Poslovni broj: Usž-4481/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr.sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Toniju Primorcu, odvjetniku u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-542/2025-16 od 16. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Poništava se točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-542/2025-16 od 16. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je upravni spor (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 3.750,00 eura (točke II. i III. izreke).

2. Tužitelj i tuženik su podnijeli žalbe protiv točke II. izreke rješenja.

3. Tužitelj žalbom osporava točku II. izreke rješenja prvostupanjskog suda jer nije odlučeno o dijelu njegova zahtjeva od 28. travnja 2025. kojim je tražio da mu se dosude i zatezne kamate. Predlaže izmijeniti točku II. izreke rješenja na način da mu se iste dosude.

4. Tuženik žalbom osporava zakonitost točke II. izreke rješenja prvostupanjskog suda zbog svih zakonom propisanih razloga. Ističe da je 4. ožujka 2025. tužitelj podnio predstavku u kojoj je upozorio na moguće kršenje propisa iz radnih odnosa te da je povodom te predstavke viša inspektorica rada, u okviru svoje nadležnosti, 11. travnja 2025. obavila inspekcijski nadzor kod poslodavca. Ističe da nema mjesta primjeni članka 101. i članka 42. Zakona o općem upravnom postupku jer predstavke mogu biti povod za provođenje inspekcijskog nadzora, ali same po sebi ne pokreću upravni postupak niti predstavljaju zahtjev u upravnom postupku. Smatra da je tužitelj neosnovano inicirao pokretanje upravnog spora i pogrešno ga označio kao pasivno legitimiranog te stoga nema mjesta primjeni članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Predlaže poništiti točku II. izreke rješenja i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

5. Stranke nisu dostavile odgovore na žalbe.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Žalba tuženika je osnovana iz drugih razloga.

8. Ispitujući osporavano rješenje i postupak koji mu je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da postoje drugi razlozi zbog kojih se točka II. izreke prvostupanjskog rješenje pobija.

9. Člankom 8. stavkom 1. ZUS-a propisano je da će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.

10. Člankom 144. stavcima 1. i 2. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora te da isti obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

11. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavkom 8. istog članka ZUS-a propisano je da stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova.

12. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 28. travnja 2025. podnio tužbu radi šutnje uprave jer tuženik nije u roku iz članka 122. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21.) odlučio o njegovom prigovoru izjavljenom 8. travnja 2025. koji je podnio jer ga tuženik nije obavijestio o radnjama poduzetim povodom njegove predstavke od 27. veljače 2025. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo da je o tužiteljevom prigovoru odlučio rješenjem, KLASA: UP/I-041- 03/25-02/18, URBROJ: 443-01/18-25-3 od 20. svibnja 2025. na način da je isti odbio te je rješenje dostavio uz odgovor na tužbu. Tužitelj je samoinicijativno podneskom od 21. svibnja 2025. kratko izjavio da je zadovoljan rješenjem tuženika od 20. svibnja 2025.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju članka 100. stavka 2. ZUS-a u vezi sa člankom 106. stavkom 1. točkom 2. ZUS-a obustavio upravni spor i tužitelju dosudio trošak za sastav tužbe.

14. S obzirom na citirane odredbe zakona, kao i stanje spisa, ovaj Sud ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na naknadu troškova upravnog spora u skladu s člankom 147. stavkom 6. ZUS-a.

15. Ovo iz razloga jer iz stanja spisa proizlazi da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao stvarni interes za osporavanje merituma upravne stvari, već mu je cilj bio isključivo podnošenje tužbe zbog šutnje uprave radi stvaranja procesne situacije u kojoj bi mogao ostvariti naknadu troškova upravnog spora. Tužitelj nije pokazao interes za osporavanje odluke u meritumu, nego je odmah prihvatio negativno rješenje tuženika kao zadovoljavajuće. Time je jasno pokazano da mu cilj nije bio ispravljanje nezakonitosti u upravnoj stvari, već stjecanje troškova zastupan ja. Ovaj Sud zaključuje da takvo ponašanje ukazuje na zlouporabu prava jer tužitelj pravo na tužbu u upravnom sporu ne koristi radi zaštite svojih prava, nego radi pokušaja ostvarivanja financijske koristi.

16. Takvo procesno ponašanje tužitelja nije u skladu sa svrhom instituta tužbe zbog šutnje uprave koji institut služi osiguranju učinkovite sudske zaštite u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela, a ne stvaranju okolnosti u kojima bi se moglo ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja bez postojanja stvarnog interesa za rješavanje upravne stvari.

17. Stoga su u konkretnom predmetu ostvareni elementi zlouporabe prava u objektivnom smislu jer način na koji je tužitelj koristio pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju financijske koristi, a ne prema zaštiti subjektivnih prava. Prihvaćanje takvog postupanja dovelo bi do poticanja prakse podnošenja tužbi isključivo radi naknade troškova, što je protivno temeljnim načelima upravnog spora.

18. Ovaj Sud stoga zaključuje da tužitelju na temelju članaka 147. stavka 8. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova ovog upravnog spora te je o žalbi tuženika odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ovog rješenja u skladu s člankom 135. stavkom 2., a u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a.

19. S obzirom na razloge usvajanja žalbe tuženika, neosnovani su žalbeni razlozi tužitelja o pravu na naknadu zateznih kamata na dosuđeni trošak upravnog spora.

20. S obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić