Poslovni broj: Usž-324/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr.sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, u upravnom sporu tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici Tin Matić i Stjepan Matić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Tin Matić & Partneri d.o.o. Zagreb, Vlaška 95, OIB: 08908355669, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2255/2024-8 od 19. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2255/2024-8 od 19. studenoga 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 560-01/24-01/108, URBROJ: 512-2501-24- 2 od 3. travnja 2024. (točka I.) i zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora (točka II.).
2. Osporenim rješenjem tuženika od 3. travnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I 560-01/22-01/875, URBROJ: 512M2-50-24-2 od 23. veljače 2024.
3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti Narodnoj zaštiti u razdoblju od 30. travnja 1991. do 22. studenoga 1991. u Splitu, MZ Meje.
4. Tužitelj u žalbi prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava ističući da je od 30. travnja 1991. do 22. studenoga 1991. bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite u Splitu, MZ Meje i cijelo vrijeme bio pripravan za borbeno djelovanje. Zadaci koje je u tom razdoblju izvršavao bili su između ostaloga, osiguravanje trafostanice, sprječavanje mogućnosti ulaska diverzanata JNA i otmica admirala Z. Tužitelj dalje navodi da tuženik, kao niti prvostupanjsko tijelo, nisu pravilno ocijenili dokaze niti su uzeli u obzir potpisane i ovjerene izjave dvaju svjedoka i to zapovjednika naoružanog odreda Narodne zaštite ŠE i drugog svjedoka UE, koji je također djelovao kao pripadnik naoružanog odreda Narodne zaštite Meje i od kojeg je tužitelj zadužio pušku. Dalje navodi da iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka proizlazi da je za cjelokupno razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu djelovao u borbenim aktivnostima s ostalim pripadnicima Narodne zaštite. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. - dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 119. stavak 5. ZUS-a).
9. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih tijekom upravnog spora. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavni i u presudi citirani članak 3. stavak 1. i stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine", 121/17., 98/19. i 84/21. – dalje: ZHBDR) te za svoju odluku dao dostatno i razumno obrazloženje koje ovaj Sud prihvaća u cijelosti.
10. U članku 3. stavku 1. i stavku 2. ZHBDR-a propisane su pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
11. U postupku te pretpostavke na strani tužitelja nisu utvrđene, stoga nije ni prema mišljenju ovoga Suda bilo osnove da se udovolji njegovom zahtjevu. Tužitelj nije dokazao da je u predmetnom razdoblju bio izravno angažiran kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite, izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana, a što je uvjet u smislu članka 3. stavka 1. ZOHBDR-a za priznavanje predmetnog statusa. Isto tako, dužnosti i zadaće koje je izvršavao (stražarenje, osiguranje admirala Z, nadziranje trafostanice, dežurstva), a kako ih je sam naveo u zahtjevu i iskazu danom tijekom upravnog postupka dana 19. svibnja 2022., kao i iz izjava svjedoka UE i ŠE od 31. ožujka 2022., ne mogu se smatrati oružanim otporom agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. Pri tome se ističe da se prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata dokazuje na temelju podataka iz službenih evidencija nadležnih tijela, ali i na temelju iskaza svjedoka, iz kojih kumulativno mora proizlaziti ispunjenje pretpostavki propisanih člankom 3. ZHBDR-a.
12. Iz spisa prvostupanjskog suda proizlazi da je tijekom spora održana rasprava 7. studenoga 2025. na koju su pristupili tužitelj uz opunomoćenika, opunomoćenica tuženika i svjedoci, te je tužitelju omogućeno usmeno obrazložiti svoje navode iz tužbe te se očitovati na navode tuženika iz odgovora na tužbu, sukladno članku 6. ZUS-a.
13. Sud žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Iz pobijane presude vidljive su sve relevantne činjenice i utvrđenja na kojima je Upravni sud utemeljio svoje pravno stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud predmetni upravni spor vodio i pobijanu presudu donio na temelju pravilne primjene ZUS-a, a nije došlo niti do pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom na to da je Upravni sud mjerodavne pravne odredbe pravilno protumačio, a njihovu primjenu dostatno, razumno i argumentirano obrazložio.
14. Prvostupanjski sud, u skladu s člankom 49. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Prvostupanjski sud je dostatno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju, imajući na umu članak 3. ZHBDR-a, tužiteljevo djelovanje ne može podvesti pod pružanje oružanog otpora agresoru te je naveo da je iz spisu priležećih materijalnih dokaza i izjava svjedoka utvrđeno da je u navedenom razdoblju izvršavao zadaće unutar okvira djelovanja naoružanih pripadnika Narodne zaštite, međutim nije sudjelovao u neposrednim borbenim akcijama niti u izravnom otporu agresoru u smislu stavka 2. članka 3. ZHBDR-a. Također, tužitelj nije dokazao da je u zatraženom razdoblju bio angažiran kao pripadnik naoružanog odjela Narodne zaštite i bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora u razdoblju od 30. travnja 1991. do 22. studenog 1991. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije ispunio kumulativne uvjete (članak 3. stavak 1. i stavak 2. ZHBDR-a) za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata niti je u skladu s člankom 51. ZUS-a predložio dokaze koji bi utjecali na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Pri tome se tužitelju napominje da iskazi svjedoka, sami za sebe, nisu dostatan dokaz za utvrđenje traženog statusa.
15. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka, kao i razloge ništavosti pojedinačne odluke na koje pazi po službenoj dužnosti ovaj Sud nije našao.
16. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku ovog Suda. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao tijekom upravnog postupka i spora, o kojima su se javnopravna tijela i prvostupanjski sud izjasnili, a s čim je suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja.
17. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 5. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Radmila Bolanča Vuković
