Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-125/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Krešimir Mateković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mateković & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika FČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Mate Knezović, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3091/2020-22 od 12. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika FČ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3091/2020-22 od 12. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju PČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.654,46 EUR/20.000,00 kn, preračunato po fiksnom tečaju konverzije od 7.53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 23. rujna 2020. godine, do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.484,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 12. rujna 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, na vlastiti trošak, objaviti presudu donesenu u ovoj pravnoj stvari na internet portalu www.totalno.hr."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova žalbe, odredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete s osnove pretrpljenih duševnih boli zbog povrede osobnosti i to časti, ugleda i dostojanstva koje je tužitelj pretrpio zbog objave u elektronskoj publikaciji tuženika dana 26. kolovoza 2020. godine te zahtjev za objavu na Internet portalu tuženika.

5. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati.

5.1. U odnosu na žalbene navode tuženika, u kojima žalitelj preocjenjuje svoj iskaz i iskaz svjedoka UČ, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaze saslušanog tužitelja u ovom postupku.

5.2. Tek je za istaknuti da tuženik niti u žalbi nije naveo koje odlučne činjenice je sud prvog stupnja mogao drukčije utvrditi iz njegovog iskaza i iskaza svjedokinje UČ, u odnosu na činjenično stanje koje je bilo temelj prvostupanjske presude.

6. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Prije svega, valja imati na umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

10. U ovoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe Zakona o elektroničkim medijima ("Narodne novine" broj 111/21 i 114/22) i to njegova članka 3. stavak 6. kojim je propisano da su elektroničke publikacije urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja te stavak 7. toga članka kojim je propisano da su elektronički mediji audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije. Dakle, elektroničke publikacije smatraju se medijima.

11. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete, valjalo je imati na umu odredbu čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/18 i 114/22 dalje: ZOO) kojom je propisano: "Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom", stavak dva toga članka kojim je propisano: "Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.", te stavak tri toga članka kojim je propisano: "Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.".

12. Prilikom odlučivanja, ovaj viši sud ima na umu i dio mjerodavne odredbe čl. 16. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) "...svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.", odredbu čl. 35. Ustava Republike Hrvatske "Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti" te dio mjerodavne odredbe čl. 38. st.1. Ustava Republike Hrvatske "Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli i stavka 2. toga članka "Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa ... ..."

12.1. Mjerodavni dijelovi članaka 8. stavka 1. i 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; dalje: Konvencija) glase: "Članak 8. Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja....". "Članak 10. Sloboda izražavanja 1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice... 2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni ... radi zaštite ugleda ili prava drugih ..."

13. Ovaj viši sud ima potrebu navesti da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima ESLJP-a P protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

14. Ovdje odmah valja istaknuti da moć autora i onoga što pišu po portalima je znatna i ostavlja primjetan utjecaj na građane koji uglavnom vjeruju onome što bude prezentirano u tekstovima bez obzira na njihovu točnost i po tome formiraju daljnje mišljenje. Naime, svaka osoba koja počinje čitati bilo koji tekst, ono prvo s čime se susreće je upravo naslov teksta – naslov je taj, koji formira misaoni proces čitatelja i vrijednosne sudove o daljnjem tekstu, a u konkretnom slučaju naslov je "bombastičan".

15. Između stranaka nije prijeporno da je tuženik kao vlasnik Internet portala www.totalno.hr dana 26. kolovoza 2020. objavio članak kojeg je autor pod naslovom "Glavni inspektor Obavještajno-sigurnosne agencije (dalje: OSA) Bosne i Hercegovine, PČ ugrozio sigurnost vlastite države i službe u kojoj radi". Nije prijeporno niti da je tuženik autor toga članka, niti dijelovi toga članka koje je tužitelj naveo u tužbi.

16. Tužitelj je u tužbi u odnosu na svaki od iznesenih navoda dao pojašnjenje istaknutih činjenica i neistinitosti istih. U odnosu na povredu prava osobnosti koja je tužitelju nastala objavom navoda u članku ukazuje da dužnost glavnog inspektora OSA-e podrazumijeva da osoba koja se imenuje na takav položaj ima besprijekornu pozadinu odnosno zahtijeva se da glavni inspektor OSA-e nije sudjelovao u bilo kakvima aferama, skandalima te da ne postoji sumnja u njegovu pristranost i neovisnost. Predmetnim člankom tužitelja se prikazuje kao krajnje nemoralnu osobu koja je spremna otkriti državne tajne, radi ostvarivanja svojih privatnih interesa. Ističe da se našao i u odnosu sa svojim poslovnim suradnicima s obzirom da je prikazan kao osoba koja nastoji, djelujući iznutra otežati i onemogućiti redovni rad OSA-e koja navodno provodi privatne istrage u cilju uklanjanja određenih osoba s njihovih položaja. Isto tako člankom se nastoji netočno insinuirati postojanje neidentificirane ljubavnice tužitelja, a što je posljedično imalo utjecaj i na bračni život tužitelja koji je supruzi morao objašnjavati navode iz predmetnog članka u vezi navodne ljubavne veze s drugom ženom. Isto tako člankom se dovodi u pitanje sav njegov raniji profesionalni rad u kojem je imao uspostavljene odnose s osobama koje su mu dostavljale obavijesti nužne za rad OSA BiH, a od kojih se neke i sada nalaze u formalnom odnosu spram Agencije. Navodima koji su izneseni u članku ugrožava se ranije uspostavljeni odnos jer se tužitelja prikazuje kao nepouzdanu osobu koja je spremna otkriti identitet svojih suradnika i time ih dovesti u opasnost, a tužitelja se onemogućuje u postupku sigurnosnog provjeravanja za bilo kakvu funkciju na koju se dolazi u dodir sa klasificiranim podacima, kako u međunarodnim organizacijama tako i u sigurnosnom sustavu [adresa].

16.1. Tužitelj je naveo da je sve naprijed izneseno kod njega uzrokovalo niz neugodnosti u obliku različitih neugodnih upita članova obitelji, rodbine i prijatelja te poslovnih suradnika i da je doveden u situacije u kojima je pred nizom osoba morao objašnjavati da izneseni netočni i neistiniti navodi uopće ne odgovaraju istini. Tužitelj je istaknuo da je sve napisano u predmetnom članku kod njega izazvalo duševne boli, osjećaj nelagode, preispitivanja vrijednosti vlastite uloge u sustavu sigurnosti i razloga zbog kojeg ga se ovako javno difamira i potpuno neosnovano napada neistinitim navodima koji imaju isključivo cilj ocrniti ga i neistinito prikazati u javnosti.

16.2. U odgovoru na tužbu, tuženik je potpuno jasno istaknuo da je samo prenosio vijesti koje su već objavljene u medijima [adresa] te da "niti jedna vijest o tužitelju, bilo da se radi o aferama u njegovoj službi, njegovoj povezanosti s HDZ-om BiH i LČ ili pak o njegovim eventualnim izvanbračnim vezama, nije proizašla izravno od tuženika niti ju je tuženik prvi objavio. Svaku vijest glede tuženika, a koja je objavljena na portalu www.totalno.hr, prenesena je s drugih medija, a čega je svjestan i tužitelj". Tijekom prvostupanjskog postupka, tuženik je u podnesku od 13. listopada 2021. jasno naveo da je "neistinit navod tužitelja da se u člancima drugih portala spominje samo uzgredno i da se ne spominju navodi kao u članku tuženika". Prilikom saslušanja na ročištu 19. svibnja 2025. tuženik je jasno rekao da je "ovaj članak pisao prenoseći članke iz drugih medija, a isto tako i temeljem izvora bliskih tužitelju. Zbog proteka vremena ne mogu se točno sjetiti koji su to bili mediji, radilo se o bosanskohercegovačkim medijima…kad sam spomenuo izvore bliske tužitelju navodim da sam ja te izvore smatrao vjerodostojnim time da te izvore ne bih želio odavati u smislu navođenja njihovog imena".

16.3. Žalitelj u žalbi ponavlja da "nije iz zle namjere objavio članak, već u dobroj vjeri kako je izvore smatrao vjerodostojnim isti članak objavio, a sve u svrhu zaštite društva/države".

16.4. U odnosu na te navode tuženika da nije postupao "iz zle namjere" prije svega valja imati na umu upravo iskaz tuženika u kojem je vrlo jasno izjavio da mu "izvori u komunikaciji nisu predočili nikakvu dokumentaciju o tužitelju" te da je i sam tuženik na upit "smatra li zlonamjeran navod da tužitelj ima ljubavnicu" izjavio da "je to izrečeno od strane mojih izvora, smatra da je to zlonamjerno od strane njih kao izvora, a moja je greška što sam to prenio i objavio". Nadalje, u odnosu na informaciju gdje se navodi da "tužitelj namjerava prodavat identitet svojih informatora te podatke prikupljene u obavještajnom radu stranim tajnim službama" na upit jesu li te informacije po njegovom mišljenju zlonamjerne u odnosu na tužitelja je odgovorio "u početku kada je to napisano nije bilo zlonamjerno budući sam tragao za istinom, a sada se kajem što sam to objavio".

16.5. Stoga, valja zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri budući uopće nije provjeravao informacije koje je iznio u svom članku, a koje sadrže niz netočnih, nepotpunih i neprovjerenih informacija uvredljivih za tužitelja, iz čega slijedi da nije postojalo opravdano zanimanja javnosti za objavu predmetnih informacija koje po svojoj prirodi predstavljaju očiglednu povredu osobnosti tužitelja kojim je povrijeđeno njegovo pravo na ugled i dobar glas, čast, ime i dostojanstvo.

16.6. Tek je za istaknuti da navodi kojima žalitelj dovodi u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda o stvarnom sadržaju te značaju prijepornog članka i u njemu iznijetih informacija i namjerama tuženika kao pisca članka u kojima su te informacije objavljene i razlozima što su objavljene, a kojim informacijama žalitelj daje svoj značaj, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od pravilne ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom svojeg shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugerira prihvatiti).

17. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio: "Naslov članka te navodi iz članka o tužitelju da je ugrozio sigurnost vlastite službe i sigurnost [adresa], da je glavni akter neviđenog skandala u [adresa], da vrši napade na generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije, da kuje plan o osveti LČ, da s osobama izvan sigurnosnog sustava dijeli povjerljive informacije, da namjerava "odraditi" generalnog direktora OSA-e te postaviti temeljem "rješavanju" čelnika jedne od najjačih stranaka u [adresa], da je u svađi sa LČ te njime manipulira kao sredstvom obračuna s generalnim direktorom OSA-e, da je bio upleten u niz kriminalnih radnji koje su između ostalog uzrokovale propast jedne od najvećih kompanija u [adresa] kao i druge financijske malverzacije, a da svoj položaj uz pokroviteljstvo LČ koristi za protuzakonite radnje unutar OSA-e uključujući i provođenje protuzakonitih istraga, LČ manipulira tužiteljem i koristi ga kao sredstvo kontrole nad OSA-om, da je tužitelj osoba bez morala, savjesti i odgovornosti, da sudjeluje u napadima na generalnog direktora OSA-e te mu pokušava osporiti diplomu, da je jedna od zvijeri koje upravljaju ama baš svim procesima u [adresa], da ima ljubavnicu kojoj povjerava tajne informacije kojima raspolaže te da pomoću navodne ljubavnice čelnici [adresa] mogu upravljati njime, da prodaje svoje suradnike čiji je identitet tajan u cilju uništavanja generalnog direktora OSA-e te da tajne informacije prodaje članovima stranke HDZ BiH kao i obavještajnim agentima drugih država, da je spreman otkriti sigurnosnim službama drugih država identitet svojih suradnika te da je očajna osoba bez ikakvog izlaza, po uvjerenju ovog suda kod svakog prosječnog čitatelja sugeriraju i predočuju čitatelju tužitelja kao osobu izuzetno negativnih osobina te ovakve tvrdnje u situaciji da tuženik nije dokazao da su istinite objektivno štete osobnom i profesionalnom ugledu i časti tužitelja te mogu izazvati prezir, nelagodu, propitkivanja i slično."

17.1. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su iznesene informacije neistinite jer su iznesene bez provjere te je upravo tim i takvim informacijama tužitelju nastala neimovinska šteta.

17.2. Imajući na umu iskaz tužitelja, valja zaključiti da ga je predmetni članak iznimno uznemirio te da je pretrpio strah od gubitka povjerenja obitelji i poslovnih suradnika, kao i strah zbog gubitka autoriteta i profesionalne reputacije koje je ustrajno niz godina izgrađivao.

17.3. Također, suprotno žalbenim navodima, tužitelj je svojim iskazom u svezi prijepornih informacija, dokazao da mu je nastala šteta i da je ta šteta u uzročno posljedičnoj svezi s objavljenim člankom na Internet stranici, sada blogu tuženika.

17.4. Sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, je utvrdio da članak na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev nije utemeljen na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, pa je uvažavajući cjelokupni sadržaj članka, prvostupanjski sud pravilno zaključio da su informacije koje nisu utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, podobne za nanošenje štete, a da je tužitelj trpio štetu.

18. Ovdje također valja istaknuti da je sud prvog stupnja proveo test nužnosti. U demokratskom društvu test nužnosti zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (F Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54.).

18.1. Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, gore citirano, § 70.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od **.**.2007. EČ protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o., gore citirano, § 54.).

18.2. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv] (br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.), naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

19. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka prihvatio takvo pravno shvaćanje i ta načela koja je u osnovi definirao Europski sud za ljudska prava i dodatno je kroz sudsku praksu razradio mehanizam ocjene – test nužnosti (tako, npr., recentnija – U-III-2944/2018 od 26. lipnja 2019. § 21. -26.).

20. Imajući na umu sve navedeno kao i navode tuženika u njegovoj žalbi, a posebno uzimajući u obzir utvrđene činjenice po sudu prvog stupnja i to da informacije iznesene u prijepornom članku nisu utemeljene na točnim činjenicama odnosno na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, kada je utvrđeno da tuženik ni na koji način nije provjerio istinitost dobivenih informacija, a nesporno je pritom utvrđeno da su iznesene informacije izazvale negativan stav o tužitelju te utjecale na položaj tužitelja i njegove obitelji, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se tuženik u ovom slučaju ne može osnovano pozivati na povredu prava na slobodu izražavanja.

21. Pravilno prvostupanjski sud navodi da ovakvo postupanje tuženika predstavlja vrijeđanje časti i ugleda tužitelja zbog kojih je nedvojbeno imao poteškoća u životu i radu, zbog kojih mu je bio poremećen duševni mir i pravo na miran život (obiteljski i profesionalni).

22. Dostojanstvo čovjeka je vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava a sastavni elementi te vrijednosti su svakako čast, kao vlastito osjećanje vrijednosti i ugled, kao uvažavanje od drugih u društvu. Svaki čovjek ima pravo na poštivanje i zaštitu svog dostojanstva u smislu zahtjeva za poštovanjem koje mu pripadaju na temelju svog postojanja i svoje društvene uloge. Dakle, pravo je svakog čovjeka da traži od druge osobe u vanjskim odnosima da poštuju njegovo osobno dostojanstvo te da se klone postupaka kojim bi se ono narušilo.

23. Sud prvog stupnja, donoseći pobijanu presudu, suprotno žalbenim navodima, pravilno je primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO dosuđujući iznos od 2.654,46 eura/2o.000,00 kuna.

23.1. Naime, stav je ovog suda da je tužitelj dokazao da trpi duševne boli zbog povrede prava osobnosti te ima pravo na pravičnu novčanu naknadu jer se radi o iznimno teškoj povredi prava osobnosti koja je kod tužitelja izazvala osobito intenzivnu duševnu bol zbog povrede prava ugleda i časti pa dosuđeni iznos predstavlja pravičnu i primjerenu novčanu naknadu tužitelju za navedene povredu časti i ugleda, prava osobnosti, pri tome vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

23.2. Žalitelju je odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno naveo da "objava ispravka u konkretnom slučaju ne predstavlja dovoljnu naknadu odnosno ne bi bila odgovarajuća pretrpljenoj šteti objavom informacije.

23.3. Shvaćanje ovog suda da je domašaj demantija ograničen i ne pruža punu satisfakciju za pretrpljenu štetu podudaran je sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-2496/1999-2 od 19. prosinca 2002. godine, iz čega slijedi da se pored isprike može dosuditi i naknada neimovinske štete zbog objave uvredljivih i netočnih informacija.

24. Pravilno je sud prvog stupnja usvojio i dio tužbenog zahtjeva za objavu presude na Internet portalu tuženika www.totalno.hr primjenom čl. 1099. ZOO u svezi čl. 22. Zakona o medijima, a koje shvaćanje je podudarno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa četvrte sjednice od 18. prosinca 2017. godine koje glasi: "Objava pravomoćne presude u tiskovini dopušten je oblik popravljanja neimovinske štete oštećenom u postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o medijima."

25. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud, jer sa potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata postignutih raspravljanjem i jer ih žalbeni navodi tužene nisu uspjeli dovesti u sumnju. Potonje stoga, jer tuženik selektivno ocjenjuje provedene dokaze, a njegovi se žalbeni navodi u bitnom iscrpljuju u iznošenju vlastite i neprihvatljive ocjene provedenih dokaza ispuštajući iz vida da je sud prvog stupnja svoju odluku utemeljio na rezultatima cjelokupno provedenog dokaznog postupka.

26. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96, 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

26.1. Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

27. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u izreci.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin