Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4127/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HG, [adresa], H [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetniku Damiru Karajiću odvjetniku iz Karlovca protiv tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-209/2025-11 od 10. listopada 2025., dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-209/2025-11 od 10. listopada 2025.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 209/2025-11 od 10. listopada 2025. u dijelu pod točkom II izreke u kojem nije priznat trošak tužitelja preko iznosa od 687,50 EUR do iznosa od 1.375,00 EUR (za iznos od 687,50 EUR) te sudi:

Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 687,50 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koje je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate sve u roku od 15.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o [broj kredita] od 17.12.2007. godine sklopljenog između tužitelja AG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermaerkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 u dijelu koji glasi: " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak isplatom iznosa od 687,50 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 10. listopada 2025. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II izreke žali se tužitelj u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 687,50 EUR zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku u skladu sa žalbenim navodima tužitelja.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 10 Ugovora o [broj kredita] od 17.12.2007.a kojom je ugovorena ulazna naknada kredita koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana"

8. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita, sklopio Ugovor o [broj kredita] od 17.12.2007. godine te da je točkom 10 predmetnog ugovora određena naprijed citirana odredba o ulaznoj naknadi koju je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti prilikom korištenja kredita.

9. Međutim ovdje je sporno je li predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da u svom iskazu tužitelj navodi u bitnome da je kredit kod tuženika koristio radi uređenja stana a koje je dobio na korištenje od Grada Karlovac, te nije imao nikakav obrt,tvrtku ili OPG niti je iznajmljivao stan kojeg je dobio od grada jer u stanu živi sa sinom i ženom, da je prilikom podizanja kredita potpisivao veliki broj dokumenata koje je banka stavljala pred njega da ih potpiše i da su mu rekli da mora platiti 1,5 % naknadu za obradu kredita te mu nisu ništa pojašnjavali čemu ta naknada služi već su mu novac za naknadu oduzeli od depozita, da je djelomično pročitao ugovor jer je dokumentacija bila opsežna a od banke nije dobio nikakav letak,

-da iz iskaza svjedokinje HGŠ, djelatnice banke proizlazi da se radi o odredbi ugovora koja se odnosi na ulaznu naknadu u pogledu koje se nije moglo pregovarati niti se moglo pregovarati o visini te naknade, da ne zna koliki su to pojedinačni troškovi banke a koji bi ulazili u predmetnu naknadu.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio jer iz iskaza djelatnice tuženika proizlazi da se o toj odredbi nije niti moglo pregovarati a niti sama djelatnica nema saznanja koliko iznose ti troškovi banke.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud poziva na Zakon o zaštiti potrošača a koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio na snazi (Narodne novine broj 46/07, 79/07; dalje: ZZP/ 07).

13. Naime prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 -a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca dok je st. 3. iste odredbe propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca a st. 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Nadalje pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a predmetna nepoštena ugovorna odredba kao takova ništetna time da je st. 2. predmetnog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe .

15. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, niti je mogao saznati o kojem iznosu se točno radi, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani stoga su žalbeni prigovori tuženika u cijelosti neosnovani.

16. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva stoga su žalbeni navodi tuženika kojim želi uvjeriti sud da se radi o razumljivim i jasnim odredbama u cijelosti neosnovani.

17. Žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog tumačenja pravnih izvora kao i recentne sudske prakse koja se primjenjuje u ovom konkretnom predmetu.

18. Žalbeni prigovori tuženika na odluku o troškovima parničnog postupka su u cijelosti neosnovani.

19. Naime tuženik ističe da je sud pogrešno primijenio Tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer je za svaku radnju tužitelju priznao trošak od 125,00 EUR a trebao je primijeniti u skladu sa utvrđenom vrijednosti predmeta spora 50 bodova za svaku radnju.

20. Suprotno ovim žalbenim navodima sud je za svaku radnju dosudio tužitelju 50 bodova a po Tbr 53. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23) je vrijednost boda = 2,00 EUR pa je stoga za svaku radnju sud priznao 100,00 EUR što s PDV-om iznosi 125, 00 EUR a kako je sud i dosudio.

21. Ovdje valja reći da iako se sud pozvao na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2012. sud je sadržajno primijenio Tarifu iz 2023. a koja je na snazi od 25. studenog 2023. a prema Tbr 52. st. 3. Tarife sud kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

22. Međutim žalbeni prigovori tužitelja na odluku o troškovima parničnog postupka su osnovani.

23. Naime sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju materijalno pravnih odredbi na koje osnovano ukazuje tužitelj pogrešno cijenio da se u ovom konkretnom slučaju VPS određuje prema visine naknade koju je tužitelj platio i koja iznosi 2.700,00 kn odnosno 360,00 EUR.

24. Međutim ovakav pravni zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan jer u ovom konkretnom slučaju tužitelj nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu u iznosu od 360,00 EUR jer u takvom slučaju bi VPS iznosio 360,00 EUR.

25. Naime u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio isključivo deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti pa je stoga u primjeni odredba čl. 40. st. 2. ZPP-a prema kojoj odredbi kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj u tužbi.

26. Nadalje pogrešan je pravni zaključak prvostupanjskog suda u tumačenju odredbe čl. 19. čl. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018 i 51/2023) jer je upravo predmetnom odredbom propisano da kada je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos kojeg je tužitelj naznačio u tužbi ali ne manji od 1.327,22 EUR.

27. S obzirom da je tužitelj upravo kao VPS naznačio iznos od 1.327,22 EUR nije bilo mjesta da sud utvrdi VPS u nekom drugom nižem iznosu kada je tužitelj naznačio upravo minimalni iznos.

28. Stoga je valjalo u tom pravcu preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka i dosuditi tužitelju za sve priznate radnje zastupanja 100 boda po radnji što odgovara iznosu od 200,00 EUR odnosno s PDV-om - 25% po radnji 250,00 EUR te za objavu presude 125,00 EUR što ukupno iznosi 1.375,00 EUR a kako je sud dosudio tužitelju za troškove ovog parničnog postupka iznos od 687,50 EUR valjalo je ovom drugostupanjskom odlukom dosuditi tužitelju daljnji iznos od 687,50 EUR a kako je to odlučeno u ovoj odluci.

29. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 370. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

30. S obzirom da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku isti je odbijen s potraživanjem troška ovog žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević