REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1660/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Cvrković & Partneri d.o.o. iz Vukovara, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. (OIB:92963223473), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-184/2025-16 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 09. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se kao osnovana žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-184/2025-16 od 10. listopada 2025. te se odbacuje tužba tužitelja.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske odluke (st. II.) te se rješava:

„Svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka“

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela postupka .

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3207001773, sklopljenog između tužitelja HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, dana 11. srpnja 2006., sve u dijelu kojim je ugovoren trošak obrade kreditnog zahtjeva u postotku od iznosa kredita.

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da isplati tužitelju HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovoga parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

1.1. Odlukom o troškovima postupka (u st. II.) naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuž itelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, a osporava i odluku o troškovima postupka. Osporavana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te proturječi sama sebi jer sud najprije navodi kako je nesporna aktivna legitimacija tužitelja te pasivna legitimacija tuženika dok u nastavku ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje predmetne parnice (u kojem bi slučaju tužbu valjalo odbaciti). Tužitelj ima pravni interes za vođenje parnice jer je kao stranka u ugovornom odnosu sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu (čl. 2. Ugovora o kreditu). Pri tome tužitelj ističe da je prije podnošenja tužbe, tuženiku dostavio zahtjev za dostavu podataka o iznosu naknade troška obrade kredita kao i datuma kada je ista naplaćena ali da se tuženik nije očitovao na navedeno. Isto tako da navedena naknada možda nije ni dospjela jer da možda dospijeva zajedno sa zadnjom ratom kredita. Smatra da tek utvrđenjem ništetnom navedene odredbe ima valjanu pravnu osnovu za povrat svih naknada i troškova koje mu je tuženik nezakonito naplatio temeljem navedene ništetne odredbe. Sud je odlučujući o ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo tj . da je primijenio odredbe čl. 106., čl. 186. i čl. 187. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), a da je valjalo primijeniti odredbu čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Tom je odredbom ZOO-a određeno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Osporava se i odluka o troškovima postupka jer nije navedeno temeljem kojeg pozitivnog propisa je određen trošak zastupanja tuženika po punomoćniku niti je navedena visina predmeta spora, a niti je tijekom postupka o tome donijeto rješenje.

2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja „da se ukine osporavana presuda i preinači ista na način da usvoji tužbeni zahtjev“.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP -a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25).

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su ništetne (nepoštene) odredbe Ugovora o kreditu koji je isti sklopio sa tuženikom 11. srpnja 2006. u iznosu od 23.000,00 CHF i to dio odredbe čl. 2. koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

7. Prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja zbog nedostatka pravnog interesa za njegov deklaratoran zahtjev, uz zaključak, da kada je u postupku nesporno utvrđeno da tuženik kao banka nije naplatila tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (temeljem Odluke tuženika o odobravanju stambenih kredita bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja se odnosi na razdoblje od 02. svibnja do 30. rujna 2006.) da tada tužitelj nije dokazao da bi odredba čl. 2. Ugovora o kreditu imala utjecaja na njegove interese „in concreto“.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, a pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako činjenično je stanje pravilno i potpuno utvrđeno ali je djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Iz provedenog dokaznog postupka (uvidom u isprave, saslušanjem svjedoka i tužitelja) utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:

-da je između stranaka 11. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj:

3207001773 kojim je odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF;

-da je u dijelu odredbe čl. 2. navedenog Ugovora ugovoreno da se "Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.";

-da prema Odluci tuženika o odobravanju stambenih kredita bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 25. travnja 2006. (stranica 60 spisa) proizlazi da se istom „regulira odobravanje stambenih kredita građanima bez naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u razdoblju od 02. svibnja do 30. rujna 2006. radi poticanja prodaje stambenih kredita“;

-da je tuženik podneskom od 23. lipnja 2025. obavijestio tužitelja da naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni Ugovor nije naplaćena.

10. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud prema navedenim (u većem dijelu) nespornim činjenicama pravilno utvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj tvrdi da je navedena odredba Ugovora „prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana“. Međutim tužitelju nesporno nije naplaćena navedena naknada za obradu kredita koja se po prirodi stvari naplaćuje u trenutku kada se podnosi zahtjev za dodjelu kredita, odnosno kada se isti odobrava od strane banke. Stoga do naplate ni ne može doći pa stoga ni žalbeni navodi tužitelja „da bi tek utvrđenjem ništetnosti iste odredbe imao pravo zahtijevati od tuženika sve troškove i naknade koje mu je isti naplatio prilikom sklapanja Ugovora“ nisu osnovani jer tužitelju nije ništa naplaćeno.

11. Pri tome prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 187. ZPP-a koja propisuje da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (tužba za utvrđenje). Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

11.1. Međutim u situaciji kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe u smislu navedene odredbe čl. 187. ZPP-a zahtjev tužitelja se ne odbija već valja tužbu odbaciti i u tom je dijelu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. U odnosu na žalbene navode kojim se žalitelj poziva na odredbe ZOO -a (("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) prema kojima se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO -a), odnosno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) valja reći da bi tužitelj osnovom navedenih odredbi imao pravo na isticanje ništetnosti neovisno o zastarnim rokovima.

13. Tužitelj bi u svakom slučaju imao pravo tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe ali samo kako bi na temelju toga ostvario eventualno pravo na restituciju za koju smatra da mu pripada na temelju ništetne ugovorne odredbe. U ovom je postupku utvrđeno da tužitelju sporna naknada nije naplaćena, a kako se ista naplaćuje prilikom obrade kredita (tzv. ulazna naknada) više se i ne može naplatiti pa proizlazi pa je pravilan stav suda prvog stupnja da ta odredba „ne utječe na njegova prava ili pravni položaj“.

14. Odlučujući o troškovima postupka sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a dosudio tuženiku troškove postupka u iznosu od 625,00 eura uzimajući pri tome vrijednost predmeta spora koju je sam tužitelj naznačio u tužbi (1.000,00 eura).

14.1. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, u parnici kakva je predmetna, ovakva odluka o troškovima postupka rezultira ograničenjem koje umanjuje tužiteljevo pravo na pristup sudu, odnosno narušava pravičnu ravnotežu između interesa stranaka. Navedeno iz razloga što je u trenutku podnošenja ove tužbe postojala sudska praksa prema kojoj su ovakvi zahtjevi tužitelja utvrđivani osnovanim pa se tužitelj može pozivati na svoja legitimna očekivanja da bi bio sa takvim zahtjevom uspio u sporu tim više jer je prije pokretanja spora zatražio podatke o isplati od tuženika koji mu je navedene podatke dao tek tijekom trajanja postupka. Dakle sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. ZPP-a) kroz praksu Europskog suda za ljudska prava jer po ocjeni ovoga suda parnični troškovi koji su dosuđeni tuženiku predstavljaju prekomjerne troškove postupka koji bi doveli do povrede prava na pristup sudu što je protivno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97 i dr.). Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (čl. 154. st. 4. ZPP-a).

15. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (čl. 366. st. 1. ZPP-a, čl. 373. t. 3. ZPP-a i 380. t. 3. ZPP-a).

15.1. Kako je tužitelj u žalbenom dijelu postupka uspio „samo“ sa sporednim zahtjevom ne pripada mu zatražen trošak (u visini od 425,00 eura) žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Puli – Pola, 09. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus