Poslovni broj: Usž-4462/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednik vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Trajektna Luka Split d.d. Split, Gat Sv. Duje 1, OIB: 09153277779, kojeg zastupa opunomoćenik, odvjetnik Darko Medak, Split, Ljudevita Posavskog 12, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1105/2024-23 od 14. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1105/2024-23 od 14. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-042-01/16-02/18, Urbroj: 513- 04/17-2 od 2. listopada 2017. usvajanje žalbe tužitelja, poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Klasa: UP/I-471-02/15-09/52, Urbroj: 513-02-8005/34-16-6 od 1. kolovoza 2016. i vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu radi donošenja nove odluke. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 2. listopada 2017. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 1. kolovoza 2016. kojim je tužitelju utvrđen varijabilni dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru za 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. u iznosu od 1.066.722,37 kn i zatezna kamata u iznosu od 658.189,29 kn odnosno ukupno 1.724.911,66 kn, s nalogom za uplatu te mu je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, s rokom od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnom ističe da je prvostupanjski sud o istaknutom prigovoru apsolutne nenadležnosti tuženika za odlučivanje u predmetnom postupku, odlučio protivno odredbi članka 49. stavka 4. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, 143/2012.- dalj ZK) i protivno pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj: Pž-5690/2021 od 2. kolovoza 2022., čime je postupio i protivno odredbama članka 10. stavka 1., članka 44. stavka 1. i članka 81. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. - dalje ZUS). Ističe da su ugovorne stranke u članku 34. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. ugovorile nadležnost Trgovačkog suda u Splitu za sve sporove koji nastanu u vezi s navedenim ugovorom pa je time očigledno isključena nadležnost tuženika za odlučivanje u predmetnoj stvari te su osporena rješenja ništava sukladno članku 128. stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.,110/21.- dalje ZUP). Tužitelj navodi da su javnopravna tijela pogrešno primijenila materijalno pravo te postupila protivno pravnom shvaćanju Upravnog suda u Splitu izraženom u presudi, poslovni broj: UsIjn -43/2016 od 19. ožujka 2021. potvrđenoj presudom Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž- 1116/2022 od 15. veljače 2024. kada su primijenili članak 25. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. S obzirom da bi prema tom Ugovoru, tužitelju prvenstvena koncesija trajala do 8. ožujka 2018., a presudom, poslovni broj: UsIjn-43/2016 od 19. rujna 2021. potvrđeno da je prvenstvena koncesija istekla 6. rujna 2016. istekom Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004. smatra kako je utvrđenje prvostupanjskog suda da Ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. nije prestao u smislu odredbe članka 27. Ugovora, protivno pravomoćnoj presudi, poslovni broj: UsIjn-43/2016. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbe članka 35. do 37. ZK-a, koji je stupio na snagu tek 28. prosinca 2012. u odnosu na utvrđivanje koncesijske naknade za razdoblje 2008. do 2012. Tužitelj pozivom na odluke Ustavnog suda, Vrhovnog suda i Visokog upravnog suda, smatra da je za utvrđene obveze prije donošenja rješenja tuženika nastupila relativna i apsolutna zastara. Nadalje smatra da su prvostupanjski sud i javnopravna tijela pogrešno primijenila mjerodavne odredbe materijalnog prava kada su na prvenstvenu koncesiju primijenila ništetne odredbe članka 25. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. te su u postupku propustili primijeniti i odredbe članka 58. stavka 3. i 6. u vezi sa člankom 57. stavkom 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, odredbe članka 10. stavka 9. točke 2. Zakona o morskim lukama te odredbe članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. S tim u vezi navodi da se javnopravna tijela nisu pozvala na podzakonski propis Vlade Republike Hrvatske kojim bi bio određen način utvrđivanja i početni iznos visine naknade za koncesiju (za obavljanje lučkih djelatnosti i uporabu pomorskog dobra) već su pozivom na odredbe članka 25. stavka 1. i 2. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji, tužitelja obvezala na plaćanje varijabilnog dijela koncesijske naknade u visini 1,5% od ukupnog godišnjeg prihoda, dakle i od prihoda od obavljanja djelatnosti koje nisu predmet Ugovora o prvenstvenoj koncesiji, što je protivno odredbama članka 4., 6. i 7. Zakona o obveznim odnosima . Navodi da je u dokazne svrhe tuženiku, dostavio Bruto bilance i Prijavu poreza na dobit te izračun prihoda ostvarenih od obavljanja lučkih djelatnosti danih u prvenstvenu koncesiju iz kojih je razvidno koliko je prihoda ostvario od obavljanja lučkih djelatnosti, a koliko od izvanrednih prihoda pa proizlazi da mu je nezakonito utvrđena obveza koncesijske naknade na iznos glavnice od 560,549,99 kn i zatezna kamata na tako više određenu glavnicu te je sud prilikom određivanja visine stope zatezne kamate povrijedio odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj u dijelu svojih žalbenih navoda daje osvrt i na odnos s Lučkom upravom Split , navodeći da je Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji Lučka uprava Split dala tužitelju u prvenstvenu koncesiju lučke djelatnosti (privez i odvoz plovila, ukrcaj i iskrcaj putnika i plovila, parkirališnu djelatnost) te ga obvezala na njihovo obavljanje pod prijetnjom oduzimanja koncesije, a istodobno se člankom 2., 16. i 26 Ugovora obvezala odrediti posebnu Tarifu za svaku lučku djelatnost, međutim, Lučka uprava Split je Tarifama lučkih naknada iz 2003. 2005., 2013. i 2015. propustila izvršiti svoje ugovorne obveze određivanja posebne Tarife za privez bodova, posebne za odvoz brodova, posebne za ukrcaj i iskrcaj putnika, a činjenica neispunjenja obveza utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6898/10 od 20. studenoga 2014. i Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-34/14 od 5. svibnja 2016. Ističe da prvostupanjski sud i javnopravna tijela nisu odlučila o prigovoru, istodobnog ispunjenja obveza iz Ugovora o prvenstvenoj koncesiji i prigovoru ništetnosti Ugovora kao prethodnom pitanju, o kojem su i sami trebali odlučiti. Ujedno ističe da su akti Lučke uprave Split (Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 6. rujna 2004., Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. i Ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006.) kojima je uspostavljena obveza tužitelju na plaćanje koncesijske naknade poništeni presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. i Us-2006/2007 od 8. lipnja 2011. zbog čega tužitelju nije ni nastala obveza plaćanja koncesije. Tužitelj zaključno ističe da su javnopravna povrijedila odredbe ZUP-a o zakazivanju usmene raspravu i provođenju ispitnog postupka. Smatra da osporena presuda i rješenja javnopravnih tijela imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama i ispravama proturječni te je prvostupanjski sud potpuno ignorirao sve materijalne i procesne prigovore kao i predložene dokaze, a odbijanjem predloženih dokaza onemogućio je tužitelju stvarno sudjelovanje u sudskom sporu, čime je došlo do povrede tužiteljevog prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu odluku. Iz navedenih razloga predlaže da se usvoji žalba i poništi osporena presuda odnosno preinači na način da se usvoji tužba i ponište rješenja javnopravnih tijela te predmet vrati na ponovno raspravljanje.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude i podataka sudskog spisa proizlazi da je prvostupanjski sud održao tri rasprave čime je u skladu s odredbom članka 6. ZUS- a omogućio strankama da se izjasne o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su odlučna za rješavanje ove upravne stvari te je nakon uvida u podatke spis tuženika, spis Trgovačkog suda u Splitu te podatke koje prileže ovom sudskom spisu ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo kod tužitelja obavilo nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna prijava i uplata naknada za koncesiju na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2012. te je Zapisnikom od 17. studenoga 2015. utvrđeno da je tužitelj obračunao i platio naknadu za koncesiju na pomorskom dobru (varijabilni dio) za 2008., ali na dio prihoda ostvarenih u toj godini, umjesto na ukupne godišnje prihode ostvarene u toj godini, dok za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. nije obračunao ni platio naknadu za koncesiju na pomorskom dobru (varijabiln i dio). Stoga je tužitelju prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza plaćanja koncesijske naknade u skladu s odredbama članka 25. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. (dalje: Ugovor) sklopljenim između Lučke uprave Split kao davatelja koncesije i tužitelja kao ovlaštenika koncesije u iznosima pobliže označenim u tom rješenju, na koji iznos je obračunata i zakonska zatezna kamata od dana nastanka obveze do dana sastavljanja Zapisnika.

9. Tužitelj i u žalbi ponavlja da javnopravna tijela nisu stvarno nadležna za određivanje koncesijske nakade jer su Ugovorom, tužitelj i Lučka uprava Split, ugovorili nadležnost Trgovačkog suda u Splitu za sve sporove koj i nastanu u vezi s tim Ugovorom, zatim da su se javnopravna tijela pogrešno pozvala na navedeni Ugovor jer u trenutku donošenja ovdje osporenih rješenja nije proizvodio pravne učinke te da je nastupila zastara prava na utvrđivanje koncesijske naknade.

10. Odgovarajući na istaknuti prigovor nenadležnosti javnopravnih tijela, i ovaj Sud je pošao od odredbe članka 52. stavka 1. ZK-a (koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 62. istog Zakona) kojim je propisano da u okviru politike koncesija, ministarstvo nadležno za financije može samostalno bez zahtjeva davatelja koncesije, putem svojih inspekcijskih službi pokrenuti nadzora nad koncesionarom koji ne izvršava obveze u skladu s ugovorom o koncesiji i posebnim propisima, a u okviru djelokruga ministarstva nadležnog za financije. Nadalje, odredbom članka 54. stavka 3. ZK-a propisano je da ako inspektor ministarstva nadležnog za financije u postupku nadzora utvrdi da koncesionar naknadu za koncesije nije obračunao ili je manje obračunao, nije uplatio ili je manje uplatio, donosi rješenje kojim nalaže uplatu utvrđene obveze po osnovi naknade za koncesiju.

11. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o rješavanju spora koji je nastao iz ugovora o koncesiji u smislu članka 49. ZK-a u kojem slučaju bi bio nadležan trgovački sud, već o provođenju postupka nadzora nad koncesionarom koji ne izvršava svoje ugovorne obveze, a koji postupak je u nadležnosti javnopravnih tijela. Budući da je porezni nadzor započeo u 2013. odnosno 17. siječnja 2013. uručenjem naloga za obavljanje financijskog nadzora ovlaštenoj osobi tužitelja, dakle, u vrijeme važenja ZK- a, ocjenjuje se neosnovan žalbeni navod tužitelja da je postupak nadzora provelo nenadležno tijelo odnosno da je rješavalo o stvarima iz sudske nadležnosti pa je neosnovan i navod tužitelja da su osporena rješenja ništava sukladno članku 128. stavku 1. točki 1. i 2. ZUP-a.

12. Ujedno se ističe da je prvostupanjski sud rješenjem od 3. siječnja 2019. prekinuo postupak do pravomoćnog okončanja postupka vođenog pred Trgovačkim sudom u Splitu, poslovni broj: Povrv-806/2015, radi naplate koncesije iz Ugovora za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015 . jer je utvrdio da se radi o dvostrukom vođenju spora radi iste tražbine. Nakon pravomoćno okončanja tog spora (potvrđenog presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-5690/2021 od 2. studenog 2022.) u kojem se nije ni utvrđivalo o koncesijskoj naknadi, već je to prepušteno prvostupanjskom sudu, nastavljeno je vođenje ovog postupka pa se ni iz tog razloga ne nalazi osnovanim navod tužitelja da javnopravna tijela nisu nadležna za vođenje postupka utvrđivanja koncesijske naknade.

13. U odnosu na ponovljeni prigovor tužitelja da su osporena rješenja utemeljena na odredbama Ugovora koji više nije na snazi i ne proizvodi pravne učinke, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da iz presude Visokog upravnog suda, poslovni broj: Uss-119/2014-14 od 29. siječnja 2015. ne proizlazi da je Ugovor prestao u smislu članka 27. tog Ugovora. Stoga, kako je člankom 25. Ugovora, upravo ugovoreno da se varijabilni dio naknade za koncesiju na pomorskom dobru plaća u iznosu od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda ovlaštenika prvenstvene koncesije , to su javnopravna tijela utvrdila visinu naknade sukladno tom Ugovoru. Nadalje se ističe da nisu odlučni ni prigovori tužitelja kako je je predmetni Ugovor ništetan te da Lučka uprava Split kao davatelj koncesije nije izvršavala svoje obveze kod određivanja Tarifa lučkih naknada, budući da navedena pitanja ne ulaze u doseg ocjene javnopravnih tijela i prvostupanjskog suda, a niti predstavljaju prethodno pitanje o kojem je trebalo najprije odlučiti i bez kojeg se nije mogla riješiti predmetna upravna stvar.

14. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, treba istaknuti da prema odredbi članka 35. stavka 1. ZK-a pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata te pravo na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata zastarijeva za 5 godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok u skladu s odredbom stavka 2. istog članka zastara prava na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate. Nadalje, prema članku 36. ZK-a tijek zastare prekida se svakom službenom radnjom nadležnog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu obveze, dok je prema članku 37. propisano da apsolutni rok zastare prava na utvrđivanje i naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata nastupa za 10 godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

15. Polazeći od navedenih odredbi ZK-a, kao i odredbe članka 25. Ugovora prema kojem se varijabilni dio naknade plaća unatrag po jednom obroku do 1. svibnja naredne godine, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne obveze i to ne samo za obveze utvrđene za razdoblje od 2009. do 2012. već i za najstariju obvezu tj. za 2008. koja dospijeva 30. travnja 2009. i za koju zastarni rok počinje teći 1.siječnja 2010. pa s obzirom i na činjenicu da je zastarni rok prekidan službenim radnjama prvostupanjskog tijela, donošenjem Naloga iz 2013. i Zapisnika iz 2015. proizlazi da do donošenja drugostupanjskog rješenja nije nastupila relativna ni apsolutna zastara prava na utvrđivanje predmetnih obveza.

16. Razmatrajući podatke spisa predmeta, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, osnovano nalazeći da u postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ni pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a niti je našao povrede odredbi ZUP-a koje se odnose na procesna prava stranke u upravnom postupku.

17. U odnosu na žalbeni navod tužitelj da je prvostupanjski sud nezakonitim odbijanjem dokaznih prijedloga povrijedio odredbe ZUS-a, ističe se da je odredbom članka 49. stavka 1. ZUS-a propisano da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, dok je stavkom 4. istog članka Zakona propisano da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Dakle, sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, ali je dužan obrazložiti razloge zbog kojih ne prihvaća predložene dokaze. Prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se provede vještačenje po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke jer neodređivanje posebnih Tarifa lučke naknade od strane Lučke uprave Split nije predmet ovog spora, a niti je predmet spora isticanje prijeboja prema Lučkoj upravi Split.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da se osporena presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene ni povrede pravila sudskog postupka na koje tužitelj upire u žalbi. Stoga se navodi žalbe koji su u bitnom istovjetni navodima tužbe ne nalaze se osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

19. Trebalo je stoga temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 4. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković