Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-322/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Zoran Šarić i Slavko Nedić, odvjetnicima iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-83/2025-16 od 27. studenog 2025., dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-83/2025-16 od 27. studenog 2025. u dijelu pod točkom I i II izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-83/2025-16 od 27. studenog 2025. u dijelu pod točkom III i IV izreke te se predmet vraća u tom dijelu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog 20. ožujka 2007. između tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog 20. ožujka 2007. između tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan iznos od 1.935,92 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 1.849,54 eura pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija.

2. Protiv navedene presude u djelu pod točkom I, II, III i IV žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208645740 (dalje: Ugovora) i to čl. 7. st. 2. u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu čl. 7. st. 1. Ugovora a kojem je ugovorena otplata kredita u CHF (valutna klauzula).

6. Među strankama nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i ovdje tuženik kao kreditor zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208645740 dana 20. ožujka 2007. te nije sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15 ) kojim je izvršena konverzija kredita broj 3208645740 u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Međutim, ovdje je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana.

8. Također ovdje je sporno da li je zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015., a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 10. ožujka 2006. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužitelja za isplatom daljnjih iznosa.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03 ) i to čl. 81., 82., 90., ZZP/03.

10. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

11. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4.stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene ,pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

12. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF).

13. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

14. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužitelja kao potrošača kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/03.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez takve odredbe.

16. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

17. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor za adaptaciju stana, da mu u banci nisu objasnili što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa niti eventualne posljedice tih promjena, te su mu u banci rekli da je valuta CHF sigurna, da je najpovoljnija kamata i da neće biti nikakvih promjena, da je početna rata kredita bila oko 400,00 do 500,00 kn a kasnija je dvostruko porasla te je odmah kada je čuo da se kredit može konvertirati to odmah učinio jer su mu roditelji bili sudužnici za kredit.

18. Prvostupanjski sud je stoga provedenim dokaznim postupkom pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju sa ovdje tužiteljem kod podizanja kredita nije pojedinačno pregovaralo o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli a što proizlazi iz iskaza samog tužitelja jer isti nije mogao utjecati na bitne odredbe ugovora a niti su mu bile pojašnjene odredbe o promjenjivosti kamatne stope a niti rizici zaključivanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli za CHF a posebno u situaciji kada su upravo tužitelju kao korisniku kredita ponudili kredit u CHF kao siguran kredit.

19. Prema tome ovdje je teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud poziva na presude iz kolektivnih tužbi u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Prema tome pravilnim tumačenjem navedenih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/ 03 a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništetnosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

23. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a a u vezi s čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. ZZP/03) stoga zaključeni Dodatak ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužitelja kao potrošača da zatraži restitucijiskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.

24. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelji nije izgubilo pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

25. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 20. ožujka 2007. u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga je u tom dijelu valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Naime, pogrešno zaključuje tuženik da stranke zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/2015 su isplaćene sve razlike s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način da su iste iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice prema Dodatku ugovora pa da stoga korisnici kredita nemaju pravni interes za postavljanje kondemnatornih zahtjeva koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

27. Nadalje, ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZID ZKP/15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

29. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Prema tome, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

31. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 12. lipnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani te je iz svih naprijed navedenih razloga valjalo u dijelu pod točkom I i II izreke pobijanu presudu potvrditi.

32. Također, ovdje nisu osnovani žalbeni prigovori tuženika u pogledu prvotno postavljene tužbe i tužbenog zahtjeva u kojoj tužitelj nije postavio određen kondemnatorni tužbeni zahtjev.

33. Naime iz stanja spisa jasno proizlazi da je u točki X historijata tužbe tužitelj istaknuo da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom kako bi mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu te je razvidno da je tužitelj prije podnošenja tužbe potrebnu dokumentaciju od tuženika zatražio (list 28 spisa) a na što se tuženik oglušio te je naknadno nakon podnošenja tužbe istu dostavio tužitelju stoga su žalbeni prigovori tuženika u tom pravcu da je sud trebao u smislu odredbe čl.109. ZPP-a pozvati tužitelja da uredi tužbu i tužbeni zahtjev neosnovani.

34. Stoga je tužitelj imao pravo postaviti tužbeni zahtjev za isplatu u smislu odredbe čl. 186.b st. 3 ZPP-a.

35. Međutim, u ovom konkretnom predmetu u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev a koji se odnosi na isplatu valjalo je ukinutu pobijanu presudu jer je u tom dijelu činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno a na što osnovano ukazuje tuženik u žalbenim navodima.

36. Prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Bernarde Hunjadi te je sud utvrdio prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka da je preplaćeni iznos po osnovi povećanja kamatne stope u visini od 615,53 EUR, po osnovi promjene tečaja 946,82 EUR, te su obračunate zakonske zatezne kamate koje su više plaćene po osnovi više plaćene kamatne stope od 369,90 EUR.

37. Tuženik je podneskom od 23. rujna 2025. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka prigovarajući pogrešnom izračunu pretplate u konverziji ističući da je izračun vještaka protivan čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZKP/15 jer je vještak iznos pretplate koji je priznat tužitelju u konverziji nezakonito odbio od zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznose pretplate.

38. Iz stanja spisa proizlazi da je sud pozvao vještaka financijske struke na ročište koje je održano 3. listopada 2025. na koje je pozvan vještak radi usmenog očitovanja na prigovore tuženika međutim očitovanje vještaka na prigovore tuženika je na tom ročištu izostalo.

39. Iz raspravnog zapisnika od 3. listopada 2025. (list 175-178 spisa) proizlazi da je vještak u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 25. kolovoza 2025. te je na ročištu naveo da će se na prigovore tuženika očitovati pismenim putem te je tuženik nakon takvog očitovanja vještaka i nadalje ustrajao u primjedbama na pisani nalaz i mišljenje u pogledu izračuna kamata na utvrđene iznose pretplate ističući da je taj izračun protivan odredbama ZID ZKP/15.

40. Premda je vještak izričito naveo da će se pismenim putem očitovati na prigovore tuženika a kod kojih je tuženik i nadalje ostao sud je zaključio glavnu raspravu bez da su prigovori tuženika raspravljeni i otklonjeni a što je rezultiralo pogrešno i nepotpunim utvrđenim činjeničnim stanjem stoga je iz tih razloga valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod točkom III izreke te posljedično i u dijelu pod točkom IV izreke u pogledu odluke o trošku parničnog postupka.

41. Ovdje valja naglasiti da je vještak u smislu odredbe čl. 260. ZPP-a dužan obrazložiti svoje mišljenje pa u procesnoj situaciji kada je sam vještak izjavio da će dati pisanu dopunu nalaza jer očito nije bio u mogućnosti usmeno obrazložiti nalaz odnosno odgovoriti na prigovore tuženika tada je sud to trebao omogućiti vještaku da pismenim putem odgovori na prigovore tuženika a što je u ovom konkretnom slučaju izostalo.

42. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 370. i čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

43. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević