiteljičino nezadovoljstvo uvjetima i organizacijom rada počelo prije nego je ona bila izložena bilo kakvoj diskriminaciji, a tužiteljica nije tijekom postupka dokazala suprotno.

9.2. Zbog svega navedenog, prvostupanjski je sud ocijenio da tužiteljica tijekom postupka nije učinila vjerojatnim da je za vrijeme radnog odnosa kod tuženika bila stavljena u nepovoljniji položaj po osnovi spola, obrazovanja i zdravstvenog stanja na način da je izvršavala poslove odnosno radne zadatke koji ne odgovaraju njenoj stručnoj spremi, iskustvu i ugovorima o radu koje je sklopila s tuženikom (da je samo printala i kopirala predmete, nosila registratore, skenirala dokumentaciju, primala osnove za plaćanje, izdavala propusnice za posjetitelje tuženika, odnosno obavljala portirski posao, otvarala poštu), da nije bila objektivno ocjenjivana, da nije bila upućivana na potrebne edukacije pa da joj je na taj način onemogućen bilo kakav napredak, da nije dobila potrebne aplikacije i šifre potrebne za rad (za rad SAP-u), da nije dobila nikakve upute za obavljanje radnih zadataka, da joj je radno mjesto bilo na prolazu, da je radila na info pultu te na ulazu u poslovne prostorije tuženika kao portir, da joj je radni stol bio minimalnih dimenzija na kojem je fizički nemoguće bilo obavljati radne zadatke te da je bila seksualno uznemiravana od nadređenog radnika NH budući da navedeno ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka kojima je sud povjerovao niti iz materijalne dokumentacije koja je priložena spisu.

9.3. Budući da je tijekom postupka utvrđeno da ne postoje ponašanja, radnje i izjave za koja tužiteljica tvrdi da predstavljaju diskriminaciju, uznemiravanje i spolno uznemiravanje pa samim time niti uzročno-posljedična veza između ponašanja suradnika i nadređenih tužiteljici i njenih zdravstvenih tegoba, ocjena je toga suda da nisu ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika, kao poslodavca tužiteljice, te da nije osnovan niti zahtjev tužiteljice kojim traži da se naloži tuženiku da zaštiti dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla tako da joj osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena diskriminaciji, uznemiravanju i spolnom uznemiravanju, prvostupanjski je sud odbio prvopostavljeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

10. Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

11. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li tužiteljica radnjama radnika tuženika diskriminirana i uznemiravana te spolno uznemiravanja i je li osnovan zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži zaštita dostojanstva tužiteljice za vrijeme obavljanja posla na način da se tužiteljici osiguraju uvjeti rada u kojima neće biti izložena diskriminaciji, uznemiravanju i spolnom uznemiravanju te zahtjev za naknadu štete

12. Odredbom čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj: 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. citiranog članka (rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije).

13. Odredbom čl. 3. st. 1. ZSD propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Stavkom 2. citiranog članka propisano je da je spolno uznemiravanje svako verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje.

14. Prema odredbi čl. 20. ZSD tužiteljica je bila dužna učiniti vjerojatnim da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, to je u tom smislu bila dužna predložiti i dostaviti dokaze u prilog iznesenim tvrdnjama o neprimjerenom obraćanju.

15. Međutim, suprotno žalbenim navodima, tužiteljica tijekom postupka nije učinila vjerojatnim da je za vrijeme radnog odnosa kod tuženika bila diskriminirana, uznemiravana i spolno uznemiravana te stavljana u nepovoljniji položaj po osnovi spola, obrazovanja i zdravstvenog stanja navodima da je izvršavala poslove koji ne odgovaraju njenoj stručnoj spremi, iskustvu i ugovorima o radu koje je sklapala s tuženikom (da je samo printala i kopirala predmete, nosila registratore, skenirala dokumentaciju, primala osnove za plaćanje, izdavala propusnice za posjetitelje tuženika, odnosno obavljala portirski posao, otvarala poštu), da nije bila objektivno ocjenjivana, da nije bila upućivana na potrebne edukacije pa joj je na taj način onemogućen bilo kakav napredak, da nije dobila potrebne aplikacije i šifre potrebne za rad (za rad SAP-u), da nije dobila nikakve upute za obavljanje radnih zadataka, da joj je radno mjesto bilo na prolazu, da je radila na info pultu te na ulazu u poslovne prostorije tuženika kao portir, da joj je radni stol bio minimalnih dimenzija na kojem je fizički nemoguće bilo obavljati radne zadatke te da je bila seksualno uznemiravana od nadređenog radnika NH budući da navedeno ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka kojima je sud povjerovao niti iz materijalne dokumentacije koja je priložena spisu, a na sve premještaje tijekom utuženog razdoblja, kojima je zapravo udovoljavano njezinim zahtjevima za promjenom mjesta rada, u okviru mogućnosti i potreba tuženika, je dobrovoljno prethodno pristajala.

16. Prema o odredbi čl. 5. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/ 09) kao i prema odredbi čl. 7. st.1., 2. i 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14. 127/17 i 98/19 - dalje ZR/14) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao s time da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika, te je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

17. Prema odredbi čl. 5. st. 5. ZR/09 odnosno čl. 7. st. 5. ZR/14 poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti sa Zakonom o radu i posebnim zakonima.

18. Dakle, prema citiranim odredbama poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da mu osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju, a ta zaštita uključuje i poduzimanje preventivnih mjera. Dostojanstvo radnika štiti se od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavca, nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova. Međutim, prema citiranim odredbama zaštitu uživa samo uznemiravanje kojem je temelj neka od navedenih diskriminirajućih osnova.

19. S druge strane, uznemiravanje koje podvodimo pod pojam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja već ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Mobing je po definiciji oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta koje često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajni ciljani psihoteror na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama.

20. Dakle, radnik čija prava i dostojanstvo prilikom pobližeg određivanja mjesta i načina obavljanja rada nisu poštivani te kojemu nisu osigurani uvjeti za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava njegovo zdravlje, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima, ima pravo na naknadu štete po općim propisima obveznoga prava, a kada neko ponašanje koje se podvodi pod pojam mobinga nije uzrokovano nekim od propisanih zabranjenih temelja diskriminacije, tada radnik zaštitu i ostvarivanje svojih prava može tažiti isključivo temeljem odredbi ZR-a o odgovornosti poslodavca za štetu i odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 63/08,, 134/09, 125/11, 94/13 i 78/15 - dalje: ZOO) u situaciji kada mu se takvim ponašanjem nanosi šteta na radnom mjestu.

21. S obzirom da u odnosu na teret dokazivanja kod mobinga nema posebnih procesnih odredbi to znači da vrijede opća procesna pravila odnosno da svaka stranka u sporu mora dokazati svoje tvrdnje.

22. Suprotno žalbenim navodima, i po ocjeni ovog suda, tužiteljica nije dokazala da je bilo kojom konkretnom radnjom nadređenih i ostalih radnika tuženika bila uznemiravana) na radu kod tuženika, koja bi objektivno bila podobna da dovede do povrede njezinog dostojanstva, ugleda i časti, odnosno da tuženik kao poslodavac nije zaštitio dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla u promatranom razdoblju, da bi se takvo eventualno "protupravno" ponašanje moglo na jasan i nedvojben način povezati sa zahtijevanim utvrđenjem i zabranom iz tužbenog zahtjeva tužiteljice dok u odnosu na njezino narušeno zdravlje nije dokazala pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika kao poslodavca, kako je to pravilno u pobijanoj presudi zaključio i prvostupanjski sud. Stoga, budući da tijekom postupka nije bilo utvrđeno postojanje (štetnih) radnji i ponašanja od strane tuženika za koje tužiteljica tvrdi da predstavljaju diskriminaciju, uznemiravanje i spolno uznemiravanje, to je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno postupio kada pobijanom presudom nije posebno analizirao i ocjenjivao nalaz i mišljenje sudske vještakinje-psihijatra Branke Vidrih od 18. prosinca 2024.

23. Iako ovaj sud drugog stupnja dozvoljava da su neka događanja na poslu mogla imati subjektivno negativan utjecaj na zdravlje tužiteljice, to nije dostatno za odštetnu odgovornost poslodavca, jer u provedenim dokazima nema elemenata za zaključivanje o štetnim radnjama koje imaju obilježje protupravnosti što je jedna od pretpostavki za odgovornost za štetu temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO.

24. Naime, subjektivni doživljaj tužiteljice da se zbog izloženosti pojedinim postupcima zaposlenika tuženika i samog tuženika osjetila uznemiravanom mora imati objektivizirane pokazatelje, te bez obzira što je u spornom razdoblju imala zdravstvene probleme i liječena je po vlastitim navodima i zbog stresa za kojeg tvrdi da je posljedica njihovog ponašanja, ovaj sud smatra da liječenje i medicinska dokumentacija nije adekvatan dokaz jer tijekom postupka nisu utvrđeni objektivni pokazatelji za utužene štetne radnje vezane uz diskriminaciju i uznemiravanje te spolno uznemiravanje tužiteljice.

25. Zbog svega izloženog, analizom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud je uvjerenja da na temelju izvedenih i dostavljenih dokaza nije moguće izvesti objektivni zaključak o postojanju sustavnog psihičkog zlostavljanja od strane zaposlenika tuženika i samog tuženika kao poslodavca poduzimanjem radnji koje tužiteljica navodi u svojoj tužbi i svojim kasnijim stranačkim iskazom u kojima činjenično obrazlaže tužbeni zahtjev. Osobito, iz tih dokaza, nije moguće izvesti zaključak o postupcima (radnjama) poslodavca koja imaju obilježje protupravnosti što je bitna pretpostavaka za postojanje odštetne odgovornosti.

26. Ostala žalbena razlaganja u osnovi se svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i to na način koji samo žaliteljici odgovara, a bez realne podloge u sadržaju prikupljene procesne i činjenične građe.

27. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

28. Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbe tužiteljice kao neosnovane i odlučiti kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

29. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP) jer sa istom nije uspjela, a zahtjev tuženika jer trošak odgovora na žalbu nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte