Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1974/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marijana Bilić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Ščulac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica Rijeka, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Pn-94/2022-21 od 10. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Pn- 94/2022-21 od 10. veljače 2025. u točki I. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Pn- 94/2022-21 od 10. veljače 2025. u točki III. i IV. izreke (odluka o troškovima parničnog postupka) te se odlučuje:

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 454,21 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime imovinske štete ukupan iznos od 1.220,20 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2022. do isplate, i to do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, dakle u dijelu u kojem predlaže da mu tuženik na ime imovinske štete isplati iznos od 1.220,19 eura sa zateznim kamatama od 29. travnja 2022. do isplate, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 936,75 eura, sa zateznim kamatama od 11. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan."

2. Protiv točke I., III. i IV. prvostupanjske presude, žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik smatra da je, uzevši u obzir okolnosti predmetnog slučaja, pogrešno utvrđen stupanj odgovornosti tužitelja i osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno kako je tužitelj oduzeo prednost prolaska osiguraniku tuženika. Dakle, tužitelj je ušao u raskrižje na način da je kod osiguranika tuženika izazvao potrebu za reakcijom (kočenjem, izbjegavanjem i dr.) a što znači da je tužitelj neupitno oduzeo prednost osiguraniku tuženika i time sebe učinio u cijelosti odgovornim, odnosno, barem u većinskom dijelu odgovornim za nastanak predmetnog štetnog događaja. Međutim, sud prvog stupnja je utvrdio da su oba sudionika podjednako odgovorni za predmetni štetni događaj, što je pogrešno, budući da je glavni uzrok nastanka štetnog događaja oduzimanje prednosti osiguraniku tuženika. Tuženik posljedično pobija i odluku o troškovima postupka, smatrajući da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen u cijelosti ili u pretežitom dijelu, što znači da je tužitelj dužan nadoknaditi trošak tuženiku. Tuženik ističe da je, čak i da je odgovornost stranaka jednaka, prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada je dosudio parnični trošak tužitelju. Naime, kako visina štete nije bila sporna, a odgovornost stranaka je utvrđena u omjeru 50%- 50%, prvostupanjski sud je trebao barem odrediti da svaka strana snosi svoj trošak. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 454,21 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, ali je osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, za isplatu iznosa od 2.440,39 EUR (18.387,11 kn), sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2022. do isplate, koji iznos predstavlja repariranu imovinsku štetu na automobilu u vlasništvu tužitelja, koja šteta je nastala sudarom vozila tužitelja i vozila osiguranika tuženika.

6.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 1.220,20 EUR, a da nije osnovan u iznosu od 1.220,19 EUR. Naime, sud prvog stupnja je ocijenio da postoji doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%.

7. U tijeku prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka nije sporna visina imovinske štete koja je nastala na vozilu tužitelja u predmetnom štetnom događaju.

8. Među strankama je sporan omjer odgovornosti tužitelja i osiguranika tuženika u nastanku štetnog događaja, tj. tuženik smatra da je tužitelj isključivo ili u pretežitom omjeru odgovoran za nastanak štetnog događaja.

9. U tijeku prvostupanjskog postupka tužitelj i osiguranik tuženika su različito iskazali o mjestu nastanka štetnog događaja, tj. o mjestu gdje se dogodio sudar vozila tužitelja i osiguranika tuženika. Slijedom navedenog, sudski vještak prometno- tehničke struke Saša Monas je izradio dvije varijante vještačkog nalaza (list 63-64 spisa).

9.1. Kada bi se uzeo u obzir iskaz osiguranika tuženika KJ, može se zaključiti da se, u trenutku sudara, vozilo tužitelja kretalo brzinom oko 30,2 km/h, a vozilo osiguranika tuženika brzinom od oko 55,2 km/h. Tužitelj se uključivao iz sporedne ceste u glavnu cestu (iz Heiningerove ulice u Rizzijevu ulicu) te je, s obzirom na preglednost kolnika, mogao uočiti da se glavnom cestom kreće vozilo osiguranika tuženika. Budući da je, u trenutku kada se tužitelj uključio iz sporedne u glavnu cestu, međusobna udaljenost između sudionika prometne nezgode iznosila 50,8 metara, tužitelj nije poštivao pravilan uvjet uključivanja sa sporedne u glavnu cestu, a koji zahtijeva propuštanje svih vozila koji se kreću glavnom prometnicom i nalaze se na manjoj međusobnoj udaljenosti od 83,40 metara. Dakle, tužitelj je oduzeo prednost osiguraniku tuženika. S druge strane, osiguranik tuženika je imao dovoljan raspoloživi put (put od 64,3 metara) te je mogao zaustaviti svoje vozilo i izbjegnuti sudar ako se kretao brzinom koja je manja od 82,4 km/h. Dakle, osiguranik tuženika nije uopće poduzeo radnju kočenja prije naleta na stražnji dio vozila tužitelja ili je njegova brzina kretanja prije sudara bila znatno veća od 55,2 km/h.

