Poslovni broj: Usž-485/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća te više sudske savjetnice Glorjane Čičak kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UK, državljanina Republike Burundi, trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, kojega zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik iz Zagreba, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1656/2025-7 od 8. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1656/2025-7 od 8. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/14402, URBROJ: 511-01-212-25-9 od 14. ožujka 2025. Točkom II. izreke presude tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u predmetnom upravnom sporu te je u točki III. izreke presude naloženo tuženiku da isplati opunomoćeniku tužitelja, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od petnaest dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
1.1. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je kao očito neosnovan zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (točka I.) te je tužitelju naloženo da, u roku od osam dana od izvršnosti ovog rješenja, napusti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.
2. Tužitelj je izjavio žalbu protiv točke I. izreke pobijane presude, iz svih žalbenih razloga. Smatra da je neosnovano odbijen prijedlog da ga se sasluša jer smatra da je to bilo nužno radi razjašnjenja odlučnih činjenica. Prigovara kako je izostalo obrazloženje presude, već je isto svedeno na kronologiju događaja. Smatra da je pogrešno kvalificiran kao ekonomski migrant te da nisu vrednovani elementi njegovog etničkog porijekla, stanje ljudskih prava, politička represija i stvarni rizik u slučaju povratka, odnosno primjena načela non-refoulement. Predlaže usvojiti žalbu.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava žalbene navode tužitelja. Smatra da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te se protivi navodima tužitelja o ispunjavanju uvjeta za pružanje međunarodne zaštite. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu upravnog suda sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24 – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da se ista ne može ocijeniti nezakonitom.
6. Prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u upravnom postupku i sporu te je pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer tužitelj tužbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost primjene odredbe članka 20., 21. i 38. stavka 1. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15 , 127/17, 33/23 i 17/25 – dalje: ZOMPZ).
7. Prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je, sukladno članku 28. ZOMPZ-a, proveo postupak procjene činjenica i okolnosti, te je s obzirom na osobne okolnosti tužitelja te izvješća i općih informacija o zemlji podrijetla, ocijenio pravilnim da tužitelj nije dokazao postojanje osnovanog straha od proganjanja u zemlji podrijetla (članak 20. ZOMPZ-a), kao i da ne postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, a nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (članak 21. ZOMPZ-a).
8. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu razloge zbog kojih traži međunarodnu zaštitu i koje je tužitelj iznio u upravnom postupku i tijekom spora, svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi te pravilno zaključio da se zahtjev tužitelja ne može ocijeniti osnovanim.
9. Naime, tužitelj je u zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, kao i na saslušanju tijekom postupka, naveo da je zbog problema s egzistencijom napustio zemlju porijekla i otišao u Ugandu, gdje je ekonomska situacija bila nešto bolja, ali je odlučio napustiti obje zemlje i doći u Hrvatsku.
10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud i tuženik su prilikom donošenja odluke pravilno utvrdili da nisu osnovani razlozi za odobrenje međunarodne zaštite, kao i da procjenom budućeg rizika temeljenog na dostupnim međunarodnim izvještajima, u zemlji tužiteljevog podrijetla ne postoji sigurnosni rizik, u smislu da će u slučaju povratka biti izložen postupcima koji mogu predstavljati proganjanje ili ozbiljnu nepravdu.
11. Nadalje, u odnosu na žalbene navode, Sud je pravilno utvrdio kako nema dokaza da bi život i sloboda tužitelja bili u opasnosti zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj etničkoj ili društvenoj skupini te nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja.
12. Prvostupanjski sud je u presudi iznio valjane razloge zbog kojih je odbio izvesti dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja. Naime, prema ukupnim podacima spisa, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj ekonomski migrant, slijedom čega ne ostvaruje propisane uvjete za odobravanje međunarodne zaštite.
13. Tužitelj ističe tek općenite razloge (nema budućnosti, ne može se vratiti), na kojima temelji svoj zahtjev, bez konkretiziranja osobnih okolnosti koje bi upućivale na opravdanost pružanja zaštite, slijedom čega se ne mogu uvažiti žalbeni prigovori da bi povratkom u zemlju podrijetla bio izložen ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, odnosno da bi mu u zemlji podrijetla bio ugrožen život.
14. Imajući u vidu naprijed navedeno, provedeni dokazi u upravnom postupku i sporu, koje tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju , ukazuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda i tuženika.
15. Stoga po ocjeni ovog Suda, tužitelj navodima iz žalbe, koje je iznosio i tijekom upravnog spora, nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava.
16. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 4. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
