1

                            Poslovni broj: 22 Gž Ovr-317/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

              Poslovni broj: 22 Gž-4122/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljanom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz S., OIB…, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz S., protiv tuženika Z. b. d.d. Z. OIB…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P., j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-421/2020-17 od 27. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-421/2020-17 od 27. prosinca 2022.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove valutne klauzule iznos od 24.297,97 kn/3.224,89 eur sa zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.889,84 kn/1.445,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja te presude do isplate (toč. II).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 142/22.- dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno istu ukine.

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

 

5. Suprotno žalbenim razlozima tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku, za navesti je da je sud prvog stupnja sastavio presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Protivno žalbenim navodima, obrazloženje pobijane presude sadrži sve što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 12 ZPP, jer sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev, već je sudio u granicama zahtjeva stavljenog u postupku a konačno preciziranog nakon provedenog financijskog vještačenja.

 

7. Sud prvog stupnja proveo je sve dokaze predložene po strankama. Tuženik na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita, te je li tužiteljica bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja CHF nije niti predložio dokaze (npr. saslušanje bankara).

 

8. Tuženik neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP. Sud je postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji i ne predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, jer je isti smanjen. No, samo je za dodati da prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu.

 

9. Što se tiče tuženikovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, koji obrazlaže time da su mjesečne rate kredita, osim tužitelja osobno, isplaćivale i druge osobe, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud nalazi ovakav prigovor tuženika neosnovanim, a ovo iz razloga jer je nesporno upravo tužitelj korisnik kredita, po ugovoru sklopljenom s  tuženikom, te je kao takav obveznik vraćanja kredita, a iz sadržaja spisa i dokumentacije u spisu vidljivo  je da su sve uplate izvršene u svrhu podmirenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, pa je tužitelj nedvojbeno aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

 

10. Sud prvog stupnja je utvrdio, uvidom u Ugovor o kreditu od 5. travnja 2007. broj ugovora 3208825806 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.640,35 CHF po srednjem tečaju HNB a na dan isplate (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju vozila (čl. 5.  Ugovora), zatim, da je rok otplate 84 mjeseca (Članak 3. Ugovora).

 

11. Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako  to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom  podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za  zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi  zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora  o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u  ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju  je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih  ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima  bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom  pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu  neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio  suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj  96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da  njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača  nepoštena. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj  ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog  odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od  21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i  C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50  kao i presude suda C-186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“. Stog razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro te nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana  mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

12. U smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne  novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09.,  89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača  („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena  ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna  odredba ništetna.

 

13. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Istovrsne odredbe sadržavao je Zakon o obveznim odnosima (Narodne  novine broj: 53/91, 73,91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje ZOO/91) i to u čl. 11., 12., 13., 15.,  16., 18. st. 2. te čl. 103.

 

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a  koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u dijelu valutne klauzule), utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu, a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 5. travnja 2007., u dijelu kojem se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

 

15. Obzirom da je navedenim presudama pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa koji predstavlja razliku između mjesečnog anuiteta po tečaju CHF na dan plaćanja te mjesečnog anuiteta po tečaju na dan korištenja kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu (stjecanje bez osnova). Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze  iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno).

 

16. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj radi kupovine osobnog automobila išao u auto kuću C. i da su mu rekli da može dobiti kredit i dali mu formular koji je potpisao i ovjerio  kod bilježnika. Nije klijent Z. b. i kredit je kod njih uzeo samo zato što mu je takav obrazac ponuđen od strane auto kuće. O ničemu u kreditu nisu pregovarali i kada je čitao ugovor, jedino što mu je bilo bitno je da može otplaćivati rate kredita. Tijekom realizacije kredita nije vidio niti jednog službenika banka, a ugovor je potpisao na unaprijed formuliranom obrascu sa predstavnikom auto kuće. Nije mu nuđen niti jedan drugi kredit, automobil je koristio za osobne svrhe. Osnovom iskaza tužitelja ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao u auto-kući, sa ovlaštenom osobom auto kuće, te da s djelatnicima banke nije niti razgovarao. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je tužitelj sporni kredit podigao isključivo radi kupovine osobnog automobila (dakle automobila za osobne potrebe odnosno potrebe svoje obitelji) a slijedom čega proizlazi i zaključak da je tužitelj u konkretnom slučaju isključivo postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupovine osobnog vozila i to isključivo kao fizička za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, već protivno tome iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je predmetni kredit ponuđen kao jedini mogući za kupovinu vozila koji je odabrao te da prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozoravao tužitelja na bilo kakve rizike a u svezi sklapanja ugovora o kreditu vezanog za valutu CHF.

 

17. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da iz Ugovora o kreditu, prosječni potrošač, a koji nema posebnih znanja iz područja ekonomije i financija, ne može samim čitanjem zaključiti da mu predstoji osnovani rizik ugovaranja kredita vezanog za valutu CHF a obzirom na nestabilnost odnosno mogućnost značajnog povećanja tečaja takve valute. S druge strane tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svijesti stvarnog rizika u koji se upušta (što tužitelj u svom iskazu izričito i potvrđuje) te upravo propusta tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja kao potrošača, a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

 

18. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj:  96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj  se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin  sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

19. Dakle, u konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (prema unaprijed  formuliranim odredbama od strane tuženika, slijedom čega je upravo na samom  tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom  slučaju spornim o valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije  dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da mu je ponuđen samo  predmetni Ugovor i to koji je u cijelosti jednostrano formuliran od strane tuženika da pri  tome tužitelju nije dana mogućnost da o bilo kojoj odredbi ugovora posebno pregovara  niti sudjeluje u sastavljanju istih niti je tužitelj uopće upozoren na bilo kakve rizike.

20. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, pravilno sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredbe o valutnoj klauzuli, u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i lako razumljive. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U  tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 Van Hove od 23. travnja 2015., par.  50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu  ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju,  istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i  valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to  i učinio.

 

21. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine osobnog vozila) a koji ugovor mu je ponuđen kao jedini bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom (svi razgovori obavljeni su u auto kući sa djelatnicima auto kuće) o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen 5. travnja 2007., jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. Sud smatra da u konkretnom slučaju se presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 radilo o kolektivnoj zaštiti, dok je u predmetnom postupku zatražena individualna zaštita, odnosno isplata.

 

22. U smislu čl. 323. st. 1. ZOO (odnosno čl. 104. ZOO/91) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO (odnosno čl. 210. ZOO/91). U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja) banka neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u  odnosu na bankarsku instituciju) nije znala niti mogla znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvarila i njezine obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati) zbog promjene tečaja CHF za koju je kredit bio vezan, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao tužitelja o svim parametrima za formiranja valjane odluke o kreditu i rizicima koji iz njega proizlaze (spornih ugovornih odredaba). Slijedom navedenog upravo tužitelj ima pravo povrata više plaćenog iznosa odnosno razlike između anuiteta po početno ugovorenom tečaju i stvarno plaćenog anuiteta kredita prema tečaju u trenutku plaćanja.

 

23. Pravilno sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare potraživanja tužitelja kao neosnovan. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj kaluzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 11.11. 2020., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

24. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku V. P., stalnom sudskom vještaku za financije, te je osnovom nalaza i mišljenja vještaka od 16. veljače 2022., utvrđeno da nije bilo anomalija u dinamici podmirivanja obveza po predmetnom kreditu. Vještak je utvrdio da je kroz utuženo razdoblje nastala razlika u iznosu od 24.297,97  kn.

 

25. Vještak je utvrdio i tzv. negativne razlike u iznosu od 155,69 kn, koja je nastala u  mjesecima kada je tužitelj plaćao manje od početno ugovorenog, međutim ovaj dio  nalaz vještaka sud nije uzeo u obzir budući da navedene mjesece tužitelj nije utužio, a  tuženik nije stavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, pa uračunavanjem  ovog iznosa u konačni iznos koji je tužitelj dužan platiti tuženiku, predstavljalo bi  prekoračenje tužbenog zahtjeva. Dakle, negativnu razliku nije trebalo uzeti, slijedom čega se istaknuti žalbeni navodi tuženice u tom pravcu ne mogu prihvatiti.

 

26. Nalaz i mišljenje vještaka je dan pisano i usmeno, a u odnosu na izračun kojeg stranke nisu imale prigovora (matematički izračun), sud smatra danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke te je osnovom istog pravilno utvrđena visina potraživanja  tužitelja.

 

27. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući, zapravo da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO-a, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a, imao na umu kada je odlučivao u ovom žalbenom razlogu žalitelja, na koje pravno shvaćanje se tuženik pozvao. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o namjenskom kreditu u članku 12. st. 9. sadrži odredbu o tome da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

 

28. U odnosu na presudu suda EU C-81/19, na koju ukazuje žalitelj, za navesti je da se ta presuda odnosi na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pri čemu proizlazi da je u Rumunjskoj isti institut uređen na drugačiji način nago u RH, odnosno da se radi o dispozitivnim odredbama kod kojih u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija normativna rješenja. Sud EU je stoga u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

U RH je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u kojem su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima vezani. U tom pogledu naknadna eventualna suprotna stajališta suda EU, da i postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

 

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

 

30. Suprotno žalbenim navodima pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u citiranoj, ovdje meritornoj presudi, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak. Stoga suprotno izraženi stav tuženika glede tijeka zatezne kamate nije osnovan.

 

31. Na žalbene navode da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno za navesti je da je odredbom čl. 502.b ZPP, propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

32. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

 

33. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 11.11. 2020.

 

34. Radi navedenog, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

35. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 5. ZPP) tako i u visini odmjerenog parničnog troška (čl. 155. st. 1. ZPP) pa je istu valjalo potvrditi.

 

36. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno odmjerio troškove parničnog postupka za svaku pojedinu parničnu radnju koja je u sporu bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP) te je za odluku o troškovima postupka dao valjano i jasno obrazloženje koje žalbom nije dovedeno u sumnju.

37. Potpuno su promašeni žalbeni navodi tuženika da tužitelju u ovoj parnici ne pripada parnični trošak zbog činjenice što se utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule temelje na kolektivnom sporu. Ovo iz razloga jer je tuženik tijekom postupka u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti izgubio parnicu, to je dužan temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP tužitelju naknaditi parnični trošak.

 

38. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelju nije trebalo priznati trošak sastava podnesaka od 21. ožujka 2022. jer isti predstavljaju obrazloženi podnesak kojim tužitelj postavlja konačni tužbeni zahtjev i bio je potreban za vođenje parnice (čl. 155 st. 1 ZPP).

 

39. Odluka o trošku žalbenog postupka u t. II izreke ove presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku, slijedom čega je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

                                                    

U Zagrebu, 9. siječnja 2024.

 

 

     Predsjednica vijeća

                                                                                   Lidija Bošnjaković, v.r.