Poslovni broj: Usž-816/2024-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća te više sudske savjetnice Glorjane Čičak kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐF iz [adresa], koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović u Osijeku, Ulica k. A. Stepinca 23, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, radi nepripadno isplaćene mirovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1065/2023-8 od 10. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1065/2023-8 od 10. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/23-01/03052065830, URBROJ: 341-99-05/3-23-001686 od 13. lipnja 2023.(točka I. izreke), poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku KLASA: 141 - 02/21-01/03052065830, UR.BROJ: 341-12-05/3-21-016477 od 27. prosinca 2022. (točka II. izreke), te se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura), u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku (točka III. izreke).

1.1. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku KLASA: 141 - 02/21-01/03052065830, URBROJ: 341-12-05/3-21-016477 od 27. prosinca 2022.

1.2. Citiranim prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici utvrđena nepripadna isplata invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 31. listopada 2013., u svoti od ukupno 159.575,81 kn (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljici navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka ovog rješenja u korist žiro računa Državnog proračuna (točka II. izreke).

2. Tuženik je izjavio žalbu jer smatra da nisu pravilno primijenjene odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Navodi kako je temelj za donošenja rješenja o nepripadnoj isplati postao izvršan tek 5. veljače 2020., te je prvostupanjsko tijelo moglo donijeti rješenje o nepripadnoj isplati tek nakon rješenja o utvrđenju iznosa invalidske mirovine. Stoga smatra da nije mogla nastupiti zastara za utvrđivanje nepripadne isplate, jer je prvostupanjsko tijelo opravdano čekalo rješenje koje je doneseno u obnovi postupka, da bi utvrdilo nepripadnu isplatu. Nadalje, ističe da je tijek zastare prekidan radnjama usmjerenim na utvrđivanje ili povrat nepripadne isplate, koje su dostavljene obvezniku na znanje, nakon čega zastarni rok počinje ponovno teći. Stoga smatra da se pravo stečeno bez osnove moglo utvrditi tek nakon pravomoćno provedene obnove postupka. Predlaže poništiti osporavanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

3. Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U obrazloženju presude izložene su sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, navedeni odlučni razlozi zbog kojih je poništeno citirano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela.

7. Prvostupanjski sud je primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, dalje: ZOMO), utvrdio da je prije donošenja citiranog prvostupanjskog rješenja od 14. siječnja 2021. nastupila zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate mirovine (isplaćene u periodu od 1.1.1999. do 31.10.2013.)

8. Naime, rješenjem Područne službe tuženika u Osijeku od 17. lipnja 1999., tužiteljici je određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počev od 1. siječnja 1999. te joj je određena najniža mirovina .

9. Međutim, nakon toga, tužiteljica je dopisima od 5. prosinca 2012. i 31. siječnja 2013. obavijestila prvostupanjsko tijelo o tome da je sudskom presudom vraćena na radno mjesto (što je bio povod za nastanak nepripadne isplate).

10. Stoga pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud da je slijedom članka 168. st. 2. ZOMO, zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počela teći istekom godine u kojoj je tijelo saznalo za postojanje nepripadne isplate, odnosno od 1. siječnja 2013., te je do donošenja prvostupanjskog rješenja, kojim je tužiteljici prvi put utvrđena nepripadna isplata (14. siječnja 2021.) protekao propisani zastarni rok od pet godina, za utvrđivanje nepripadne isplate.

11. Polazeći od navedenog, po ocjeni ovog Suda trebalo je primjenom citiranih odredbi ZOMO poništiti osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, s obzirom da podaci spisa ukazuju kako tužiteljica osnovano ističe prigovor zastare prava na utvrđivanje nepripadne isplate.

12. U odnosu na žalbeni prigovor da je prvotno trebalo pravomoćno okončati obnovu postupka da bi se utvrdilo nepripadnu isplatu, pravilno ukazuje prvostupanjski sud da se u navedenom postupku ne radi o utvrđivanju nepripadne isplate, već o obnovi postupka po službenoj dužnosti u kojem je izmijenjeno rješenje od 17. lipnja 1999.

12.1. S tim u vezi, ne može se uvažiti niti prigovor tuženika da su primjenjive odredbe o prekidu zastarnog roka, koje bi bile od utjecaja na nastup zastare prava na utvrđivanje nepripadne isplate.

12.2. Naime, po ocjeni ovog Suda slijedom saznanja za pravomoćno okončanje radnog spora tužiteljice i činjenicu da je njen uspjeh u istom sporu uzročno doveo do obnove postupka (prvim rješenjem prvostupanjskog tijela od 4. studenog 2013.), postojala je mogućnost da se uz rješenje o obnovi donese i rješenje o nepripadnoj isplati, kojim bi se nastavno utvrdio iznos nepripadne isplate, a ne da se postupak utvrđivanja nepripadne isplate pokreće nakon proteka zastarnih rokova.

13. Kako žalbeni prigovori kojima tuženik pobija presudu nisu osnovani, te Sud ne nalazi osnova za usvajanje žalbe, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.

14. U odnosu na osporavanje dosuđenog troška spora, Sud nalazi kako je s obzirom na uspjeh u ovom sporu, pravilno tužiteljici primjenom članka 79. ZUS-a dosuđena naknada troškova spora.

U Zagrebu, 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska