Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3752/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja BK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Luka Mardešić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Franjo-Krešimir Šenjug, odvjetnik Odvjetničkom društvu Grgić i partneri sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2276/2020-30 od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2276/2020-30 od 8. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2276/2020-30 od 8. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je odlučeno da tužitelj snosi svoje troškove postupka i sudi:

"Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.550,11 eura sa zateznim kamatama od 3. ožujka 2026. do isplate po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.872,69 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. srpnja 2018. pa do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena te zatezne kamate na iznos od 1.194,51 eura koje teku od 26. srpnja 2018. do 2. studenog 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana. (točka I. izreke). Navedenom presudom odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 436,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana štetnog događaja 26. srpnja 2018. pa do isplate. (točka II. izreke). Navedenom je presudom odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. (točka IV. izreke).

2. Protiv presude suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. izreke u kojem se odbija tužbeni zahtjev u iznosu od 436,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu pod točkom III. izreke pravodobno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu, a podredno istu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Tužitelj zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

5. Predmet spora je naknada imovinske štete koju je tužitelj pretrpio uslijed prometne nesreće koja se dogodila 26. srpnja 2018.

6. U prvostupanjskom postupku među strankama nije bio sporan nastanak štetnog događaja, dok je bila sporna isključiva odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja te visina tužbenog zahtjeva preko nesporno plaćenog iznosa od 1.318,93 eura koji je tuženik 2. studenog 2018. platio tužitelju, od čega se iznos od 1.194,51 eura odnosi na štetu na motociklu, a iznos od 124,43 eura na uništenu motociklističku opremu.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su sljedeće bitne činjenice:

- da je KK, osiguranik tuženika, pravomoćno proglašen krivim za nastanak predmetne prometne nesreće (presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: K-253/2018 od 11. prosinca 2018.) i da je stoga osiguranik tuženika odgovoran za predmetni štetni događaj;

- da je u prometnoj nesreći sudjelovao MK, otac tužitelja, vozeći tužiteljev motocikl, koji je kao svjedok iskazivao da je oprema koju je koristio bila oprema njegovog sina, ovdje tužitelja, koju je i on koristio, da on ima svoju opremu, ali da je u vrijeme štetnog događaja koristio njegovu opremu;

- da se međusobnom usporedbom oštećenja na vozilima i njihovim smjerovima kretanja može zaključiti da je motocikl tužitelja položen na desni bok, prednjim dijelom motocikla naletio na prednju lijevu bočnu stranu osobnog automobila osiguranika tuženika u području prednjeg lijevog kotača, da je mjesto kontakta između vozila je bilo na lijevoj strani kolnika [adresa], oko 1,0 m od središnje crte kolnika, da u odnosu na uzdužnu os kolnika mjesto kontakta bilo oko 21,8 m od početne točke mjerenja (PTM), da je mjesto kontakta određeno zaustavnim položajem osobnog automobila osiguranika tuženika, da je brzina kretanja motocikla na početku traga kočenja iznosila oko 55,4 km/h, da se motocikl zaustavljao intenzivnim kočenjem, da se mogao pri brzini od oko 54,0 km/h zaustaviti na putu od oko 26,6 m, a kroz vrijeme od oko 2,8 s, da je tužitelj radnju intenzivnog kočenja poduzeo na oko 22,8 m prije mjesta kontakta, da je brzina kretanja osobnog automobila u trenutku kontakta iznosila je oko 16,6 km/h, da je tehnički je moguće da skrećući u lijevo osobni automobil prešao u vremenu od oko 1,7 s, da u vremenu od 1,7 s, kada je vozač osobnog automobila započeo skretati u lijevo, tužitelj je s motociklom od mjesta kontakta bio udaljen oko 26,2 m, da se u trenutku skretanja osobnog automobila u lijevo, motocikl tužitelja nalazio udaljen od mjesta kontakta oko 26,2 m, a kako je zaustavni put kočenjem motocikla iznosio oko 26,6 m, kontakt je bio neizbježan, da je prema zapisniku o očevidu i priloženim fotografijama, vidljivo da je raskrižje iz pravca kretanja osobnog automobila osiguranika tuženika nepregledno, da je analiza dinamike odvijanja prometne nesreće pokazala da je u trenutku prelaska osobnog automobila preko zamišljenog ruba kolnika [adresa], motocikl tužitelja bio udaljen od mjesta kontakta oko 26,2 m i da je na toj udaljenosti vozač osobnog automobila mogao uočiti nailazeći motocikl, da se vozač osobnog automobila prije poduzimanja radnje skretanja u lijevo uvjerio da može na siguran način skrenuti, bez ugrožavanja ostalih sudionika u prometu, da je mogao vidjeti motocikl tužitelja udaljenog od mjesta kontakta oko 26,2 m, pa da je propustio motocikl do prometne nesreće ne bi došlo, da bi tužitelj kočenjem pod uvjetom da zadrži ravnotežu prilikom naglog kočenja izbjegao nalet na osobni automobil da se na motociklu kretao brzinom jednakom ili manjom od 49,7 km/h, da ograničenje brzine kretanja vozila na mjestu nastanka prometne nesreće iznosi 50 km/h (nalaz i mišljenje vještaka za cestovni promet mr. sc. Roberta Spudića, dipl. ing., stranice 49- 57 spisa),

- da visina štete na motociklu tužitelja s uključenim porezom iznosi 4.067,19 eura (nalaz i mišljenje vještaka za cestovni promet mr. sc. Roberta Spudića, dipl. ing., stranice 49-57 spisa).

8. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz odredbe članka 1085. i članka 1090. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. – dalje: ZOO).

9. Odredbom članka 1085. ZOO propisano je da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (stavak 1.), ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (stavak 2.), kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (stavak 3.), naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (stavak 4.).

10. Odredbom članka 1090. ZOO propisano je da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

11. Sud prvog stupnja je pravilno, polazeći od nalaza i mišljenja vještaka za cestovni promet mr. sc. Roberta Spudića, dipl. ing., zaključio da tužitelj kao oštećenik ima pravo na naknadu potpune štete, tj. uspostavu stanja kakvo je bilo prije štetnog događaja, i to u svoti koja je potrebna da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojemu bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Kako je među strankama nesporno da je tuženik isplatio tužitelju nesporni iznos štete u visini od 1.194,51 eura te kako je osnovanim ocijenjena visina potraživanja s osnove naknade štete na vozilu u iznosu 4.067,19 eura, to je tuženik isplatom iznosa od 1.194,51 eur djelomično naknadio štetu, pa je sud prvog stupnja pravilno usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 2.872,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. srpnja 2018., kao i zatezne kamate na isplaćeni iznos od 1.194,51 eura koje teku od 26. srpnja 2018. do isplate 2. studenog 2018., u skladu s odredbama članka 1085, članka 1086. i članka 1090.ZOO.

12. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov zahtjev za isplatu iznosa od 436,99 eura, koji se iznos odnosi na naknadu imovinske štete na ime opreme uništene u prometnoj nesreći, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno, primjenom odredbe članka 221.a ZPP, ocijenio da tužitelj nije dokazao da su upravo njegove stvari uništene u predmetnoj prometnoj nesreći.

13. Naime, tužitelj ne dostavlja niti jedan dokaz na temelju kojeg bi sud mogao odlučiti o osnovi naknade štete na ime uništene opreme. Na temelju ponude koju tužitelj dostavlja uz tužbu (stranica 15. spisa) može se eventualno odlučiti o visini te štete, međutim, tužitelj nije dokazao niti osnovu iste.

14. Suprotno žalbenom navodu tužitelja, sud prvog stupnja nije odbio izvesti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost da je sudionik prometne nesreće nosio njegovu opremu, već je upravo tužitelj odustao od dokaznog prijedloga saslušanja tužitelja, što je utvrđeno raspravim rješenjem od 3. listopada 2022.

15. Sud prvog stupnja je proveo po tužitelju predložene dokaze za koje je pravilno ocijenio da su relevantni za utvrđenje činjeničnog stanja odlučnog za rješenje spora među strankama, međutim, kako na temelju tih dokaza odlučne činjenice nisu mogle biti utvrđene do potrebne razine izvjesnosti (članak 8. ZPP), a na tužitelju je teret dokaza istih, budući da je tuženik tijekom postupka u cijelosti osporio tužbeni zahtjev (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP), sud prvog stupnja je pravilno, imajući u vidu iskaz svjedoka MK i primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) zaključio da odlučne činjenice u tom dijelu tužitelj nije dokazao, posljedično čemu je tužbeni zahtjev za isplatu zatraženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, odbio. Izloženu ocjenu dokaza i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalbena razlaganja tužitelja, koja se svode na vlastitu interpretaciju sadržaja priloženih isprava i iskaza svjedoka, nisu iste dovela u sumnju.

16. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 221.a ZPP odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime opreme uništene u prometnoj nesreći u iznosu od 436,99 eura, stoga je žalba tužitelja u tom dijelu neosnovana.

17. Međutim, osnovano tuženik ističe da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo pri donošenju odluke o troškovima parničnog postupka.

18. Iako se sud prvog stupnja u presudi poziva na odredbu članka 154. stavka 2. ZPP, točkom III. izreke pobijane presude sud prvog stupnja je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, što upućuje da je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbe članka 154. stavka 4. ZPP. Međutim, polazeći od ostvarenog uspjeha stranaka u parnici, odluku o troškovima postupka trebalo je donijeti primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, odnosno razmjerno uspjehu u postupku.

19. Odredbom članka 154. stavka 2. ZPP propisano je da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. U konkretnom slučaju, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom svoga zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 86,80% (usvojen je tužbeni zahtjev u iznosu od 2.872,69 eura od 3.309,68 eura). To nadalje znači da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 93,4 0% (100% osnova zahtjeva + 86,80% visina), što znači da je tuženik u parnici uspio u omjeru od 6,6 0 %.

20. Kada se od uspjeha tužitelja (93,4 0% kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP), oduzme postotak uspjeha tuženice (6,6 0 %), kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, proizlazi da je tuženica dužna nadoknaditi 86,80 % priznatih troškova tužitelja.

21. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., dalje u tekstu: Tarifa).

22. Tužitelju je valjalo priznati troškove postupka u iznosu od 2.437,5 0 eura koji se sastoje od troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), kao i sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 32. Tarife), troškova sastava podneska od 14. siječnja 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), troškova sastava podneska od 3. listopada 2022. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), troškova sastava podneska od 23. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), pristupa ročištu 17. ožujka 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zatim pristupa ročištu 3. listopada 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), pristupa ročištu 19. rujna 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), pristupa ročištu 5. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), pristupa ročištu 25. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i pristupa ročištu za objavu presude 8. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) te PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 487,50 eura.

23. Kako je tužitelj u prvostupanjskom postupku uspio s 86,80 % svoga zahtjeva, u skladu s tim uspjehom pripada mu i razmjeran iznos parničnih troškova odnosno iznos od 2.115,75 eura (86,80 % od 2.437,5 0 eura) kojem iznosu treba pribrojiti troškove prometnog vještačenja u iznosu od 331,81 eura i troškove pristupa vještaka na ročište u iznosu od 62,50 eura, uz trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,05 eura, jer se ti troškovi tužitelju priznaju u cijelosti, dok tužitelju nisu priznati troškovi pristojbe na presudu jer iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj taj iznos podmirio. Dakle, tužitelju na ime nadoknade parničnih troškova pripada ukupni iznos od 2.550,11 eura.

24. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tužitelja, u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude te u pogledu odluke o troškovima postupka žalbu tužitelja, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, kao djelomično osnovanu uvažiti i presudu preinačiti u pobijanom dijelu u pogledu odluke o troškovima postupka, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

25. Kako je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u dijelu presude o troškovima postupka, koji zahtjev predstavlja sporedno potraživanje, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na glavno potraživanje, tužitelju nisu priznati troškovi žalbenog postupka u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP u vezi s odredbom članka 35. stavka 2. ZPP, te je primjenom odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor