Poslovni broj: Usž-4875/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja PŽČZ, državljanin Egipta, zastupanog po opunomoćeniku Berminu Meškiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Davora Zbiljskog 26, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2490/2025-5 od 24. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2490/2025-5 od 24. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/2230, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 24. lipnja 2025. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu te se nalaže tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura.

2. Rješenjem tuženika od 24. lipnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

3. Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga, ponavljajući navode iz tužbe. Ističe da ga prvostupanjski sud nije saslušao čime je prekršio temeljna načela iz Zakona o upravnim sporovima. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije učinio vjerojatnim razloge zbog kojih je napustio matičnu zemlju te uz žalbu dostavlja izjavu svjedoka za koju smatra da potvrđuje njegove navode. Navodi da je prvostupanjski sud proizvoljno zaključio da njegovi navodi nisu uvjerljivi, bez primjene međunarodnih standarda. Sud Europske unije jasno propisuje načela da tražitelj azila ne mora dokazati svaki detalj, da se ne smije tražiti stroga materijalna potvrda, iskaz se ocjenjuje u kontekstu, s primjenom načela benefit of the doubt, dok je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud tražio nerealno visoku razinu dokaza, nije uzeo u obzir kulturološke barijere i nije uzeo u obzir traumu, strah i mogućnost osvete. Dalje navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir UNHCR Smjernice o ubojstvima iz časti po kojima žrtve ubojstava iz časti i njihovi partneri predstavljaju rizičnu skupinu za koju države često ne mogu osigurati zaštitu te da u Egiptu takva ubojstva nisu rijetka, često nisu procesuirana i počinitelji dobivaju minimalne kazne ili nikakve. Navodi da samo kašnjenje u podnošenju zahtjeva ili ne traženje odmah azila ne može samo po sebi značiti nevjerodostojnost. Osporava i odluku o troškovima spora. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužitelja od 23. travnja 2024. za odobrenje međunarodne zaštite. U zahtjevu je naveo da je zemlju podrijetla napustio zbog straha od osvete roditelja njegove pokojne djevojke. Roditelji su ubili vlastitu kćer nakon što su saznali da je bila s njim u vezi, bez da su stupili u brak.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja u obzir uzeta izjava tužitelja od 12. lipnja 2025. u kojoj je naveo da je u Egiptu bio u vezi sa djevojkom PŽ te da su njeni roditelji, nakon što su saznali da njihov odnos nije bio po muslimanskim načelima, svoju trudnu kćer otrovali i ubili. Boji se da će roditelji pokojne djevojke ubiti i njega. Prilikom saslušanja nije imao dokaze o navedenom te je naveo da su ga o svemu obavijestili prijatelji i susjedi. Naveo je da nije poznavao roditelje te da ga oni nikad nisu upoznali, ali smatra da znaju tko je on jer ih je vozio kao taksist. Saznao je da ga traže te su ga jednom otac i braća djevojke zaustavili, ali je on pobjegao. Nije obavijestio egipatsku policiju jer je smatrao da mu ne bi vjerovali te je ujedno u tom trenutku imao odobrenu vizu za Republiku Hrvatsku. Naveo je da je iz Egipta otišao kako bi radio i zaradio, bolje živio.

9. Iz izvješća o zemlji podrijetla, ACLED-a, proizlazi da su u području u kojem je tužitelj živio, P, u razdoblju od lipnja 2024. do lipnja 2025. zabilježena četiri sigurnosna incidenta te jedna civilna žrtva. S obzirom na to da regija Dakhliya broji oko sedam milijuna stanovnika, zaključeno je da ne postoji sigurnosni rizik koji doseže mjeru ugroze civilnog stanovništva.

10. Također je utvrđeno da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao legalno 11. kolovoza 2023. na temelju dozvole za boravak i rad te da mu je u više navrata izdana dozvola za boravak i rad na zahtjev različitih poslodavaca. Rješenjem Policijske postaje u Biogradu od 20. siječnja 2025. ukinuta mu je dozvola za boravak i rad izdana 17. listopada 2024. te mu je određen rok od sedam dana za napuštanje EGP -a, a najkasnije do 4. veljače 2025. Budući da tužitelj u navedenom roku nije napustio EGP niti je podnio novi zahtjev za odobrenje boravka, rješenjem VII Policijske postaje od 1. travnja 2025. protjeran je iz Republike Hrvatske i zabranjen mu je ulazak i boravak u EGP-u u trajanju od jedne godine te je ujedno doneseno rješenje kojim se smješta u Tranzitno prihvatni centar za strance Trilj radi osiguranja prisilnog udaljenja. Tužitelj je u prihvatnom centru izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu 14. travnja 2025.

11. Stav je tuženika da je tužitelj zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga jer je u Republiku Hrvatsku došao na temelju dozvole za boravak i rad, u svojoj je izjavi naveo da je razlog napuštanja zemlje podrijetla ekonomske prirode te je ujedno namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio tek 15. travnja 2025. Tužiteljev iskaz nije prihvaćen jer je isti ocijenjen kao paušalan i nevjerodostojan. Navodi tužitelja nisu potvrđeni materijalnim dokazima te stoga nisu utvrđeni proživljeni događaji koji bi opravdano ukazivali na postojanje budućeg rizika.

12. Prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u upravnom postupku i sporu te je pravilno odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost primjene članka 20., članka 21. stavaka 1. i 2. te članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.). Potvrdio je zaključak tuženika da su tužiteljevi navodi o strahu od osvete roditelja njegove djevojke u Egiptu u cijelosti nevjerodostojni i da stoga tužitelj nije dokazao ispunjavanje uvjeta za priznavanje prava na azil.

13. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer po ocjeni Suda, žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a uzimajući u obzir i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

14. Suprotno žalbenim navodima, zaključak prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama nije protivan načelima Suda Europske unije, odnosno tužitelju kao tražitelju azila nije nametnuta obveza da dokazuje svaki detalj i da svoje navode dokazuje materijalnim dokazima. Stajalište je ovog Suda da tužitelj tijekom upravnog postupka i upravnog spora nije učinio ni vjerojatnim da je bio u vezi s djevojkom imena PŽ niti da je ista preminula. Također tužitelj u iskazu navodi da ga roditelji njegove navodne djevojke nikada nisu upoznali kao dečka njihove kćeri, već je naveo da su naknadno saznali za njega te da ga poznaju samo kao vozača taksija. Ujedno je naveo da nije dobio nikakve prijetnje od roditelja svoje djevojke te da je samo preko drugih ljudi čuo da su djevojku ubili njezini roditelji. Stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim da je zemlju podrijetla napustio zbog opravdanog straha od osvete roditelja njegove djevojke. Također okolnosti da je tužitelj napustio zemlju podrijetla po izdanoj dozvoli za boravak i rad u zakonom propisanoj proceduri i izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite tek u postupku protjerivanja iz EGP-a zbog nezakonitog boravka u Republici Hrvatskoj, upućuju na zaključak da je tužitelj zemlju podrijetla napustio zbog ekonomskih razloga.

15. Tužitelj je uz žalbu dostavio izjavu EŽČZ, no istom nije dovedena u sumnju pravilnost zaključaka tuženika i prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama. Ovo iz razloga što je priloženu izjavu ovaj Sud ocijenio kao nevjerodostojnu jer je sadržaj iste suprotan iskazu tužitelja u upravnom postupku. Tako je u istoj naveden drugi uzrok smrti tužiteljeve djevojke (koju ne imenuje) u odnosu na iskaz tužitelja. Također se navodi je obitelj tužiteljeve djevojke istukla tužitelja te da su mu prijetili smrću, dok je tužitelj u iskazu naveo da nije poznavao roditelje, da ga oni nikad nisu upoznali te da nije dobio nikakve prijetnje od roditelja svoje djevojke.

16. Nadalje, iz sudskog spisa proizlazi da je u prvostupanjskom upravnom sporu održano ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tužitelja osobno te su opunomoćeniku tužitelja dostavljeni podnesci tuženika te stoga ovaj Sud smatra da je tužitelju, u skladu s člankom 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Tužitelj pogrešno poistovjećuje sudjelovanje stranke u postupku (koje se ostvaruje podnescima te sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji), sa dokaznim sredstvom saslušanje stranke. Budući da je tužitelj i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imao mogućnost, koju je iskoristio, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to mu nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu.

17. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Prvostupanjski sud je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a.

18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).

19. S obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić