Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-241/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Josipu Grubišiću, u pravnoj stvari tužitelja UN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2072/2022-21 od 19. veljače 2025., 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2072/2022-21 od 19. veljače 2025 u toč. I. i II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka od 1.296,70 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u pobijanoj presudi u dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], te rješava:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu parničnog troška na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa]."

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je u toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti 1.313,97 eur tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Pod toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka tužitelju od 1.296,70 eur na račun punomoćnice tužiteljice.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/09., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., 70/19, dalje: ZPP) uz prijedlog presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti.

2.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tuženika te predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458. ZPP-a, u kojem se presuda prema čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. U donošenju pobijane presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 467. stavak 1. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac isplati manje isplaćenu naknadu za prekovremeni rad uz uvećanje za posebne uvjete rada kao i razliku manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja za sporno razdoblje.

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje da zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativne) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu medicinskog tehničara; da je tužitelj radio u posebnim uvjetima rada te da ima pravo na uvećanje plaće i s osnova posebnih uvjeta rada na sve odrađene sate. Kako tužitelju KU/13 i KU/18 daje pravo na isplatu više različitih dodataka, tužitelj ima pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Također je prvostupanjski sud utvrdio te je u istom razdoblju tuženik pogrešno izračunao tužitelju naknadu plaće u odnosu na vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo (Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja - Narodne novine, broj 143/13 - čl. 57., i čl. 51.; i Narodne novine, broj 29/18, čl. 55., čl. 57. i čl. 34.) kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi i naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.313,97 eur na ime manje isplaćene naknade za prekovremeni rad uz uvećanje za posebne uvjete kao i na ime razlike manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja.

10. Naime, tuženik nije tužitelju vršio obračun plaće primjenom čl. 51. st. 1. KU te mu nije plaćao dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u posebnim uvjetima, a na koji ima pravo sukladno odredbi čl. 57. KU, a također je sukladno istom pogrešno tužitelju obračunao naknadu za korištenje godišnjeg odmora u odnosu na sporno razdoblje kao i bolovanje.

11. Također treba reći da je odredbom čl. 51. st. 1. KU propisano da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima, dok je st. 9. istog članka propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duže od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, dok je čl. 57. KU propisano da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

12. Prema odredbi čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14 i 127/17 - dalje u tekstu: ZR), za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da tužitelju pripada dodatak za otežane uvjete rada za svaki sat kada je tužitelj radio u otežanim uvjetima rada pa tako i za sve odrađene prekovremene sate jer bi bilo nelogično tumačenje tuženika da tužitelju pripada taj dodatak samo za redovni rad jer ukoliko postoje otežani uvjeti rada oni postoje i u redovnom i u prekovremenom radu te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj kada mu KU daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama KU zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodataka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu ostalih dodataka.

13. Pravilno je određena i naknada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora sukladno odredbi čl. 36. KU i čl. 34. KU/18.

14. Naknada u pogledu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, pravilno je određena na temelju odredbe čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj 141/12) odnosno čl. 58. st. 1. TKU (Narodne novine, broj 128/17) u iznosu koji proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika valja navesti da je kao posljedica pogrešno obračunatih dodataka na plaću iz utuženog razdoblja (siječanj 2016. – rujna 2023.) tužitelju isplaćen manji iznos naknada bruto plaće za vrijeme godišnjeg odmora i/ili bolovanja (do 42 dana) i to pojedinačno mjesečno, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

15.1. Nadalje iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je razlika utvrđena nakon 1. travnja 2020. nastala zbog pogrešne metodologije kojom obračun naknade bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i/ili bolovanja do 42 dana radi aplikacije COP, obzirom da je obračun naknada za godišnji odmor i/ili bolovanje radio prema važećim propisima, odnosno sukladno odredbama KU i TKU te zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, a to znači kao prosječnu mjesečnu bruto plaću u prethodna tri mjeseca (s tim što je tu prosječnu plaću vještak dodatno korigirao, odnosno uvećao za razliku po osnovi manje isplaćenih dodataka na plaću i to za sve one mjesece iz utuženog razdoblja kod kojih je do tih razlika došlo).

15.2. Stoga je kao posljedica pogrešno obračunatih dodataka na plaću iz utuženog razdoblja, tužitelju bila isplaćena manja naknada bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i/ili bolovanja do 42 dana i to u iznosu od prikazanom u Koloni br. 18 nalaza i mišljenja (list 17-26 spisa).

16. Neosnovani su žalbeni navodi da bi pobijanom presudom prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev dosudivši isplate razlike naknade za godišnji/bolovanje za razdoblje nakon 1. travnja 2020. To stoga što je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu uz navod da će po provedenom vještačenju postaviti tužbeni zahtjev po svim osnovama pri čemu je tužitelj već u tužbi potraživao i pogrešno obračunate naknade plaća u razdoblju od 5 godina prije podnošenja tužbe (11. srpnja 2022.) do dostave podataka, odnosno vještačenja.

16.1. S time da valja napomenuti da su dopunski nalaz i mišljenje vještaka (list 263- 264 spisa) kao i podnesak od 25. listopada 2024. (kojim je specificiran tužbeni zahtjev) dostavljeni tuženiku na koje se nije očitovao niti prigovarao već prigovore o pogrešno izračunatim naknadama plaće iznosi tek u žalbi (čl. 352. ZPP).

17. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.313,97 eur i odlučio kao u pobijanoj presudi u točki I. izreke.

18. Odluka o dosuđenim troškovima se temelji na čl. 154. st. 1. ZPP, a što tuženik u žalbi ne prigovara određeno.

19. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno naložio tuženiku da troškove parničnog postupka isplati na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić. Iz spisa proizlazi da je tužitelj odvjetnici izdao punomoć za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći odvjetnik, kao opunomoćenik tužitelja, između ostalog, ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove.

19.1. Navedenu odredbu valja tumačiti na način da punomoćnik može primiti dosuđene troškove, ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, dok se ne može naložiti protivnoj strani odnosno tuženiku da tužitelju plati trošak postupka isplatom na punomoćnikov račun, kada u spisu za takvu isplatu ne postoji specijalna punomoć. U smislu odredbe članka 95. stavka 1. točke 3. ZPP punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog pa tako i prima dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, no ne može se protivnoj strani naložiti da bez posebne punomoći, kojom bi stranka izričito ovlastila punomoćnika da prima novčanu tražbinu na svoj račun, isplatu na račun punomoćnika i izvrši (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/70/2015 od 2. ožujka 2017.).

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao izreci presude.

21. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 6. ožujka 2026.

Sudac:

Josip Grubišić