Poslovni broj: Usž-2161/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednik vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Davorin Kapustić, odvjetnik iz Ivanca, Ak. Mirka Maleza 4 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška cesta 43/IV, radi naplate posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3919/2023-6 od 25. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3919/2023-6 od 25. veljače 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/21-01/185, urbroj: 513-04- 23-2 od 27. lipnja 2023., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 27. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/20-18/898, urbroj: 513-02-3005/44-21-7 od 9. ožujka 2021. Tim rješenjem, donesenim po službenoj dužnosti, obvezuje se tužitelj na plaćanje iznosa posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 7.608,77 kn, za motorno vozilo marke VW Passat TDI, stranih (slovenskih) registarskih oznaka, zbog nezakonite uporabe te je tužitelj dužan platiti i kamatu u iznosu od 173,32 kn kao i daljnju kamatu ne naplaćeni iznos dospjelog posebnog poreza (glavnica), za razdoblje od dana donošenja rješenja do dana uplate.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnom ističe da iako je Zapisnik o ispitivanju tužitelja javna isprava za koju postoji zakonska presumpcija istinitosti onoga što se u njoj utvrđuje, ipak je sukladno članku 56. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima dopušteno dokazivati da su u njoj neistinito utvrđene činjenice što sud nije omogućio tužitelju, budući da je odbio sve dokazne prijedloge, a isto tako nije uzeo u obzir dokaze koji u vidu materijalne dokumentacije već postoje u spisu. Tužitelj stoga smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno te osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se ista ne može ispitati. Nadalje navodi da osim njegove izjave, niti jedna druga činjenica ne ide u prilog tome da tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj u smislu članka 8. stavka 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila („Narodne novine“ 15/13., 108/13., 115/16., 127/17., 121/19.) prema kojem se smatra da fizička osoba ima prebivalište u Republici Hrvatskoj ako na njezinom području stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske. Nadalje ističe da je uz svoju žalbu koju je izjavio tuženiku priložio dokaze iz kojih proizlazi da ne živi u Republici Hrvatskoj, da tu nema nikakve osobne niti poslovne veze te je dostavio potvrdu Porezne uprave iz koje proizlazi da u proteklim godinama (2020. do 2022.) nije ostvario nikakav prihod u Republici Hrvatskoj. Isto tako je dostavio dokaze iz kojih proizlazi da osim hrvatskog istovremeno ima i slovensko državljanstvo te je naveo kako je u Sloveniji proveo cijeli radni vijek gdje je, između ostalog ostvario pravo na mirovinu i zdravstveno osiguranje, da mu se u Sloveniji nalazi cijela njegova obitelj gdje ima prijavljeno stalno prebivalište, dok u Republici Hrvatskoj ima u vlasništvu staru kuću koju je naslijedio od roditelja te zbog toga na adresi [adresa] ima samo formalno prijavljeno prebivalište. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu te preinači osporenu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove spora uvećane za trošak žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/24. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski je sud održao raspravu, čime je u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a omogućio strankama da se izjasni o činjeničnim i pravnim pitanjima koja su odlučna za rješavanje predmetnog upravnog spora. Prvostupanjski je sud nakon ocjene dokaza i činjenica utvrđenih u postupku donošenja osporene odluke te isprava koje prileže sudskom spisu, ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
8. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da su carinski službenici prilikom kontrole prometa, zaustavili vozilo stranih (slovenskih) registarskih oznaka kojima je upravljao tužitelj, hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, u kojoj ima osobnu iskaznicu i stvarno boravi te je ocijenjeno da kao državljanin Republike Hrvatske s prebivalištem u Republici Hrvatskoj nema pravo upravljati vozilom stranih registarskih oznaka na području Republike Hrvatske te je nezakonito uporabio vozilo na cestama u Republici Hrvatskoj na koje nije obračunat i plaćen poseban porez pri uvozu ili unosu u Republici Hrvatskoj.
9. Odredbom članka 5. stavka 1. točke 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila propisano je da su predmet oporezivanja motorna vozila na koje nije obračunat i plaćen posebni porez u Republici Hrvatskoj koja se registriraju sukladno posebnim propisima i to osobni automobil i ostala motorna vozila konstruirana prvenstveno za prijevoz vozilima. Nadalje prema odredbi članka 8. stavka 1. istog Zakona, obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza iz članka 5. stavka 1. točke 1. tog Zakona nastaje kada se utvrdi da su motorna vozila nezakonito upotrebljavana na području Republike Hrvatske, dok je stavkom 2. točkom 2. istog članka, propisano da obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza, osim u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom, nastaje kada se utvrdi da je fizička osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj posjedovala motorno vozilo na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat i plaćen poseban porez ili koristila takvo motorno vozilo na cesti u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 3. istog članka propisano je da se u smislu tog Zakona smatra da fizička osoba ima prebivalište u Republici Hrvatskoj ako na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske.
10. Polazeći od utvrđenja javnopravnih tijela iz provedenog postupka, navedenih mjerodavnih zakonskih odredbi kao i činjenice da je tužitelj dao izjavu na Zapisnik 24. rujna 2020. u kojoj je iskazao da je vozilo u njegovom vlasništvu i da se nalazi u Republici Hrvatskoj duže od 185 dana u tijeku jedne godine računajući od dana 24. rujna 2020. te da nije znao da automobil mora prijaviti carini, prvostupanjski je sud imao osnove za zaključak da je za tužitelja sukladno odredbama navedenog Zakona nastala obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza.
11. U odnosu na navod tužitelja kako je predmetni Zapisnik o ispitivanju tužitelja javna isprava, ali da mu sud nije omogućio dokazivati da su istom neistinito utvrđene činjenice, ističe se kako suprotno proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude , budući da je prvostupanjski sud pošao od činjenice da je tužitelj vlastoručno potpisao navedeni zapisnik bez primjedbi. Prvostupanjski je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja nalazeći da izvođenje dokaza u predmetnom upravnom sporu nije svrsishodno budući da su odlučne činjenice tužiteljeva prebivališta u Republici Hrvatskoj utvrđene na temelju samog iskaza tužitelja te podataka spisa predmeta, a koje činjenice tužitelj tužbenim ni žalbenim navodima nije doveo u sumnju.
12. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.
13. Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud obrazložio razloge za donošenje svoje odluke, koji razlozi su utemeljeni na podacima spisa predmeta i mjerodavnoj primjedbi materijalnog prava.
14. S obzirom da se žalbeni navodi tužitelja ne nalaze osnovanim, to je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a trebalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
15. S obzirom da je žalba odbijena, tužitelju ne pripada naknada troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a.
U Zagrebu 4. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
