Poslovni broj: Usž-1384/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mato Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 95131524528, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Split, Gundulićeva 29a, radi oglašavanja rješenja ništavim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2799/2024-16 od 6. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2799/2024-16 od 6. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/90, URBROJ: 522-04/1-4-13-2 od 2. kolovoza 2013. Točkom II. izreke presude prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti. Točkom III. izreke presude prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

1.1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/90, URBROJ: 522-04/1-4- 13-2 od 2. kolovoza 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, KLASA: UP/I-562-02/97-26/455, URBROJ: 512-62-97-2 od 18. kolovoza 1997. te suglasnost Ministarstva obrane, KLASA: 562-02/97-01/14851, URBROJ: 512-21-05-97-2 od 2. prosinca 1997.

1.2. Rješenjem prvostupanjskog tijela od 18. kolovoza 1997. tužitelju je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) za stalno, s osnova ranjavanja na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak.

2. Tužitelj u žalbi navodi da se ovdje radi o izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te da se radi o presuđenoj stvari, a prvostupanjski sud odbija izvršiti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske. To što tužitelj nije stekao neka prava pobijanim rješenjem nije uvjerljiv razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva odnosno pokazatelj je strogo formalističkog pristupa tuženika. Ističe da je prijava stradavanja bila uredna te nije jasno na koje nepravilnosti tuženik misli osim što to samo tvrdi. Te tvrdnje se ničim ne dokazuju, a prijava stradavanja od 3. svibnja 1997. godine je pravovaljana. Upire na odluku ovog Suda broj: Usž-2643/2023 u predmetu ŽU. Sud navodi kako je tužitelj bio pripadnik HVO međutim Republika Hrvatska po svojim upravnim i sudbenim tijelima niti je isto utvrđivala, niti to može utvrđivati, a činjenica što se prava pripadnika HVO-a mogu ostvariti u Republici Hrvatskoj temelji se na Ugovoru između Republike Hrvatske i BiH o pravima pripadnika HVO-a. Predlaže presudu poništiti i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, u bitnom navodi da je u postupku nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, pobijanom presudom utvrđeno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu bili na redovnoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Pozivajući se na brojne odluke ovoga Suda donesene u identičnim predmetima, predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Osporena presuda prvostupanjskog suda donesena je nakon odluke Ustavnog suda, broj: U-III-6937/2022 od 7. studenoga 2024. kojom je usvojena ustavna tužba tužitelja, ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-348/2022-4 od 16. rujna 2022. i Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 285/2021-4 od 21. siječnja 2021. donesene u istoj upravnoj stvari i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

7. U prethodnom je postupku presudom Upravnog suda u Splitu od 21. siječnja 2021. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika od 2. kolovoza 2013. (točka I. izreke) te odbijen zahtjev za naknadom štete (točka II. izreke). Presudom ovog Suda od 16. rujna 2022. odbijena je žalba tužitelja te potvrđena presuda prvostupanjskog suda od 21. siječnja 2021.

8. Nakon odluke Ustavnog suda, broj: U-III-6937/2022 od 7. studenoga 2024. Upravni sud u Splitu ponovno je proveo sudsku kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, pozivajući se pritom na načelna stajališta Ustavnog suda, izražena u odluci, broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. koja su primijenjena i u ustavnosudskom postupku koji se odnosio na tužitelja (U-III-6937/2022).

9. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u tužiteljevu slučaju kao i sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud smatra da rješenjem tuženika od 2. kolovoza 2013. nisu povrijeđena tužiteljeva stečena prava odnosno njegova legitimna očekivanja.

10. Ustavni je sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 140/12.; dalje: ZID ZoPHBDR-a/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96. i 23/01.; dalje: ZoPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17. koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke.

11. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO -a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

12. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi:

12.1. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela (Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar) od 18. kolovoza 1997. tužitelju je priznat status RVI-a za stalno s osnove ranjavanja na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak.

12.2. Osporeno rješenje tuženika od 2. kolovoza 2013., kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje od 18. kolovoza 1997. doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.) te članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 73. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 86/92. – pročišćeni tekst i 108/96. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji), pri čemu prijava stradavanja od 3. svibnja 1997. nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

13. Prema ZoPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 18. kolovoza 1997., pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu.

14. Prema odredbi članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

15. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

16. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID-a ZoPHBDR-a/12.

17. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR-a/17.

18. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR-a/12. prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

19. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. te postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske u konkretnom slučaju bitnim smatra sljedeće:

20. Polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

21. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX.

ZoHBDR-a/17. (članci 139. do 148.).

22. Pored članka 139. ZoHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

23. Članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

24. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi: „Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.… Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.“

25. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.

26. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta: 1) da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status RVI -a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i 2) da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

27. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud u predmetu poslovni broj: Usž-258/2024 dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO-a) vezano uz isplatu osobne invalidnine.

28. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO-a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava.

29. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu da tužitelj nikada nije bio na redovnoj isplati osobne invalidnine po rješenju od 18. kolovoza 1997. i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 2. kolovoza 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

30. Do drugačijeg ishoda ovog spora ne može dovesti pozivanje tužitelja na odluku ovog Suda poslovni broj: Usž-2643/2023 budući je nakon te odluke kao i odluke Ustavnog suda u nizu odluka ovog Suda suđeno na način izražen u ovoj presudi.

31. Slijedom navedenoga valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.) odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković