Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1628/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 24 P- 548/19-40 od 03. lipnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 24 P-548/19-40 od 03. lipnja 2022. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 56.285,73 kuna/7.470,40 eura[1] , sa zateznim kamatama s osnova više plaćene kamate po kreditu broj 3227780040 od 15. lipnja 2012. godine.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 24 P-548/19-40 od 03. lipnja 2022. godine u preostalom dijelu točke III. njezine izreke i sudi:

Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavak 4. i članka 23. stavak 1. točka H. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205974786 od 29. prosinca 2005. godine.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati tužiteljici iznos od 7.095,65 kuna/941,76 eura.

III Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 24 P-548/19-40 od 03. lipnja 2022. godine u točkama I., II. i IV. izreke.

IV Tužiteljica sama snosi svoj trošak postupka po žalbi.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205974786, broj kreditne partije 7102982769, sklopljen dana 29. prosinca 2005. godine između tužiteljice kao korisnice kredita i založnog dužnika BĆ kao založnog dužnika, te tuženika kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu FĆ iz [adresa] dana 29. prosinca 2005. godine pod brojem OU- 1834/2005-1, i to:

-dio članka 1. stavak 2. u kojem je ugovoreno: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu“...,

-dio članka 2. stavak 1. koji glasi: „...u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d.“,

-dio članka 2. stavak 3. koji glasi: „...sukladno Odluci o kamatnim stopama“...,

-dio članka 7. stavak 2. u kojem je ugovoreno: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, kao i

-dio članka 7. stavak 1. u kojem je ugovoreno: „...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 164.707,77 kuna (preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje povećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (članak 29. stavak 2. ZOO-a), tekućom na iznos od 155.589,77 kuna od 24. srpnja 2012. godine do isplate, a na iznos od 9.118,00 kuna od 10. rujna 2012. godine pa do isplate.

3. U točki III. izreke odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. stavak 4. i članka 23. stavak 1. točka H. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205974786 od 29. prosinca 2005. godine, te sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu iznosa od 56.285,73 kuna, sa zateznim

kamatama s osnova više plaćene kamate po kreditu broj 3227780040 od 15. lipnja 2012. godine, te sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu iznosa od 7.095,65 kuna.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 18.797,18 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2022. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

5. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužiteljica i tuženik.

6. Tužiteljica sadržajem žalbe pobija presudu u točki III. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u tom dijelu preinači, a u prilog žalbenim navodima prilaže dokumentaciju na koju se poziva u žalbi, te potražuje troškove žalbenog postupka.

7. Tuženik pobija presudu u točkama I., II. i IV. izreke, iz svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se pobijani dio presude preinači, ili da se presuda u naznačenom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pri čemu prilaže dokumentaciju na koju se poziva u žalbi, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo JĆT i dopune njezinog nalaza, kao i iskaza tog vještaka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak (CHF) radi utvrđenja ništetnim odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205974786, broj kreditne partije 7102982769, zaključenog dana 29. prosinca 2005. godine između tužiteljice kao korisnice kredita i založnog dužnika BĆ kao založnog dužnika, te tuženika kao kreditora, solemniziranog u javnobilježničkom uredu FĆ iz [adresa] dana 29. prosinca 2005. godine pod brojem OU- 1834/2005-1 (u nastavku teksta: Ugovor), naznačenih u točkama I. i III. izreke pobijane presude, kao i zahtjev za isplatu (točke II. i III. izreke presude).

11. U vezi toga utvrđuje da su tužiteljica i tuženik zaključili predmetni Ugovor dana 29. prosinca 2005. godine, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu je ugovorena kamatna stopa od 4,90% godišnje, i to kao promjenjiva i u skladu s važećim odlukama tuženika, a da je taj Ugovor prijevremeno otplaćen dana 24. srpnja 2012. godine, s time da je prijevremena otplata dijelom financirana kreditom sklopljenim između stranaka dana 15. lipnja 2012. godine po ugovoru broj 3227780040, kojim je tužiteljici odobren kredit od 66.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

12. Nastavno utvrđuje da je tijekom otplate kredita po Ugovoru kreditna obveza sa prvotnih 3.421,00 kuna povećana na cca 5.000,00 kuna zbog promjena kamatne stope prema odluci tuženika, kao i zbog promjene tečaja CHF tijekom tog razdoblja.

13. Prvostupanjski sud utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je isti u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje utvrđuje kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a to iz razloga jer se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Osim toga, utvrđuje kako je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu CHF, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

15. Sud prvog stupnja utvrđuje da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d. d. Zagreb kao prvotuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

16. U vezi toga utvrđuje kako se u konkretnom slučaju radi o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet, odnosno da iz utvrđenja navedenih sudova proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, te da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo i da on na njihov sadržaj nije imao utjecaja, a da je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, zatim načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava.

17. Prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika kojim osporava tužiteljici svojstvo potrošača iz predmetnog Ugovora, jer utvrđuje da je u smislu odredaba ZZP/03, koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a da je svrha predmetnog kredita bila adaptacija kuće i zatvaranje ranijeg kredita, za kojeg tuženik niti ne navodi u koje svrhe je realiziran, osim što se iz Ugovora vidi da se radi o stambenom kreditu, pa da taj pravni posao nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena zanimanju ili poslovnoj aktivnosti tužiteljice, a da tuženik nije dokazao suprotno.

18. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje paušalnim i nedokazanim i prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji tužiteljice tvrdnjama da uplate po predmetnom Ugovoru nisu vršene samo od iste, već i od strane drugih osoba, pa da bi tužiteljica mogla potraživati samo one iznose koje je sama plaćala, jer utvrđuje da je iz pregleda prometa po kreditu od 29. prosinca 2005. godine do 10. rujna 2012. godine vidljivo da je tužiteljica jedina navedena kao platitelj. Pri tome utvrđuje kako prema odredbi članka 161. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a da je prema stavku 2. tog članka vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kada se dužnik protivi tom ispunjenju.

19. Stoga pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

20. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo BĆT, kojeg u cijelosti prihvaća kao objektivnog i stručnog, utvrđuje da je tužiteljica osnovom predmetnog Ugovora uplaćivala tuženiku mjesečne obveze prema anuitetima po izmijenjenim kamatnim stopama prema

odlukama tuženika, te da je ista ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora (4,90 % godišnje), te obračuna tečaj CHF prema važećem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,738248 kuna), više uplatila tuženiku 164.707,77 kuna, i to s osnova promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF ukupno 176.650,74 kuna, umanjeno za obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 11.942,97 kuna (jer je tužiteljica kasnila sa pojedinim uplatama), pa da tužiteljici primjenom pravnog instituta stjecanja bez osnove pripada pravo na isplatu novčanog iznosa od 164.707,77 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počev od dana njihovog dospijeća (isplate) pa do konačne isplate, u skladu s odredbama članaka 1111., 1115. i 29. stavak 2. ZOO-a, slijedom čega odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

21. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužiteljice o kojoj je odlučeno u potonjoj točki izreke.

21.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi pet godina, a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na ništavost odredbi o valutnoj klauzuli ista postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, a da je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu dana 04. lipnja 2019. godine, dakle unutar petogodišnjeg roka zastare. Pri tome se poziva i na zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora kojima se ista kao korisnica kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada, javnobilježničke troškove, te troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i svih ostalih troškova u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, kao i dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži od tuženika plaćanje tih naknada koje su teretile istu, utvrđuje da te naknade po Ugovoru i dodatku Ugovoru nisu plaćene tuženiku, osim kreditnog zahtjeva, već javnom bilježniku, pa utvrđuje da tuženik po tim osnovama nije stekao nepripadnu imovinsku korist. Osim toga, utvrđuje kako su ove Ugovorne odredbe jasne i razumljive, pa da je tužiteljica znala koji iznos mora platiti banci, kao i javnom bilježniku, a neovisno od toga što se ni o tim Ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na njih imala utjecaja, slijedom čega utvrđuje da te Ugovorne odredbe nisu nepoštene. U vezi toga utvrđuje da je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je naknada za obradu kredita iznosila 5.009,05 kuna, a javnobilježnički troškovi cca 2.000,00 kuna, pa da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što bi bilo isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je neodlučno u koju svrhu je tuženik iskoristio plaćenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.009,05 kuna.

22.1. Iz navedenih razloga odbija gore navedeni dio tužbenog zahtjeva.

23. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim i zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 56.285,73 kuna s osnova više plaćene kamate po kreditu broj 3227780040 od 15. lipnja 2012. godine sa zateznom kamatom, u vezi čega utvrđuje da je ista tim kreditom djelomično otplatila preostali prvi kredit u CHF, te da ova dva kredita nisu ni u kakvoj vezi, osim što je dio kasnijeg kredita utrošen na zatvaranje onog kredita iz 2005. godine, pa utvrđuje irelevantnom tvrdnju tužiteljice da bi joj za zatvaranje kredita bio dovoljan iznos novog kredita upravo u tom iznosu sa kojim je zatvoren raniji kredit, a ne daljnji iznos do 66.000,00 eura, a dovodeći to u vezu sa plaćanjem daljnjih kamata, jer da joj je za zatvaranje kredita bio dovoljan bitno manji iznos, a kraj činjenice da je zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF preplatila prvi kredit. Naime, u vezi toga utvrđuje da tužiteljici za naknadu takve štete prije svega nedostaje utvrđenje protupravnosti odobrenja ovakvog kredita, a da je ista osim toga u okviru predmetne presude obeštećena za preplaćene iznose po Ugovoru, pa da bi usvajanjem navedenog dijela tužbenog zahtjeva došlo do dvostrukog obeštećenja tužiteljice.

23.1. Iz navedenih razloga odbija i potonje naznačeni dio tužbenog zahtjeva.

24. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

25. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužiteljica i tuženik, te se u svemu može valjano ispitati.

26. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. ZPP-a, jer sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude nije postupio protivno potonjoj odredbi ZPP-a.

27. Osnovano pak tuženik ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer je sud prvog stupnja propustio cijeniti iskaz tužiteljice koja je saslušana na ročištu od 10. veljače 2022. godine (list 306-308 spisa), ali neovisno o tome nije bilo mjesta ukidanju pobijane presude samo iz tog razloga, jer je ovaj drugostupanjski sud cijenio iskaz te stranke u skladu s ovlaštenjem iz odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a, o čemu će biti više riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove presude.

28. Protivno žalbenim navodima tužiteljice i tuženika, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 56.285,73 kuna, sa zateznim kamatama s osnova više plaćene kamate po kreditu broj 3227780040 od 15. lipnja 2012. godine, kao i o tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno u točkama I. i II. izreke pobijane presude, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja u pravcu (ne)osnovanosti tih zahtjeva naveo je jasne i pravno utemeljene razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tužiteljicu i tuženika, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03 i ZOO-a odlučeno na opisani način.

29. Naime, u odnosu na zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 56.285,73 kuna, sa zateznim kamatama s osnova više plaćene kamate po kreditu broj 3227780040 od 15. lipnja 2012. godine, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da radnja tuženika kojom je tužiteljici odobrio potonji kredit nije bila protupravna, jer je tužiteljica dobrovoljno pristala na zaključenje potonjeg kredita (suprotno ne proizlazi niti iz njezinog stranačkog iskaza), pa u smislu odredbe članka 1054. stavak 1. ZOO-a nema pravo potraživati od tuženika isplatu potonjeg novčanog iznosa, a posljedično tome niti zateznih kamata na taj novčani iznos.

30. Međutim, osnovano tužiteljica osporava pravilnost pobijane presude u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 2. stavak 4. i članka 23. stavak 1. točka H. Ugovora, kao i njezin zahtjev radi isplate iznosa od ukupno 7.095,65 kuna.

31. Naime, spornom odredbom članka 2. stavak 4. Ugovora ugovoreno je da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, dok je u osporenoj odredbi članka 23. stavak 1. točka H. Ugovora naznačeno da korisnik kredita snosi javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru.

32. U vezi toga odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 83. istog Zakona propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluga koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

33. Kada se uzmu u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, mišljenje je ovog suda da su potonje naznačene Ugovorne odredbe nepoštene, a posljedično tome i ništetne, pri čemu okolnost da naknade po Ugovoru i dodatku Ugovoru, osim kreditnog zahtjeva, ne bi bile plaćene tuženiku već javnom bilježniku, nisu od značaja za valjanost spornih Ugovornih odredaba, jer se stjecanje bez osnove odnosi na korist koja je na strani tuženika ostvarena time što on nije imao troškove koje je imala tužiteljica temeljem spornih Ugovornih odredaba, te se radi o troškovima koji su nastali u interesu tuženika, koji je i teret solemnizacije Ugovora kod javnog bilježnika, koja služi za njegovo osiguranje pri naplati kredita, odnosno plaćanje javnobilježničkih troškova, prebacio na tužiteljicu kao potrošača koja nije o tome imala mogućnost pregovarati.

33.1. Naime, naznačene Ugovorne odredbe sastavljene su na isti način tj. pod istim pretpostavkama kao i ostatak Ugovora, odnosno radi se o Ugovornim odredbama standardnog i unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora, u odnosu na koje je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se o njima nije pregovaralo, pa su sporne Ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući se radi o odredbama Ugovora koje su isključivo sačinjene u interesu tuženika kao trgovca i vjerovnika.

33.2. Pri tome iz sporne odredbe članka 2. stavak 4. Ugovora kojom se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor uopće nije vidljivo o kojim se to točno naknadama i troškovima koje bi trebala snositi tužiteljica radi, te koji je razlog i svrha tih odredaba, već se takvom uopćenom i neodređenom Ugovornom formulacijom isključivo pogoduje tuženiku koji sam odlučuje koje naknade i troškove će naplatiti od tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača, koja nije imala utjecaj na naznačenu spornu Ugovornu odredbu, niti je mogla ishoditi da se ona eliminira iz Ugovora.

33.3. U vezi toga valja navesti da se ispitivanje mogućeg postojanja znatnije neravnoteže ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se Ugovor odnosi i troškova koji na temelju spornih Ugovornih odredaba terete tužiteljicu kao potrošača, kako pogrešno čini prvostupanjski sud usporedbom iznosa kredita koji je po Ugovoru stavljen na raspolaganje tužiteljici (iznos od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti) sa visinom plaćene naknade za obradu kredita (iznos od 5.009,05 kuna) i visinom plaćenih javnobilježničkih troškova (iznos od 2.086,60 kuna), jer u konkretnom slučaju značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača proizlazi već iz same činjenice da je iz gore navedenih razloga ugovaranjem spornih Ugovornih odredaba oštećen njezin pravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca.

33.4. Stoga je s obzirom na navedeno trebalo usvojiti opisani dio tužbenog zahtjeva.

34. Posljedično tome, trebalo je uslijed nepoštenosti i ništetnosti gornjih odredaba Ugovora, a primjenom odredbe članka 1111. ZOO-a, usvojiti i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.086,60 kuna/276,94 eura koji se odnosi na plaćene javnobilježničke troškove prilikom solemnizacije predmetnog kredita, kao i njezin zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 5.009,05 kuna/664,82 eura s naslova povrata plaćene naknade za obradu predmetnog kredita, dakle sveukupno 7.095,65 kuna/941,76 eura, jer je tuženik i te novčane iznose stekao bez osnove. Pri tome su neosnovane tvrdnje te stranke o zastari tog dijela tužbenog zahtjeva, jer je zastara mogla početi teći tek od pravomoćnosti presude kojom su utvrđene ništetnima odredbe članka 2. stavak 4. i članka 23. stavak 1. točka H. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205974786 od 29. prosinca 2005. godine, pa s obzirom na to nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

35. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu opisanom u točki I. izreke pobijane presude, te da tužiteljici kao korisnici kredita u CHF posljedično tome pripada pravo na isplatu novčanog iznosa od 164.707,77 kuna, kao i pravo na zatezne kamate na taj iznos počev od dana kada su tuženiku isplaćeni pojedinačni iznosi te glavnice (iznos od 155.589,77 kuna i iznos od 9.118,00 kuna) pa do konačne isplate, jer se tuženik s obzirom na utvrđenu ništetnost spornih Ugovornih odredaba, koju je sam uzrokovao, ima smatrati nepoštenim stjecateljem tih iznosa koje je stekao bez osnove (članak 1111. ZOO-a), pa njegova obveza na platež zateznih kamata na dosuđeni iznos od 164.707,77 kuna za razdoblje kako je presuđeno pobijanom presudom proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO-a.

36. Pri tome na navode tuženika da tužiteljica nije saslušana na okolnost informiranosti i razumljivosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valja odgovoriti da se prvostupanjski sud u tom pogledu pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, pri čemu je tužiteljica u svojem iskazu sa ročišta od 10. veljače 2022. godine kazivala i o okolnostima dobivanja predmetnog kredita (iz Ugovora), te iz njezinog iskaza ne proizlazi da je na valjani način bila informirana o spornim Ugovornim odredbama i da su joj bile razumljive njihove posljedice. Osim toga, tuženik je putem svoje punomoćnice koja je bila nazočna na naznačenom ročištu imao mogućnost da tužiteljici postavlja pitanja na sve okolnosti koje se tiču postupka u vezi sklapanja Ugovora, pa tako i u pogledu spornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, zbog čega u tom kontekstu nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju tuženik indirektno ukazuje u žalbi, između ostalog i tvrdnjama kako u konkretnom slučaju nije proveden kontradiktorni postupak u kojem bi se utvrdilo da li je tužiteljica bila na odgovarajući način informirana u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je tuženik upozorio istu kao buduću korisnicu kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze.

37. Na navode tuženika da je tužiteljici uz svaku obavijest o promjeni kamatne stope bio dostavljen i izmijenjeni otplatni plan, valja odgovoriti kako ta okolnost ne znači da je ona o promjeni kamatne stope mogla pregovarati i da je na istu mogla utjecati.

38. Što se tiče navoda tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer da je navedena odredba isključena od ispitivanja (ne)poštenosti, budući da to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetima C- 81/19 i C-243/20, za odgovoriti je kako je u predmetima C 81/19 NG i OH/SC Banca Transilvania Sud Europske unije zauzeo stajalište da je isključenje dispozitivnih odredbi nacionalnog prava iz područja primjene Direktive 93/13/EEZ opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dispozitivne odredbe nacionalnog prava isključene su iz područja primjene Direktive ako je tim odredbama uspostavljena ravnoteža stranaka. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule ne isključuje nepoštenost postupanja banke kod sklapanja ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula kada potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja (stajalište Suda Europske unije zauzeto u predmetu C-609/19 i spojeni predmeti C- 776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance od 10. lipnja 2020.) Osim toga, prema stajalištu zauzetom u predmetu C-186/16 P, zahtjev informiranosti znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već da može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

39. U odnosu na navode tuženika koji se poziva na presudu C-452/18 Ibercaja Banco SA, a u prilog teze da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do porasta tečaja valute CHF, valja odgovoriti da se radi o ponovljenoj tvrdnji banaka iz kolektivnog spora o kojoj se u pojedinačnom sporu ne može ponovno raspravljati, pri čemu tuženik izdvaja pojedine dijelove obrazloženja presude C-452/18 koji ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, a zanemarujući stajališta Suda o prethodnim pitanjima u povodu kojih je donesena presuda. Naime, Sud Europske unije se u presudi broj C-452/18 izjašnjavao o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz Direktive 93/13/EEZ.

40. Dakle, zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti CHF znači da potrošač mora istu razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već da može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 J i B Rabai; C- 186/16 F; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance), a takav zahtjev informiranosti nije ispunjen na strani tužiteljice kao potrošača prilikom zaključenja predmetnog Ugovora.

41. Neosnovani su i navodi tuženika da je pitanje ništetnosti valutne klauzule izražene u CHF ostalo nedokazano, jer da nije ispitan koji drugi svjedok, a to stoga jer tuženik na kojem je bio teret dokaza o valjanosti valutne klauzule ugovorene u CHF nije niti predložio da se na te okolnosti saslušaju svjedoci, budući je na ročištu od 10. prosinca 2020. godine odustao od prijedloga za saslušanje službenika banke, a druge svjedoke nije predlagao.

42. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika da restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti zastarijevaju u trogodišnjem zastarnom roku, jer se protivno žalbenim navodima takvi zahtjevi ne temelje na institutu naknade štete, već na stjecanju bez osnove, pa u obzir dolazi petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a, a ne zastarni rok koji je propisan odredbom članka 230. ZOO-a.

43. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 04. lipnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Pri tome na navode tuženika o nastupanju zastare u odnosu na zatezne kamate, valja navesti da te kamate u smislu odredbe članka 223. ZOO-a predstavljaju sporednu tražbinu, pa budući da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara pojedinih restitucijskih iznosa koje potražuje tužiteljica, to nisu zastarjele niti zatezne kamate na te novčane iznose.

44. Što se tiče navoda tuženika da su pobijanom presudom tužiteljici dosuđene zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20), valja odgovoriti da se potonji Zakon i Odluka odnose samo na ovršne i stečajne postupke.

45. Neosnovano tuženik i u žalbi osporava da je tužiteljica u odnosu na predmetni Ugovor imala status potrošača, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da taj pravni posao nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena zanimanju ili poslovnoj aktivnosti tužiteljice (članak 3. točka 1. ZZP/03).

46. Isto tako, nisu utemeljeni niti navodi tuženika da je u konkretnom slučaju potraživanje tužiteljice trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita, jer isti u tom pogledu tijekom prvostupanjskog postupka nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja, koje stajalište je u skladu i sa odlukom proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine prema kojem cit. „u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“

47. Pravilno je sud prvog stupnja u točki IV. izreke pobijane presude dosudio tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 18.797,18 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, iako je tu odluku pogrešno utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

47.1. Naime, u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 u točki 5 izreke odlučeno je da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 i načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Stoga takva odluka Suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač njemu u cijelosti pripada naknada parničnog troška, pa čak i kada nije u cijelosti uspio u sporu, pri čemu su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za domaći (hrvatski) sud, te su po svojoj pravnoj snazi iznad domaćeg prava, slijedom čega je tužiteljici neovisno o djelomičnom uspjehu u predmetnom sporu trebalo u cijelosti dosuditi trošak postupka.

48. Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I i III izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP- a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom potonje odredbe ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke iste presude.

49. S obzirom na naznačeni djelomični uspjeh tužiteljice u žalbenom postupku, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a odlučiti da ista sama snosi svoj trošak tog postupka, dok je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi, jer isti nije uspio s tim pravnim lijekom.

U Rijeci, 4. ožujka 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar