REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-286/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-411/2024-13 od 15. prosinca 2025., na sjednici vijeća 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-411/2024-13 od 15. prosinca 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302322220 od 29.12.2008. sklopljenog između tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % (slovima: dva cijela osamdesetdevet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 191,78 EUR (sto devedeset jedan euro i sedamdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2008. do isplate, po stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 256,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2025. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je sud pogrešno ocijenio ništetnom odredbu čl. 6. Ugovora, da je odredba jasna, lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, odnosno o kojem se nije pojedinačno pregovaralo; da se pogrešno poziva na odredbu čl. 81. ZZP, da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, da je postupao sukladno propisima, da odredbe nije prikrivao niti ih formulirao na nerazumljiv i apstraktan način; da je tužitelj slobodnom voljom pristao na uvjete tuženika za davanje kredita. Osim toga, ističe da je bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, da ugovor odražava volju tužitelja, ukazuje na odredbu čl. 173. Zakona o bankama. Osporava i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti istu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5302322220 od 29. prosinca 2008. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužitelja i tuženika i to odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu koja glasi „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % (slovima: dva cijela osamdesetdevet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta“ te isplata iznosa od 191,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2008.

6. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 50.000,00 kuna, da se korisnik kredita obvezao platiti i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2,89% iznosa kredita, da je ista naplaćena tužitelju 29. prosinca 2008. prilikom isplate u iznosu 1.445,00 kuna.

7. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna i nastavno pravo tužitelja na isplatu koju potražuje osnovnom te ništetne odredbe.

8. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši da je predmetni Ugovor tipski, unaprijed sastavljen od strane tuženika, da je tuženik sastavio predmetnu odredu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, da tuženik tužitelja kao potrošača nije obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada i na što se ista odnosi, kao niti odnos iste i zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji se to troškovi podmiruju predmetnog naknadom; da tužitelju kao potrošaču nije objašnjena svrha naknade; da je taj iznos ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita te je tužitelju za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa kredita; da neovisno što nije postojalo zakonsko ograničenja na ugovaranje predmetne naknade tuženik nije dokazao opravdanost iste; da se radi o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da odredba nije niti jasna niti lako razumljiva niti lako uočljiva; da je takvo postupanje uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da je tuženik naplatio od tužitelja 29. prosinca 2008. iznos od 1.445,00 kn, (191,78 eura uz primjenu fiksnog tečaja konverzije iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ 57/2022, 88/2022; 1 euro = 7,53450 kuna), a slijedom čega predmetna odredba stvara znatnu neravnotežu u obvezama stranaka, time je nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/2007; dalje ZZP), nastavno i ništetna, čl. 102. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08; dalje ZOO). Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao osnovnom ništetne odredbe Ugovora; da tom zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, pa zastara nije počela teći (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020). Kako je tuženik nepošteni stjecatelj zatezne kamate dosuđene su od dana stjecanja, odnosno plaćanja 29. prosinca 2008.; čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9.1. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj Ugovora, niti predmetnu odredbu.

12. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je u sumnju dovedena neposredno izvršena ocjena iskaza tužitelja izvršena od strane suda prvog stupnja. Stoga, neosnovano tuženik ukazuje da tužitelj nije dokazao da se radilo o tipskom ugovoru unaprijed sastavljenom od strane tuženika o čijim se odredbama nije pregovaralo, kad upravo tako slijedi iz iskaza tužitelja. Nadalje, time što je iznos naknade određen na način da iznosi 2,89% od iznosa kredita ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužitelj upravo u tom iznosu. Zato pravilno sud prvog stupnja i navodi da odredba nejasna, nerazumljiva, neovisno što ugovaranje iste nije bilo zabranjeno tada pozitivnim propisima. Osim toga, tužitelju je ostalo nepoznanica za što tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu. Nastavno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ista stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

13. Pritom nije odlučan niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, pa slijedi da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao pristati na takve uvjete Ugovora odnosno i predmetnu nejasnu, nerazumljivu odredbu.

14. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

15. Glede navoda tuženika da je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva valja ukazati i da je odredbom čl. 100. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

16. U konkretnom slučaju tužitelj je znao, svakako mogao znati, koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

17. Osim toga, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati; dakle teret dokaza je na tuženiku, ne potrošaču. Slijedom navedenog, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba nepoštena, nastavno ništetna i da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO.

18. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj, kako utvrđuje pravilno sud prvoga stupnja, uz primjenu odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO.

19. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare, što je i valjano obrazloženo primjenom pravnog shvaćanja VSRH.

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

21. Odluka o trošku se određeno žalbo ne osporava, osim u smislu da je neosnovana uslijed neosnovanosti odluke o glavnom zahtjevu, a koji je žalbeni navod neosnovan.

22. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 6. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško