Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3765/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČISTI OTOK d.o.o, Vir, Put mula 16, OIB: 15717069876, kojeg zastupa punomoćnik Dan Marinović, odvjetnik u Marinović i partneri odvjetničko društvo j.t.d. u Zadru, protiv I-tužene ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženika ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-727/2022-62 od 15. svibnja 2024., dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-727/2022-62 od 15. svibnja 2024. godine.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskim rješenjem ukinut je platni nalog sadržan u t. I. rješenja o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv-11/2020 od 22. siječnja 2020. kojim je naloženo pravnom predniku tuženika TR platiti tužitelju iznos od 2.041,28 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci rješenja.

1.2. Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u t. I. rješenja o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv-11/2020 od 22. siječnja 2020. kojim je naloženo pravnom predniku tuženika TR platiti tužitelju iznos od 71,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude (t. I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom ovršnog i parničnog troška u cijelosti (t. II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, a pobija ju zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), odnosno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog odluke o parničnom trošku. Predlaže da sud prihvati žalbu tužitelja te da se pobijana presuda preinači i to na način da se u cijelosti održi na snazi platni nalog koji je bio sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv-11/2020 od 22. siječnja 2020. te da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi sve prouzročene troškove postupka, odnosno podredno da se pobijana prvostupanjska presuda u cijelosti ukine i predmet vrati nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu u kojem navode kako je prvostupanjski sud ispravno utvrdio činjenično stanje. Ponavljaju da ne postoji zakonska obveza plaćanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada za nekretninu koja se trajno ne koristi, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno na temelju očitovanja vlasnika nekretnine. Također da je tužitelj kao davatelj usluga dužan tuženiku kao korisniku usluge osigurati spremnik za primopredaju komunalnog otpada te napominju kako je spremnik osiguran tek od sredine 2022. godine. Predlaže da se žalba u cijelosti odbaci te da sud ostane pri svom rješenju.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja, komunalnog društva registriranog za obavljanje javne usluge prikupljanja, odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada, kojim od tuženika, kao vlasnika nekretnine na području Općine Vir, potražuje isplatu novčanog iznosa 2.579,77 kuna / 342,39 eura na ime odvoza smeća.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP, pa tako ni ona iz t. 11. na koju se tužitelj poziva. Presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka je razumljiva i ne proturječi obrazloženju, a razlozi nisu međusobno proturječni niti u suprotnosti s izvedenim dokazima.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (financijske kartice), radi naplate tražbine po računima za javnu uslugu odvoza otpada, a dug se odnosi na odvoz smeća za period od 31. siječnja 2013. do 30. prosinca 2019.,

- da je javni bilježnik Vlasta Zajec u Zagrebu, donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (financijske kartice na dan 30. prosinca 2019.) poslovni broj: Ovrv-11/2020 od 22. siječnja 2020. (dalje: rješenje o ovrsi) kojim je naloženo ovršeniku, ovdje tuženiku da u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi namiri ovrhovoditelju tražbinu iz prijedloga za ovrhu zajedno s odmjerenim troškovima,

- da je potom ovršenik 4. veljače 2020. pravodobno podnio prigovor, osporavajući osnovanost tražbine ističući da nekretninu u utuženom razdoblju nije koristio jer objekt nije bio dovršen niti priključen na osnovnu komunalnu infrastrukturu, da mu nije predan spremnik za otpad niti je usluga odvoza otpada faktično izvršavana, te je istaknuo prigovor zastare;

- da je prvostupanjski sud rješenjem Povrv-176/2020-2 od 13. veljače 2020. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha te odredio nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, uz nalog strankama da iznesu sve činjenice i predlože dokaze u prekluzivnim rokovima iz čl. 461.a st. 6. i 7. ZPP.

8. Tužitelj je tijekom postupka isticao da je tuženik evidentirani korisnik javne usluge kao vlasnik predmetne nekretnine te da obveza plaćanja cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksnog dijela) tereti tuženika neovisno o stvarnoj količini predanog otpada, dok je oslobođenje plaćanja moguće samo uz dokaz trajnog nekorištenja nekretnine.

9. Nakon što je tuženik istaknuo prigovor zastare, tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev u odnosu na zastarjela potraživanja, dok je u preostalom dijelu ustrajao kod ovršnog prijedloga radi naplate računa za razdoblje od 31. siječnja 2019. do 30. prosinca 2019. u ukupnom iznosu od 71,46 eura.

10. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao faktično izvršenje usluge, osobito u smislu evidencije o pražnjenju spremnika niti je dokazao predaju odgovarajućeg spremnika tuženiku. Pritom se pozvao na pravna stajališta izražena u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-II-2492/2017 od 23. ožujka 2021. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-679/2022-2 od 28. ožujka 2023., zaključivši da u postupku nije utvrđeno da je tužitelj uopće izvršio uslugu prikupljanja otpada s predmetne nekretnine u utuženom razdoblju. Iz toga je izveo zaključak da tužitelj nema pravo naplaćivati ni fiksni dio cijene jer nije dokazao da je uslugu barem jednom stvarno pružio.

11. Tužitelj u žalbi ističe da je takvo pravno shvaćanje protivno mjerodavnom materijalnom pravu te da proizvodi šire štetne posljedice, jer dovodi u pitanje stabilnost i održivost sustava javnih usluga. Iako formalno navodi da pobija "rješenje", iz sadržaja žalbe proizlazi da osporava presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

12. U bitnome, tužitelj naglašava da je predmetna nekretnina dovršeni objekt koji se koristi u svrhu turističkog najma, pa stoga ne može biti riječi o trajno nekorištenoj nekretnini. Smatra da je sud pogrešno primijenio institut prekluzije kada je odbio razmatrati njegove navode i dokaze o stvarnom korištenju nekretnine, iako su te činjenice od odlučnog značaja za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava. Ističe i da je sud nepravilno zaključio da bi tuženik kao vlasnik nekretnine bio oslobođen obveze plaćanja minimalne javne usluge samo zato što u određenom razdoblju nije evidentirano pražnjenje spremnika, jer cijena minimalne javne usluge obuhvaća i troškove drugih nužnih poslova za dobrobit cijele zajednice.

13. U tom smislu tužitelj se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-101/2023 od 14. veljače 2023., prema kojem su vlasnici nekretnina dužni plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec.

14. Međutim, kako vrijednost predmeta spora ne prelazi 1.320,00 eura, riječ je o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP. Sukladno čl. 467. st. 1. ZPP, presuda u takvom sporu može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim t. 3.). Slijedom toga, žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten, te je drugostupanjski sud vezan činjeničnim stanjem kako ga je utvrdio prvostupanjski sud.

15. Odredbom čl. 461.a st. 6. ZPP propisano je da je u postupku u sporovima male vrijednosti, u povodu prigovora protiv platnog naloga odnosno protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, tužitelj dužan najkasnije u podnesku podnesenom u roku od 15 dana od dostave prigovora, odnosno rješenja kojim je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev te predložiti sve dokaze potrebne za njihovo utvrđenje, kao i predložiti održavanje usmene rasprave. Iz spisa proizlazi da je bio uredno upozoren na posljedice propuštanja, a da odlučne činjenice o dovršenosti i komercijalnom korištenju nekretnine nije iznio u zakonom propisanom roku niti je učinio vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti ranije.

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu o prekluziji te naknadno iznesene činjenice i dokaze nije uzeo u obzir, postupajući u skladu s načelom koncentracije postupka koje je osobito naglašeno u sporovima male vrijednosti.

17. Na tako utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti sljedeće zakonske i podzakonske odredbe:

17.1. Odredbu čl. 33. st. 1. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 84/21., 142/23. - dalje: ZOGO) koja propisuje obvezu obračuna cijene javne usluge sukladno načelu "onečišćivač plaća", uz osiguranje ekonomski održivog poslovanja i sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja usluge.

17.2. Nadalje, Odlukom o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada na području Općine Vir (dalje u tekstu: Odluka) propisano je da je korisnik javne usluge na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine (čl. 6. Odluke).

17.3. Odredbom čl. 18. Odluke propisane su obveze davatelja usluge i to između ostalog da osigura korisniku spremnik (čl. 18. st. 1. t. 1. Odluke) te da vodi evidenciju o preuzetoj količini otpada (čl. 18. st. 1. t. 10. Odluke).

17.4. Odredbom čl. 20. st. 1. Odluke propisano je da se smatra da vlasnik nekretnine trajno ne koristi nekretninu ako nekretnina nije korištena 12 uzastopnih mjeseci ili dulje i u tom slučaju nije obveznik korištenja javne usluge.

18. U konkretnom postupku tuženik je već u prigovoru izričito osporio osnovu potraživanja pozivajući se na trajno nekorištenje nekretnine, čime je doveo u pitanje samu pretpostavku nastanka obveze plaćanja. Time je teret dokazivanja postojanja pravno relevantnih činjenica prešao na tužitelja, sukladno općem pravilu o teretu dokaza iz čl. 219. ZPP.

19. No, budući da prema utvrđenom činjeničnom stanju tužitelj nije dokazao da je nekretnina korištena u utuženom razdoblju niti da je usluga faktično pružena, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost njegova potraživanja.

20. Tome treba dodati i da pravno shvaćanje Vrhovnog suda na koje se tužitelj u žalbi poziva, izraženo u odluci Rev-101/2023 nije primjenjivo na ovaj slučaj jer se ondje radilo o povremenom nekorištenju nekretnine, dok se u ovom postupku tuženik poziva na institut trajnog nekorištenja nekretnine. Naime, povremeno nekorištenje ne oslobađa vlasnika od plaćanja fiksnog dijela cijene, a trajno nekorištenje dovodi do izostanka statusa obveznika javne usluge.

21. Dakle, tužitelj je bio dužan dokazati da je tuženik u utuženom razdoblju imao status obveznika javne usluge (odnosno da nisu bile ispunjene pretpostavke za oslobođenje zbog trajnog nekorištenja), da je postojala pravna i činjenična osnova za obračun minimalne javne usluge, koja je veličina spremnika relevantna za obračun, koji je cjenik bio na snazi u utuženom razdoblju te da je obračun izvršen sukladno važećim propisima.

22. Kako prema utvrđenom činjeničnom stanju tužitelj nije dokazao da se nekretnina koristila tijekom utuženog razdoblja, pravilno je zaključeno da nije dokazao osnovanost svog potraživanja.

23. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Sutkinja

Gordana Bošković Majerović