REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1422/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ARU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB:52508873833) iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović i dr., odvjetnicima iz Pule, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu poslovni broj: P-464/2023-32 od 29. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika - i u cijelosti se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu poslovni broj: P-464/2023-32 od 29. srpnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3. t. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika 12. prosinca 2008. pod brojem 081212284970 ST, solemniziran po javnom bilježniku Marini Paić Čerin pod posl. br. OV- 10157/2008, a koja glasi: „Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.“ te da navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane;

-u st. II., da se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.394,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na pojedine iznose pobliže naznačene u prvostupanjskoj presudi počevši od 18. srpnja 2009. na iznos od 37,34 eura do zaključno 06. siječnja 2015. na iznos od 2,74 eura do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se odbacuje tuženikov prigovor prijeboja;

-u st. II., da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom iznosa od 2.118,10 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. srpnja 2025. do isplate, u roku 15 dana;

-u st. III., da se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u odnosu na tuženika odbija;

-u st. IV., da se u cijelosti odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka;

-u st. V., da se punomoćniku tužiteljice, odvjetniku Josipu Valiću odmjerava naknada troškova po osnovi delegacije u iznosu 15,60 eura;

-u st. VI., da se u preostalom dijelu odbija zahtjev punomoćnika tužiteljice odvjetnika Josipa Valića za naknadu troškova po osnovi delegacije;

-u st. VII., da se nalaže Odjelu financijsko-materijalnog poslovanja suda da po pravomoćnosti rješenja iz sredstava državnog proračuna na žiro račun punomoćnika tužiteljice odvjetnika Josipa Valića isplati iznos iz st. V. rješenja.

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika dok tužiteljica putem svog punomoćnika podnosi žalbu protiv rješenja o troškovima postupka, a punomoćnik tužiteljice, odvjetnik Josip Valić pobija i odluku o troškovima koji se odnose na delegaciju suda.

3. Tuženik žalbu podnosi iz svih zakonskih žalbenih razloga sa obrazloženjem, u bitnome, da je sud pogrešno ocijenio da je tužiteljica potrošač, da je tužiteljica nekretninu iznajmljivala u srpnju i kolovoz 2023 s ciljem stjecanja zarade, da je suprotno stavu suda kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila niža od početno ugovorene te da je promatrajući ukupno razdoblje otplate kredita kamatna stopa po kojoj je tužiteljica otplaćivala mjesečne anuitete bila niža od početno ugovorene, za veći period vremena nego je bila uvećana, da je navedeno utvrdio i sudski vještak jer iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica više platila 2.394,17 eura ali i da je manje platila 10,297.77 eura, da ukoliko je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je ništetna za obje ugovorne strane, dakle kako za tužiteljicu tako i za tuženika te je svaka strana dužna vratiti ono što je stekla od suprotne strane temeljem ništetne odredbe, da bi neka odredba bila nepoštena ista mora uzrokovati značajnu neravnotežu, međutim da sud u obrazloženju odluke nije naveo o kakvoj bi se to značajnoj neravnoteži radilo.

3.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači prvostupanjska presuda na način „da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te da se tuženiku dosudi trošak za sastav žalbe u iznosu od 125 bodova + PDV-e i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 70.39 eura“.

4. Tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka te ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe Odvjetničke tarife, odnosno da joj neosnovano nije priznao slijedeće troškove: sastav opomene pred tužbu, sastav podneska od 28. kolovoza 2023., sastav podneska od 30. lipnja 2025., a za sastav podneska od 05. travnja 2024. prvostupanjski sud joj je neosnovano priznao samo 25% od Odvjetničke tarife. Isto tako tužiteljici nije priznat trošak za korištenje osobnog automobila punomoćnika za putovanje od Općinskog suda u Puli do Općinskog suda u Pazinu koji je zatražen troškovnikom. Nadalje tužiteljici nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice, a kako udaljenost između Općinskog suda u Puli i Općinskog suda u Pazinu iznosi 110 km, odnosno za prijevoz u jednom smjeru treba sat i po sud prvog stupnja trebao je tužiteljici priznati ukupno 9 sati izbivanja iz pisanice (za tri ročišta) tj. iznos od 450 eura + PDV-e.

4.1. Žalbeni je prijedlog tužiteljice da se sukladno navodima iz žalbe preinači pobijana presuda „te usvoji i preostali zahtjev za naknadu parničnog troška“.

5. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

6. Odgovor na te žalbe nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da joj se zbog ništetnosti odredbe iz Ugovora o kreditu broj 081212284970 ST sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita, AR i IR kao zalogodavaca i ŽR i OR kao supružnika zalogodavaca te tuženika kao davatelja kredita u dijelu kojim je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika - izvrši isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tom Ugovoru radi povećanja redovne kamate iznad 6,25% godišnje.

10. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 12. veljače 2008. sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita, AR i IR kao zalogodavaca i ŽR i OR kao supružnika zalogodavaca te tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor o kreditu slijedom kojega je tužiteljici dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 eura na rok otplate od 30 godina;

-da se čl. 1. Ugovora utvrđuje da isti uređuje uvjete odobravanja kredita za kupnju i adaptaciju stambenog prostora, gradnju ili dovršenje stambenog objekta i sredstva osiguranja, klijentima koji primaju plaću/mirovinu preko računa otvorenog u banci. Na temelju Odluke Komisije za odobravanje kredita tuženik je odobrio tužiteljici stambeni kredit za mlade za kupnju stana;

-da je čl. 3. Ugovora ugovorena kamatna stopa od 6,25% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama tuženika „na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje“ dok se obračun kamata vrši prostom proporcionalnom metodom;

-da tužiteljica ima svojstvo potrošača jer je sredstvima ostvarenim kreditom kupila kuću u kojoj stanuje sa svojom obitelji i koju koristi isključivo za stanovanje. Da činjenica da je u srpnju i kolovozu 2023. zbog teške financijske situacije istu iznajmljivala turistima ne utječe na to njezino svojstvo, a da tuženik na kojemu je bio teret dokaza nije dokazao da su sredstva utrošena „unutar poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja tužiteljice“;

-da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Tomislava Prpića koji je sud u cijelosti prihvatio proizlazi razlika (ukoliko se promatraju samo iznosi koje tužiteljica više platila) u iznosu od 2.394,17 eura pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala te da je bila primijenjena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Kamatna stopa se mijenjala o rasponu od 6,25 % do 6,75% godišnje. Isto tako da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala da je tužiteljica na ime kamata manje uplatila iznos od 10.297,77 eura. Kamatna stopa se mijenjala u rasponu od 3,56% do 6,25 % godišnje.

11. Prvostupanjski je sud na temelju navedenih utvrđenja zaključio da se o odredbama Ugovora o kreditu koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i koje su bile unaprijed sastavljene od banke, odnosno tuženika nije pregovaralo s tužiteljicom kao potrošačem, da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj te odredbe i da joj nisu pojašnjeni parametri i kriteriji o kojim ovisi promjena kamatne stope pa da ona kao osoba bez stručnog znanja u tom području nije mogla znati kako i u kojem će se smjeru kretati kamatna stopa u budućem kreditnom razdoblju.

11.1. Kako takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na trgovca, odnosno banku te su odredbe Ugovora o kreditu nepoštene te su u smislu odredbe čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i dr. – dalje: ZZP/07) utvrđene ništetnim. Temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka dosuđen je i zatražen iznos od 2.394,17 eura po navedenoj pravnoj osnovi, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine dijelove tog iznosa teku kako je pobliže naznačeno u izreci odluke za razdoblje od 2009. do 2015.

11.2. Prvostupanjski sud navodi da nije odlučno da li je tužiteljica o promjenama kamatne stope bila obaviještena tijekom razdoblja otplate kredita već da li prije nego je preuzela obvezu iz Ugovora obaviještena o kriterijima i parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope – koji su bili poznati „samo“ tuženiku dok je tužiteljica jedino mogla znati visinu kamatne stope na dan sklapanja Ugovor.

12. Navedena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja su po ocijeni ovog suda pravilni i zakoniti i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika. Naime, da bi se utvrdila kao nepoštena neka odredba ugovora potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke i to - izostanak pojedinačnih pregovora, suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

13. Prilikom ocijene nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi koje su bile predmetom tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je ocijenio postojanje tih pretpostavki primjenjujući pritom odredbe ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) te ostale relevantne okolnosti sklapanja Ugovora te zaključio da je da je na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima obvezama i stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

14. U odnosu na pitanje zastare sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja kao što to proizlazi iz pravnog shvaćanja građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučajevima zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena upravo navedenom presudom to nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Ovaj zaključak proizlazi iz iskaza same tužiteljice koja je iskazala da je sredstvima kredita financirala kupnju kuće za stanovanje nje i njezine obitelji. Činjenica što je tužiteljica dugo vremena nakon sklapanja Ugovora tj. u srpnju i kolovozu 2023. kuću iznajmljivala turistima zbog loše financijske situacije ne oduzima joj status potrošača. Prvenstveno radi se o razdoblju nakon sklapanja Ugovora pa je očito da tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Tuženik nije dokazao suprotno, a na njemu je bio teret dokaza kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja.

16. U odnosu na tzv. negativne razlike u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene sud prvog stupnja je odbacio prigovor tuženika zaključivši da je isti nepravodoban jer je postavljen nakon zaključenja prethodnog postupka (čl. 288.a st. 6 ZPP-a). Isto tako da je prigovor pravodobno izjavljen da ne bi bio osnovan jer da u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica nije ništa primila pa nema šta ni vratiti tuženiku. Ovaj je sud suglasan sa ocjenom suda prvog stupnja da navedeni prigovor prijeboja nije osnovan i s tim u vezi nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojim se ističe da je trebalo uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku vezanu uz nižu kamatnu stopu od one koja je bila poznata u vrijeme sklapanja Ugovor. Naime promjenom kamate na nižu od one koja je bila ugovorena kod sklapanja Ugovora, nije došlo do povrede interesa potrošača, a niti tuženik ulazi u kategoriju potrošača, tako da nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka. Tužiteljica plaćanjem manjeg anuiteta zbog kamate koja je bila niža od početno ugovorene nije ništa primila/stekla, pa stoga ne postoji obveza vraćanja, ni eventualnog umanjenja potraživanja tužiteljice po osnovi tzv. negativne razlike.

17. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu (koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci tuženika) sklopljenog između tužiteljice i tuženika, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan isplatiti tužiteljici, a za što su dati jasni i prihvatljivi razlozi - uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

18. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife). Tužiteljici pravilno nisu priznati troškovi sastava opomene pred tužbu kao ni troškovi sastava podnesaka od 28. travnja 2023. i 30. lipnja 2025. pa ni podneska od 05. travnja 2024. (koji joj je ipak priznat prema Tbr. 8. t. 4. Odvjetničke tarife). Naime, radi se o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje parnice, odnosno o podnescima sadržaj kojih je bilo moguće iznijeti na ročištima za glavnu raspravu za koja je tužiteljici priznata „puna“ naknada.

19. Ostaje pitanje troškova delegacije. Iz predmetnog spisa proizlazi sljedeće: da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Puli-Pola broj: Su-643/2022-4 od 03. travnja 2023. odlučeno da se predmet u ovoj pravnoj stvari ustupa Općinskom sudu u Pazinu koji će kao stvarno nadležan sud provesti postupak, a sve radi mogućnosti donošenja odluke u kraćem roku od roka u kojem bi odluku donio Općinski sud u Puli-Pola; da je punomoćnik tužiteljice temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. - dalje: ZS) podnio zahtjev za naknadu troškova na ime odsustva iz pisarnice u trajanju od 9 sata u iznosu od 450,00 eura te trošak putovanja automobilom na relaciji [adresa], ukupno 330 km (0,50 eura po kilometru te trošak cestarine od 25,80 eura) u iznosu od 190,80 eura.

19.1. Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem punomoćniku tužiteljice priznao trošak prijevoza u visini cijene povratne željezničke karte u iznosu od 5,20 eura, odnosno za zastupanje na tri ročišta iznos od 15,60 eura dok je zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu troškova delegacije u preostalom iznosu od 625,20 eura odbijen kao neosnovan. Odredbom čl. 11. st. 4. ZS-a propisano je da u delegiranim predmetima odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Odvjetničkom tarifom ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

19.2. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da, prema čl. 11. st. 4. ZS-a, punomoćnik tužiteljice nema pravo na naknadu troškova izbivanja iz pisarnice u trajanju od 9 sata za zastupanje na tri ročišta budući da putovanje od sjedišta ureda punomoćnika tužiteljice u Puli do Općinskog suda u Pazinu i natrag, ne traje duže od tri sata. Ovdje valja navesti da se u vrijeme (od 3 sata) izbivanja odvjetnika iz pisarnice računa samo vrijeme putovanja od mjesta sjedišta odvjetnika (pisarnice) do mjesta sjedišta suda i natrag dok se ostalo vrijeme ne računa (tako i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-442/2025 od 06. svibnja 2025.

19.3. U odnosu na žalbene navode punomoćnika tuženika u kojima on ističe da ima pravo na naknadu troškova prijevoza u iznosu od 190,80 eura valja reći da su isti neosnovani budući da, sukladno odredbi čl. 11. st. 4. ZS-a, odvjetniku pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne prijevoza osobnim automobilom. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je punomoćniku tužiteljice priznao trošak prijevoza u visini cijene povratne željezničke karte u iznosu od 15,60 eura.

20. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane te potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja (čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. st. 2. ZPP-a). Kako su odbijene žalbe stranaka valjalo je odbiti i njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli – Pola 9. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus