Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3455/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-143/25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-578/25-14 od 04. lipnja 2025., dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-578/25-14 od 04. lipnja 2025. u dijelu pod toč. I izreke i pod II izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti glavnicu od 21,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2008. godine do isplate.

r i j e š i o  j e

I Uvažavaju se žalba tuženika kao djelomično osnovana i žalba tužitelja kao osnovana, te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-578/25-14 od 04. lipnja 2025. u dijelu odluke o troškovima postupka pod II izreke i jedinstvenom odlukom o trošku odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za 775,00 eur (do ukupno dosuđenih 1.079,64 eur) sa pripadajućom zateznom kamatom, dok se potvrđuje ista odluka za iznos parničnog troška od 304,64 eur sa pripadajućom zateznom kamatom od 04. lipnja 2025. do isplate.

II U preostalom dijelu kao neosnovana odbija se žalba tužitelja i potvrđuje odluka o trošku pod toč. III iste presude, odnosno odbija se žalba tuženika i potvrđuje odluka o trošku pod toč. IV iste presude.

III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati trošak postupka povodom žalbe od 55,65 eur, dok se u preostalome dijelu zahtjev tužitelja za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 312523 sa sporazumom o osiguranju založnim pravom od 19. ožujka 2008. godine sklopljenog između tužitelja ĐI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, a koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (slovima:jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna, a koji iznos naknade je uključen u iznos kredita". Dalje, pod II se nalaže tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, platiti tužitelju ĐI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 21,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2008. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. lipnja 2025. godine do isplate. Konačno, pod III se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa a pod IV zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj u odbijajućem dijelu odluke o trošku radi pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenog razloga navedenog u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude u usvajajućem dijelu žalbu podni i tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovan postupak, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora proizlazi iz činjenice da su tužitelj i prednik tuženika dana 19. ožujka 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit za kupnju garažno parkirnog mjesta u iznosu od 3.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 43 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, pa je dana 22. travnja 2008. godine prednik tuženika naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 162,47 CHF, odnosno 21,56 eura, tako da je ostalo sporno je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena i ništetna.

7. Tuženik u žalbi ističe kako je predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Formularni ugovori se dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene "uzmi ili ostavi" načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 81. st. 2. ZZP-a, ali za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, što nije točno. Ovdje se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sud tijekom cijelog postupka nije proveo niti jedan dokaz koji bi podupirao zaključak da se radi o formuliranom ugovoru te u presudi nije istaknuo niti obrazložio na temelju čega je donio spomenuti zaključak. Sud je također zanemario je da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na prethodno navedene uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje sporne naknade, a što je i potvrdio svojim potpisom na kraju predmetnih ugovora o kreditu te parafiranjem svakog pojedinog lista predmetnog Ugovora. Također, u odredbama Ugovora tužitelj je potvrdio da je upoznat s općim aktima tuženika i dao svoj pristanak na njihovu primjenu. Slijedom svega navedenog, sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

8. Dalje, tuženik tvrdi da kada deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, neće se njegova vrijednost uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu pa u ovom predmetu je sasvim razvidno kako vrijednost predmeta spora iznosi 21,56 EUR te je odluka suda o dosuđenim troškovima je pogrešna, odnosno previsoka-priznajući tužitelju po 100 bodova za svaki podnesak i ročište, umjesto po 25 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškovima za rad odvjetnika.

9. Tužitelj pak u žalbi ističe kako je bio nazočan na ročištu za objavu presude dana 4. lipnja 2025. koja mu je tada i uručena u skladu sa člankom 335. st. 8. ZPP-a slijedom čega smatra kako ima pravo zahtijevati trošak za ročište za objavu presude, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) Tbr. 9. točki 3. prema kojoj za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada nagrada 50% nagrade iz Tbr. 7 toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova, što imajući u vidu vrijednost predmeta spora, proizlazi da tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 100,00 EUR + PDV, što čini ukupan iznos od 125,00 EUR, pa smatra kako ima pravo na daljnji trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR + PDV, što čini ukupan iznos od 125,00 EUR.

10. Pravilno sud prvog stupnja u pogledu glavnice utvrđuje kako je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. st. 1. ZZP-a ništetna jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu "uzmi ili ostavi", a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, s time da je ujedno u predmetnoj ugovornoj odredbi navedeno da se dio te tzv. ulazne naknade odnosi i na naknadu za komisione poslove koje banka, kreditor obavlja za trećeg, koji troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Pravilno sud utvrđuje kako opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju "razjasniti" na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac a u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine", broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. Konačno, pravilno sud utvrđuje kako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

12. Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu glavnice i zatezne kamate kao sporedne tražbine te je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi i podnesenu žalbu odbiti, no osnovani su navodi žalbi stranaka u pogledu odluke suda o troškovima postupka.

13. Prije svega, pravilno tuženik ističe kako je trošak postupka valjalo dosuđivati prema vrijednosti zahtjev za isplatu, jer je deklaratorni zahtjev postavljen samo kao prejudicijelni zahtjev koji služi kontroli osnovanosti zahtjeva za isplatu. Dakle opravdano je bilo dosuđenje troška sastava tužbe od 31. siječnja 2025. godine u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 13. ožujka 2025. godine u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. travnja 2025. godine u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. svibnja 2025. godine u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), te troškova ročišta za objavu od 12,5 bodova, ili svega 112,5 bodova ili 225 eur, uz dosuđenje troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura ili 304,64 eur, što je u odnosu na dosuđenih 1.079,64 eur svega 775 eur manje, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka, imajući u vidu i to da je osnovan navod tužitelja o tome da mu pripada i trošak ročišta za objavu koji je odbijen u pobijanoj odluci, jer pristupom na isto ročište tužitelj stječe i moguću ovršnu ispravu budući da se radi o ročištu za objavu i uručenje odluke.

14. Dakle, temeljem čl. 166. ZPP valjalo je donijeti jedinstvenu odluku o troškovima postupka, uvažavajući djelomično navode tuženika i u cijelosti navode tužitelja, pa je stoga – budući da je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na sporednu tražbinu – tuženiku odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbe, a tužiteljev je zahtjev prema važećoj vrijednosti predmeta spora usvojen, a u preostalom dijelu odbijen.

U Zagrebu, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić