Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-300/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužitelja ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Golubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Golubić & Šikić j.t.d. iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Čakovcu, poslovni broj P-738/2023-20 od 7. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda Čakovcu, poslovni broj P-738/2023-20 od 7. studenog 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.801,62 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku
na iznos 16,40 EUR od 21. prosinac 2007.
iznos 16,40 EUR od 21. siječanj 2008.
iznos 16,40 EUR od 21. veljača 2008.
iznos 16,40 EUR od 21. ožujak 2008.
iznos 16,40 EUR od 21. travanj 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. svibanj 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. lipanj 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. srpanj 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. kolovoz 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. rujan 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. listopad 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. studeni 2008.
iznos 31,18 EUR od 21. prosinac 2008.
iznos 40,43 EUR od 21. siječanj 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. veljača 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. ožujak 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. travanj 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. svibanj 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. lipanj 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. srpanj 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. kolovoz 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. rujan 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. listopad 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. studeni 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. prosinac 2009.
iznos 40,43 EUR od 21. siječanj 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. veljača 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. ožujak 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. travanj 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. svibanj 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. lipanj 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. srpanj 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. kolovoz 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. rujan 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. listopad 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. studeni 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. prosinac 2010.
iznos 40,43 EUR od 21. siječanj 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. veljača 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. ožujak 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. travanj 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. svibanj 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. lipanj 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. srpanj 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. kolovoz 2011.
iznos 40,43 EUR od 21. rujan 2011.
iznos 35,58 EUR od 21. listopad 2011.
iznos 35,58 EUR od 21. studeni 2011.
iznos 35,58 EUR od 21. prosinac 2011.
iznos 35,58 EUR od 21. siječanj 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. veljača 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. ožujak 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. travanj 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. svibanj 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. lipanj 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. srpanj 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. kolovoz 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. rujan 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. listopad 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. studeni 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. prosinac 2012.
iznos 35,58 EUR od 21. siječanj 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. veljača 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. ožujak 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. travanj 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. svibanj 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. lipanj 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. srpanj 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. kolovoz 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. rujan 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. listopad 2013.
iznos 35,58 EUR od 21. studeni 2013.
iznos 35,56 EUR od 21. prosinac 2013.
iznos 8,35 EUR od 21. siječanj 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. veljača 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. ožujak 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. travanj 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. svibanj 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. lipanj 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. srpanj 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. kolovoz 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. rujan 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. listopad 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. studeni 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. prosinac 2014.
iznos 8,35 EUR od 21. siječanj 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. veljača 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. ožujak 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. travanj 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. svibanj 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. lipanj 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. srpanj 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. kolovoz 2015.
iznos 8,35 EUR od 21. rujan 2015.
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 21. prosinca 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, - za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka I. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 5.280,31 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos 8,37 EUR od 21. prosinac 2005. iznos 8,37 EUR od 21. siječanj 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. veljača 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. ožujak 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. travanj 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. svibanj 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. lipanj 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. srpanj 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. kolovoz 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. rujan 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. listopad 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. studeni 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. prosinac 2006.
iznos 8,37 EUR od 21. siječanj 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. veljača 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. ožujak 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. travanj 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. svibanj 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. lipanj 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. srpanj 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. kolovoz 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. rujan 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. listopad 2007.
iznos 8,37 EUR od 21. studeni 2007.
iznos 32,70 EUR od 21. ožujak 2008.
iznos 4,16 EUR od 21. srpanj 2009.
iznos 15,97 EUR od 21. kolovoz 2009.
iznos 15,97 EUR od 21. rujan 2009.
iznos 15,97 EUR od 21. listopad 2009.
iznos 15,97 EUR od 21. studeni 2009.
iznos 15,97 EUR od 21. prosinac 2009.
iznos 15,97 EUR od 21. siječanj 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. veljača 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. ožujak 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. travanj 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. svibanj 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. lipanj 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. srpanj 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. kolovoz 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. rujan 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. listopad 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. studeni 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. prosinac 2010.
iznos 15,97 EUR od 21. siječanj 2011.
iznos 15,97 EUR od 21. veljača 2011.
iznos 66,67 EUR od 21. ožujak 2011.
iznos 66,67 EUR od 21. travanj 2011.
iznos 66,67 EUR od 21. svibanj 2011.
iznos 66,67 EUR od 21. lipanj 2011.
iznos 81,54 EUR od 21. srpanj 2011.
iznos 112,95 EUR od 21. kolovoz 2011.
iznos 113,00 EUR od 21. rujan 2011.
iznos 84,35 EUR od 21. listopad 2011.
iznos 84,35 EUR od 21. studeni 2011.
iznos 84,35 EUR od 21. prosinac 2011.
iznos 84,35 EUR od 21. siječanj 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. veljača 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. ožujak 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. travanj 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. svibanj 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. lipanj 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. srpanj 2012.
iznos 84,35 EUR od 21. kolovoz 2012.
iznos 93,54 EUR od 21. rujan 2012.
iznos 93,54 EUR od 21. listopad 2012.
iznos 93,54 EUR od 21. studeni 2012.
iznos 93,54 EUR od 21. prosinac 2012.
iznos 93,54 EUR od 21. siječanj 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. veljača 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. ožujak 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. travanj 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. svibanj 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. lipanj 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. srpanj 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. kolovoz 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. rujan 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. listopad 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. studeni 2013.
iznos 93,54 EUR od 21. prosinac 2013.
iznos 82,88 EUR od 21. siječanj 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. veljača 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. ožujak 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. travanj 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. svibanj 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. lipanj 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. srpanj 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. kolovoz 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. rujan 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. listopad 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. studeni 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. prosinac 2014.
iznos 82,88 EUR od 21. siječanj 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. veljača 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. ožujak 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. travanj 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. svibanj 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. lipanj 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. srpanj 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. kolovoz 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. rujan 2015.
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 21. prosinca 2005. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka II. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 4.519,44 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na
iznos 82,88 EUR od 21. listopad 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. studeni 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. prosinac 2015.
iznos 82,88 EUR od 21. siječanj 2016.
iznos 224,97 EUR od 21. veljača 2016.
iznos 3.647,18 EUR od 21. siječanj 2019.
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 21. listopada 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka III. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 382,15 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 21.11.2005. do isplate po stopi
- za razdoblje od 21. studenog 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka IV. izreke). Navedenom presudom prigovor prijeboja tuženika odbija se kao neosnovan. (točka V. izreke). Konačno, navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.275,00 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. (točka VI. izreke).
2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu nadoknade troškova postupka, uvećane za troškove žalbe, podredno ukinuti pobijanu presudu, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora su kumulirani tužbeni zahtjevi za isplatu preplaćenih kamata po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom, preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), isplatu s osnove razlike u konvertiranoj glavnici te isplatu s osnove administrativne naknade i naknade za konverziju.
5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka 9. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju stana u [adresa], a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 61.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po kupovnom tečaju kreditora za devize važećem za CHF na dan korištenja kredita;
- da je otplata kredita dogovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 363,25 CHF s rokom otplate od 240 mjeseci, da je ugovorena je kamata, promjenjiva, 3,80 %, te je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora;
- da su korisnik kredita i kreditor ugovorili da se korisnik kredita obvezuje kreditoru temeljem ovog ugovora platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito administrativnu naknadu od 1 % jednokratno na iznos odobrenog kredita (članak 5. Ugovora o kreditu);
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima;
- da je glede presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Visoki trgovački sud RH presudom, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. dio prvostupanjske presude prema tuženoj Sberbank d.d. preinačio i odbio tužbeni zahtjev, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih tuženika kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga jer se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu isključivo potrošača, da je ujedno istom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu postala promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima;
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17;
- da je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika;
- da je presudom suda Europske unije od **.**.2014., Z, C-26/13, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
6. Sud prvog stupnja je, analizirajući iskaz tužitelja, zaključio kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja ugovora, nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
7. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio kako se, prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, u pogledu ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
8. Sud prvog stupnja ocijenio je i kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, prema ocjeni suda, nije razumljiva, a da to, uz već navedeno, da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.
9. Nadalje, prema ocjeni suda prvog stupnja, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena ili odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva, da iz takvog ponašanja tuženika, kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost.
10. S druge strane, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi (ne proizlazi niti iz ugovora, niti iz iskaza tužitelja).
11. Prema ocjeni suda prvog stupnja navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je, prema ocjeni suda prvog stupnja, trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), da je isto tako tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, da tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik, i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata, i u konačnici, povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
12. Sud prvog stupnja je, nadalje, ocijenio kako su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, i cijena.
13. Sud prvog stupnja se pozvao i na mjerodavnu praksu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje slijedi da nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke te na presudu od 14. ožujka 2019., C-118/17 u kojoj je Sud tumačio kako okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, kao i na presudu od 9. srpnja 2020., C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, odnosno prava na temelju iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje, i znao čime se takvim pristankom odriče.
14. Imajući u vidu prethodno navedeno, sud prvog stupnja je zaključio kako se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom na to da u vrijeme sklapanja Aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak suprotno tome, u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran, niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao te da predmetnim Aneksom nije obuhvaćena, niti se ne spominje ništetnost odredaba o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
15. Nadalje, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma na temelju odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.– dalje: ZID ZPK/15), sud prvog stupnja je zaključio kako se radi o aktu kojim se na temelju Zakona nalaže bankama izmjena odredaba iz osnovnog ugovora te, eventualno, do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznosi ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c. točke 6. ZID ZPK/15 na način kako to nalaže Zakon. Konverzija, odnosno potpisivanje (tog) Sporazuma između stranka, prema shvaćanju suda prvog stupnja, ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredaba koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sud je obrazložio i kako je razlog donošenja navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR., Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kako je to zaključio sud prvog stupnja.
16. Glede zahtjeva tužitelja da mu tuženik isplati iznos na ime administrativne naknade ( ulazne naknade za sklapanje kredita), a koja je sadržana u članku 5. predmetnog ugovora o kreditu sud prvog stupnja smatra zahtjev tužitelja osnovanim. Naime, u skladu s odredbom članka. 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. navedeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca radi čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Glede administrativne naknade koju je tužitelj bio dužan platiti temeljem ugovora o kreditu sud prvog stupnja smatra da banka nije tužitelju prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima, a koji ulaze u navedenu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i članka 87.stavka 1. ZZP/03. Nadalje, sud prvog stupnja ističe da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u dogovorenom postupku od iznosa kredita iz čega proizlazi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos plaćaju i višu naknadu iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokrivani stvarni troškovi koje je banka imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva za odobrenjem kredita. Sud prvog stupnja ističe i da je nesporno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini ulaze u tu naknadu. Sud prvog stupnja ističe da ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača donosi se ne samo ocjenom odnosa između kredita i visine iznosa ugovorene naknade već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Slijedom navedenog sud prvog stupnja smatra tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu iznosa administrativne naknade u cijelosti osnovanim.
17. Sud prvog stupnja zaključuje kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i administrativne naknade ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a u skladu s odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, stoga je tuženik dužan na temelju odredbe članka 1111. u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate u skladu s odredbom članka 29. stavka 1. i 2. ZOO.
18. Tijekom prvostupanjskog postupka provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, mag.oec., te iz nalaza navedene vještakinje od 16.5.2024. proizlazi:
- a) da je kredit od početka otplate obračunat po početnoj kamatnoj stopi, a od 01.01.2014. godine po stopi od 3,23%, razlika koju je tužitelj više platio tuženiku do 30.09.2015. iznosi 2.801,62 eura,
- b) da je kredit obračunat po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, razlika koju je tužitelj više platio tuženiku do 30.09.2015. iznosi 5.280,31 eura,
- c) u odnosu na pitanje koliki je iznos kunske preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF na dan isplate kredita naspram kune, te koliko preostaje razlika kad se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije zaključak je vještaka da je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 68.850,94 kune, a da je kredit obračunat uz primjenu kamatne stope od 3,40 % do 31.12.2013. i 3,23 % od 1.1.2014. te uz tečaj CHF na dan isplate kredita glavnica kredita trebala bi biti umanjenja za dodatnih 2.370,04 eura,
- d) u odnosu na pitanje koliko je tuženik naplatio od tužitelja na ime administrativne naknade i naknade za konverziju zaključak je vještaka da je uvidom u prometnu karticu po kreditu utvrđeno da je tuženik od tužitelja 21.11.2005. naplatio administrativnu naknadu u iznosu od 382,15 eura, time da na temelju dokumentacije u spisu nije moguće utvrditi je li, kada, i u kojem iznosu tuženik od tužitelja naplatio naknadu za konverziju.
19. Iz dopune nalaza vještaka od 19. lipnja 2024. razvidno je da je došlo do omaške kod izrade prvotnog vještačkog nalaza, te vještakinja navodi da je kredit od 1. listopada 2015. do 16. siječnja 2019. (konačna otplata) obračunat po stopi od 3,23%, razlika koju je tužitelj više platio tuženiku za to razdoblje iznosila bi 315,77 eura (promjena kamatne stope), te navodi da je kredit od 1. listopada 2015. do 16. siječnja 2019. (konačna otplata) obračunat po tečaju na dan isplate razlika koju je tužitelj više platio tuženiku za to razdoblje iznosi 4.519,44 eura.
20. Sud prvog stupnja je istaknuo da iz nalaza i mišljenja vještaka od 16. svibnja 2024., a vezano uz pitanje koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. tužitelju više obračunat od strane tuženika u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, te kolika razlika preostaje kad se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK, proizlazi da bi s obzirom na navedeno pitanje glavnica kredita trebala biti umanjena za još dodatnih 2.370,04 eura. Sud prvog stupnja zaključuje da iz tužbenog zahtjeva koji je tužitelj podnio nakon provedenog vještačenja i dopune vještačenja od 5. srpnja 2024. razvidno je da je tužitelj već u nalogu vještaku obuhvatio priznati i isplaćeni iznos preplate od strane tuženika po Ugovoru o kreditu, da je i nakon navedenog glavnica kredita ostala veća za 2.370,04 eura, te da tužitelj nije tražio isplatu iste. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja je prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik odbio kao neosnovan.
21. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.
22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju tužitelj određeno upire u žalbi. Naime, žalbeni navodi tužitelja svode se osporavanje zaključaka suda prvog stupnja, koji ne sadrže nikakve argumentirane tvrdnje koje bi zaključke i utvrđenja suda prvog stupnja mogle dovesti u sumnju.
23. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te iskaza tužitelja, a polazeći od odredaba članaka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 te članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO, i utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava te odredbe članka 502. c ZPP, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
24. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP).
25. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve, kao osnovane, u cijelosti.
26. U skladu s odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
27. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.
28. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je, da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
29. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1., i 87. stavka 1. ZZP/03 te članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.
30. Tuženik u žalbi u suštini upire kako nakon sklapanja Sporazuma o konverziji, tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate, i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.
31. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15, su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. – dalje: ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., člana 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO, u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbene zahtjeve temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa - stjecanja bez osnove - koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano pravno shvaćanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, odredbom članka 328. ZOO, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.
32. Nadalje, valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima će se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.
33. Nadalje, presudom Suda Europske unije od **.**.2019., L protiv Erste Bank Hungary Zrt, C-118/17 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku, Sud je protumačio da okolnost da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača te da je u toj presudi vezano uz postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ, posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, da je Sud u točki 41. naveo: …"Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."... dok je u točki 43. naveo: ... "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove presude", nadalje, u točki 44. Sud je naveo:… "u ovom slučaju, iako tužba L potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se L nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.“
34. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna odredbi članka 81. stavka 5. ZZP/03. Odredba članka 81. stavka 5. ZZP/03 propisuje da se odredbe glave o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na odredbe na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Sporazum o konverziji nedvojbeno sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu ne predstavljaju zakonske odredbe prisilne naravi koje su unijete u ugovor u smislu odredbe članka 81. stavka 5. ZZP/03, već su izraz suglasne volje stranaka. Stoga odredbe osnovnog ugovora o kredita, suprotno stavu i žalbenim navodima tuženika, nisu izuzete od ispitivanja nepoštenosti u smislu odredbe članka 81. stavka 5. ZZP/03.
35. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao potrošač pristankom na ponuđenu konverziju pristao da svoje pravo na djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredbi "riješi" konverzijom kredita, te pozivanje na presudu donijetu u predmetu Suda Europske unije broj C-452/18 (presuda od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536). Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (15. prosinca 2015.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/2015. – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15, predmet konverzije, niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo. Stoga je pravilno odlučeno kao pod točkom II. izreke pobijane presude.
36. Slijedom navedenog, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, kako niti pojedinih odredaba Aneksa ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno Sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazuma o konverziji ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe kako su pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.
37. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
38. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i administrativna naknada (ulazna naknada za sklapanje kredita). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i administrativnoj naknadi te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli, kao i odredbe o administrativnoj naknadi tužitelju bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne.
39. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
40. Tuženikov prigovor prijeboja sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim i za svoju je odluku dao jasne, relevantne i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a koja općenitim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje. Za naglasiti je i kako se tuženik nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2024., kao niti na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 19. lipnja 2024., dakle, na iste nije imao prigovora.
41. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavku 1. i članka155. stavku 1. ZPP. Sud prvog stupnja pravilno je dosudio trošak postupka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s kojim je tužitelj uspio u cijelosti (članak 154. stavak 1. ZPP), pa su žalbeni navodi tuženika, u tom smislu neosnovani.
42. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.
43. Zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe je neosnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.
U Zagrebu 3. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Robert Jambor
