Poslovni broj: P-1109/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Trg žrtava fašizma 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodigu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreji Srednoselec Pintarić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene 23. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Ninoslava Pintarića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice AČ, **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011558849 od 19. lipnja 2006., potvrđenog kod javnog bilježnika Vlaste Podgajski, M. Gupca 70, Zabok, pod poslovnim brojem: Ou-535/06 20. lipnja 2006., kojeg su sklopili tužitelj CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita, i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, da tužitelju ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.995,96eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 10,09 eura od dana 01.03.2008. godine,

- na iznos od 14,50 eura od dana 01.04.2008. godine,

- na iznos od 7,23 eura od dana 01.05.2008. godine,

- na iznos od 5,63 eura od dana 01.06.2008. godine,

- na iznos od 8,00 eura od dana 01.07.2008. godine,

- na iznos od 3,30 eura od dana 01.08.2008. godine,

- na iznos od 3,56 eura od dana 01.09.2008. godine,

- na iznos od 6,34 eura od dana 01.10.2008. godine,

- na iznos od 29,61 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 13,92 eura od dana 01.12.2008. godine,

- na iznos od 30,67 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 33,23 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 34,35 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 30,82 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 31,38 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 26,79 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 22,86 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 23,74 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 26,00 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 25,75 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 23,59 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 27,63 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 30,57 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 35,31 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 34,07 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 40,19 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 38,85 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 41,64 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 60,15 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 56,20 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 66,87 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 63,44 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 56,17 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 70,22 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 87,71 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 75,66 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 80,03 eura od dana 01.03.2011. godine,

- na iznos od 74,15 eura od dana 01.04.2011. godine,

- na iznos od 75,04 eura od dana 01.05.2011. godine,

- na iznos od 98,41 eura od dana 01.06.2011. godine,

- na iznos od 99,99 eura od dana 01.07.2011. godine,

- na iznos od 120,16 eura od dana 01.08.2011. godine,

- na iznos od 110,38 eura od dana 01.09.2011. godine,

- na iznos od 99,60 eura od dana 01.10.2011. godine,

- na iznos od 98,25 eura od dana 01.11.2011. godine,

- na iznos od 97,29 eura od dana 01.12.2011. godine,

- na iznos od 102,03 eura od dana 01.01.2012. godine,

- na iznos od 107,02 eura od dana 01.02.2012. godine,

- na iznos od 107,30 eura od dana 01.03.2012. godine,

- na iznos od 104,05 eura od dana 01.04.2012. godine,

- na iznos od 105,71 eura od dana 01.05.2012. godine,

- na iznos od 107,27 eura od dana 01.06.2012. godine,

- na iznos od 104,79 eura od dana 01.07.2012. godine,

- na iznos od 105,62 eura od dana 01.08.2012. godine,

- na iznos od 104,22 eura od dana 01.09.2012. godine,

- na iznos od 100,67 eura od dana 01.10.2012. godine,

- na iznos od 104,42 eura od dana 01.11.2012. godine,

- na iznos od 106,49 eura od dana 01.12.2012. godine,

- na iznos od 105,77 eura od dana 01.01.2013. godine,

- na iznos od 97,74 eura od dana 01.02.2013. godine,

- na iznos od 104,58 eura od dana 01.03.2013. godine,

- na iznos od 104,91 eura od dana 01.04.2013. godine,

- na iznos od 102,03 eura od dana 01.05.2013. godine,

- na iznos od 94,38 eura od dana 01.06.2013. godine,

- na iznos od 93,47 eura od dana 01.07.2013. godine, i to

sve po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visine stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.650,00eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog parničnog postupka.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 11. lipnja 2023. tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011558849 19. lipnja 2006. temelj kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio namjenski kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 27.986,60CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

2.Tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava korisnika kredita kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.

3.Tužitelj smatra da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne, jer predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio korisnika kredita u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi.

4.Tužitelj smatra da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora korisniku kredita pruži sva odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na njega. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postup i u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tvrdi da je zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu preplaćen kredit, pa konačno postavlja tužbeni zahtjev kao u podnesku od 22. veljače 2026. uz nadoknadu parničnog troška.

5.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Zatim tuženik navodi da se utvrđenja iz "Parnice Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o valutnoj klauzuli, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća korisnik kredita mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

6.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9011558849 od 19. lipnja 2006., otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i pregled uplata po kreditu, izveo je dokaz financijskim vještačenjem koje je povjerio stalnom sudskom vještaku za financije Mladenu Pavetić, te je saslušao tužitelja.

7.Imajući u vidu odredbu iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

8.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011558849 od 19. lipnja 2006., te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka-kreditor temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 27.986,60CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja kredita koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

9.Time je sud utvrdio sporne dijelove predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upire tužitelj.

10.U usmenom iskazu tužitelj je iskazao da je kredit u CHF podigao radi namicanja novčanih sredstava za kupnju osobnog vozila korištenog samo za osobne svrhe i da je u tomu času za njega povoljnije bilo uzeti kredit u CHF od kredita u EUR. Ističe da ga bankovni službenici nisu upozorili na značajne promjene tečaja valute CHF, kao i na mogućnost značajnog porasta rate kredita . Usto je iskazao da se o odredbama sklopljenog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je tuženik već unaprijed pripremio.

11.Dakle, na temelju tako danog iskaza, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit, jer nije doveden u sumnju niti jednim drugim dokazom provedenim na glavnoj raspravi, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni namjenski kredit korisnik kredita podigao u osobne nekomercijalne svrhe za kupnju osobnog vozila kako stoji i u samom ugovoru, te da se taj ugovor ne odnosi na nikakvu aktivnost iz okvira obrta, trgovačkog društva ili obavljanja neke samostalne profesije, što znači da u konkretnom slučaju korisnik kredita, to jest tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za njegove privatne svrhe predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja.

12.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je, pored ostaloga, da je banka ovdje tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka ovdje tuženika postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), odnosno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kao banka povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), odnosno Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) .

14.Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na nj ih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

15.Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16.Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.Prema čl. 272. ZOO-a, predmet obveze, to jest činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

18.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 . st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C- 618/10, Banco Espanol de Credito v. ĐČO od 14.06.2012. godine, točka 73., utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom EU.

19.Prema stavu ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Naime, ovaj sud se referira, osim na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i na obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. iz koje proizlazi da su banke (uključujući i ovdje tuženika), vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose. Nadalje, da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502.c ZPP- a kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva. Stoga je i vezanjem uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli ovaj sud našao ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, što nije dovedeno u razumnu sumnju nijednim materijalnim dokazom provedenim na glavnoj raspravi na koje se poziva tuženik.

20.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetnog dijela prethodno već citiranih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i u tom ugovoru sadržane valutne klauzule došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret korisnika kredita kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuju isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli

– CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.

21.Slijedom svega naprijed navedenog, sud je prethodno navedene dijelove tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim, kao u točki I. izreke presude.

22.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem povjerenim stalnom sudskom vještaku za financije Mladenu Pavetić koji je u svom nalazu i mišljenju od 30. listopada 2025. tako zaključio da sveukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznoga tečaja s obračunatim tzv. pozitivnim razlikama iznosi 4.111,87eur, a s obračunatim tzv. negativnim razlikama 3.995,96eur. Sud je takve zaključke financijske ekspertize prihvatio u cijelosti kao vrlo stručne i objektivne, a povodom kritičke analize tuženika vještak ih je i valjano usmeno obrazložio na glavnoj raspravi otklanjajući na taj način bilo kakvu sumnju u pravilnost danih zaključaka vještva.

23.Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio osnovanim u cijelosti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata s osnova valutne klauzule zbog promjene tečaja CHF zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od 3.995,96eur s obračunatim tzv. negativnim razlikama jer je tužitelj tako tražio (čl. 2. ZPP-a), te je isti iznos dosudio tužitelju na teret tuženika u smislu čl. 1111. ZOO- a, a s tijekom zatezne kamate tek poslije dana svake pojedine uplate jer je tužitelj tako tražio (čl. 2. ZPP-a), kao u točki II. izreke presude.

24.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 29. st. 2. i 8. i čl. 1115. ZOO-a i iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02 i 153/04).

25.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara konačno utuženog novčanog potraživanja iz razloga jer je podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 prekinulo zastaru. Takva ocjena ovog suda utemeljena je na stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama broj Rev-2245/17, broj Rev-3142/2018 i broj Rev-1404/2018, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od časa pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe.

25a.Konačno, zastara u ovom slučaju nije nastupila niti oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu utvrđena kao glavno pitanje, zastara nije nastupila.

26.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26a.Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT).

27.Obzirom da je u ovom sporu uspio u cijelosti, tužitelju pripada zato pravo potraživati od tuženika nadoknadu troškova ovoga parničnog postupka u cijelosti u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

28.Sud je temeljem čl. 2. ZPP-a tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podnesaka od 15. svibnja 2025. i od 22. veljače 2026. u iznosu od po 250,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT), te trošak pristupa na ročišta od 19. svibnja 2025. i 23. veljače 2026. u iznosu od po 250,00eur za svako ročište (Tbr. 9.1. i 46. OT), što uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00eur sveukupno iznosi 1.650,00eur, kao u točki III. izreke presude.

29.Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 30. rujna 2025. i od 17. studenog 2025., jer nisu bili potrebni za vođenje parnice.

30.Obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, nema uvjeta da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, zbog čega je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u točki IV. izreke presude.

31.Odluka o plaćanju zatezne kamate na troškove parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

32.Slijedom naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zaprešiću 9. ožujka 2026.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP -a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.