9.2. Kada bi se uzeo u obzir iskaz tužitelja VJ, može se zaključiti da se, u trenutku sudara, vozilo tužitelja kretalo brzinom oko 35 km/h, a vozilo osiguranika tuženika brzinom od oko 60 km/h. Tužitelj se uključivao iz sporedne ceste u glavnu cestu (iz Heiningerove ulice u Rizzijevu ulicu) te je, s obzirom na preglednost kolnika, mogao uočiti da se glavnom cestom kreće vozilo osiguranika tuženika. Budući da je, u trenutku kada se tužitelj uključio iz sporedne u glavnu cestu, međusobna udaljenost između sudionika prometne nezgode iznosila 72,40 metara, tužitelj nije poštivao pravilan uvjet uključivanja sa sporedne u glavnu cestu, a koji zahtijeva propuštanje svih vozila koji se kreću glavnom prometnicom i nalaze se na manjoj međusobnoj udaljenosti od 83,40 metara. Dakle, tužitelj je oduzeo prednost osiguraniku tuženika. S druge strane, osiguranik tuženika je imao dovoljan raspoloživi put (put od 106,90 metara) te je mogao zaustaviti svoje vozilo i izbjegnuti sudar ako se kretao brzinom koja je manja od 110,90 km/h. Dakle, osiguranik tuženika nije uopće poduzeo radnju kočenja prije naleta na stražnji dio vozila tužitelja ili je njegova brzina kretanja prije sudara bila znatno veća od 60 km/h.

10. Nije sporno da na dionici kolnika kojom su se kretali tužitelj ili osiguranik tuženika ograničenje brzine iznosi 50 km/h.

11. Slijedom svega navedenoga, neovisno o različitosti iskaza tužitelja i osiguranika tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je odgovornost oba sudionika prometne nezgode podjednaka, budući da su oba sudionika postupila protivno prometnim pravilima, kako to proizlazi iz obje varijante vještačkog nalaza.

12. Naime, tužitelj je postupio suprotno odredbi čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, dalje u tekstu: ZSPC) prema kojoj vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska dužan je propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom.

12.1. Dakle, tužitelj je oduzeo prednost prolaska osiguraniku tuženika i time stvorio opasnu prometnu situaciju gdje može doći do sudara vozila.

13. S druge strane, osiguranik tuženika je postupio suprotno odredbi čl. 51. st. 1. ZSPC-a prema kojoj je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

13.1. Naime, iako je tužitelj oduzeo prednost prolaska osiguraniku tuženika, osiguranik tuženika je imao objektivnu mogućnost poduzimanja radnje zaustavljanja vozila i izbjegavanja sudara dvaju vozila. Prometni vještak je zaključio da je osiguranik tuženika imao dovoljan raspoloživ put za poduzimanje radnje kočenja i zaustavljanja vozila, međutim, osiguranik tuženika ili nije uopće poduzeo radnju kočenja ili se kretao brzinom koja je znatno veća od propisane brzine kretanja. Prednost prolaska ne oslobađa vozača da vozi propisanom brzinom i da poduzme sve razumne radnje radi izbjegavanja prometne nesreće kada je to moguće. Dakle, odgovornost osiguranika tuženika proizlazi iz činjenice da je ili neprilagođenom brzinom ili izostankom razumne i pravodobne reakcije prouzrokovao predmetni štetni događaj.

14. Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%, a osiguranik tuženika također u omjeru od 50%.

15. Sukladno članku 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO), kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila te ako postoji obostrana krivnja oba vozača, svaki vozač odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

16. Nadalje, člankom 1092. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

17. Budući da postoji doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je naknadu reparirane imovinske štete na vozilu tužitelja u iznosu od 2.440,39 EUR razmjerno smanjio i tužitelju dosudio iznos od 1.220,20 EUR.

18. Premda tuženik ne osporava tijek zatezne kamate, ovaj sud drugog stupnja pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti. Zatezna kamata na dosuđeni iznos je također pravilno određena. Naime, u slučaju reparirane imovinske štete, odnosno kada je oštećenik, tj. tužitelj, sam otklonio štetu i podmirio troškove popravka, pravo na zateznu kamatu nastaje od dana kada su ti troškovi učinjeni, odnosno od dana plaćanja računa za popravak.

19. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke prvostupanjske presude, tj. potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Međutim, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh parničnih stranaka, a što je dovelo do pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka.

20.1. Prije svega, osnovano tuženik ističe da visina pretrpljene štete nije bila sporna u ovom parničnom postupku, već isključivo odgovornost stranaka za predmetni štetni događaj. Stoga se uspjeh sa visinom tužbenog zahtjeva (kvantitativni uspjeh) ne razmatra prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

20.2. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio da je tužitelj uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, tj. u omjeru od 100%. Naime, uspjeh u osnovi se treba promatrati kroz omjere odgovornosti parničnih stranaka u predmetnom štetnom događaju. Budući da je osiguranik tuženika odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 50%, a tužitelj također u omjeru od 50%, u takvim omjerima se ocjenjuje i njihov uspjeh u parničnom postupku. Drugim riječima, tužitelj je uspio u sporu u onom omjeru u kojem nije odgovoran za predmetni štetni događaj, isto kao i tuženik. Dakle, tužiteljev uspjeh sa osnovom tužbenog zahtjeva iznosi 50%, a tuženikov uspjeh sa osnovom iznosi 50%.

20.3. Dakle, konačan uspjeh parničnih stranaka je takav da je tužitelj uspio u omjeru od 50%, dok je tuženik uspio u omjeru od 50%, tj. stranke su uspjele u jednakim dijelovima. Stoga se, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, ne primjenjuje odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a, već odredba čl. 154. st. 4. ZPP-a kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

21. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. izreke drugostupanjske presude, tj. preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u prvostupanjskoj presudi te odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

22.. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da je sa žalbom uspio samo u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok nije uspio u pogledu glavne stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić