Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-978/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Kajfešov brijeg 18 protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, Galleria Importanne, p.p. 92, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1941/19-40 od 14. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1941/19-40 od 14. prosinca 2022..

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1941/19-40 od 14. prosinca 2022..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.699,90 kn / 358,34 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te iznos od 11.263,51 kn / 1.494,92 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 15.312,50 kn /2.032,32 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke), dok je pobijanim rješenjem dopuštena preinaka tužbe od 18. ožujka 2021..

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tužene, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 7. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i isplatila kredit u iznosu od 15.947,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja, s ugovorenom početnom kamatnom stopom 3,99 % koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, kao i da je tužena tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjala kamatnu stopu. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca, a nesporno je i da je kredit je u cijelosti otplaćen 11. travnja 2013..

9. Konačno, nesporno je i da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tužene.

10. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nastavno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postupanje tužene glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio da je u tom dijelu (čl. 2 i čl. 6) ugovor ništetan (u smislu odredaba čl. 322 st. 1 u vezi s čl. 324 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), slijedom čega je tužena dužna tužitelju vratiti sve što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredaba, u smislu odredbe čl. 323 st. 1 u vezi s čl. 1111 i čl. 1115 te čl. 1046 ZOO.

15. Nadalje, valja istaknuti da konačno postavljanje tužbenog zahtjeva, koje je učinjeno podneskom od 18. ožujka 2022., ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe iz čl. 191 st. 1 ZPP, već iz odredbe čl. 191 st. 2 ZPP, obzirom da je isto učinjeno nakon provedenog financijskog vještačenja koje je odredio sud.

16. S tim u vezi valja istaknuti da su do održavanja glavne rasprave u predmetnom postupku razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenog zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano je o rezultatima njihovog izvođenja.

17. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

18. Naime, na prigovor tužene kako su iznosi plaćeni tijekom 2006. godine zastarjeli još prije podnošenja tužbe, valja odgovoriti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, zastara restitucijskih zahtjeva (povrata novca) koji se temelje na ništetnosti ne počinje teći od dana svake pojedine uplate, već tek od trenutka kada je nastupila pravomoćnost odluke kojom se utvrđuje ništetnost (ili najranije od podnošenja kolektivne tužbe).

19. U više presuda (poput onih u predmetima C-80/21 do C-82/21), Sud Europske unije (SEU) je naglasio da bi primjena zastarnog roka na način koji predlaže banka (od dana svake uplate) učinila zaštitu potrošača nemogućom, jer potrošač u 2006. godini nije mogao znati da je odredba ništetna. Obzirom da se, u konkretnom slučaju, radi o povratu stečenog bez osnove, a da su odredbe o valuti i kamati ništetne od samog početka (ex tunc), banka se smatra nepoštenim stjecateljem., pa je kod ništetnosti ugovora, banka je dužna vratiti sve iznose, uključujući i one iz 2006., zajedno sa zateznim kamatama.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014.. Kako je tužba podnesena 6. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018.. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 6. lipnja 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tužene u kojima on ističe prigovor zastare na preinačenu tužbu, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe kako je to ranije obrazloženo.

22. Odredbama čl. 81 st. 2 i 3 ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

23. Drugačija pravna shvaćanja tužene, koja opširno izlaže u žalbi, nisu prihvatljiva.

24. Pravilno se prvostupanjski sud, pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP, pozvao na učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, temeljem koje odredbe je sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V i VI izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženoj platio znatno veći iznos.

27. Stoga tužena bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, te prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

28. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: "tekuće tržišne prilike" jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

29. Tužena u postupku nije dokazala da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju, kao potrošaču, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazala da je tužitelju, kao potrošaču, na drugi način dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenila obvezu tužitelja, kao potrošača, promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznala s mogućim rizicima i posljedicama koje za njega tom odredbom mogu nastati. Stoga navodi žalbe, da nije bilo dovoljno da se sud samo paušalno pozove na utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača, već da je sam trebao utvrditi je li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo u konkretnom slučaju i da bi se tek ukoliko bi se utvrdilo da bi sporna odredba pala na testu poštenosti moglo govoriti o nepoštenoj odredbi, nisu osnovani.

30. Pritom žaliteljici valja odgovoriti da su u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženoga, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

31.1. Tužena u žalbenim navodima ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, odnosno da su se sredstva iz kredita uistinu potrošila za kupnju vozila, a što da je tužitelj trebao u ovom postupku i dokazati.

31.2. Naime, relevantna činjenica za primjenu utvrđenja iz predmeta za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je da tužitelj ima status potrošača. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF, tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023.).

31.3. Iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je isti zaključio tužitelj, kao fizička osoba, radi kupnje motornog vozila, pa prema tome ovdje se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg tužitelj ima svojstvo potrošača.

31.4. Točno jest da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužitelj u ovom postupku i dokazao samim Ugovorom o kreditu (namjenski za kupnju motornog vozila), kojeg je zaključio kao fizička osoba, a tužena, ukoliko tvrdi suprotno, treba to i dokazati u smislu odredbe čl. 219 st. 1 ZPP.

31.5. Obzirom da tužena navedeno nije dokazala, to je istaknuti prigovor neosnovan.

32. Nadalje, nije osnovan niti prigovor nedostatka materijalno-pravne aktivne legitimacije tužitelja. Naime, na žalbene navode da tužitelj nije dokazao da je osobno uplatio sve anuitete, valja odgovoriti da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obvezu uplate mjesečnih anuiteta, a je li uplata izvršena osobno od strane tužitelja ili pak neke treće osobe nije odlučno, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita. U konačnici, kada se uzme u obzir osnovno načelo obveznog prava da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovara za njeno ispunjenje, a tužiteljeva ugovorna obveza je nesporno ispunjena to je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

33. Suprotno ovim žalbenim navodima tužene, valja reći da to nije odlučno u ovom postupku, jer je Ugovor o kreditu kao korisnik kredita zaključio upravo tužitelj, pa je stoga ovdje odlučno da li je kredit isplaćen u cijelosti a što upravo proizlazi iz dokumentacije tužene u spisu.

34. Tužena u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a da pri tome nije u konkretnom predmetu proveo dokazni postupak.

35. Međutim, ovdje valja reći da je teret dokazivanja na tuženoj, prema tome tužena je bila dužna predložiti konkretne dokaze da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženu, nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

36. Prema tome, ovdje tužena nije na odlučne činjenice predložila sudu konkretne dokaze kojim bi dokazala da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju, kao potrošaču, u pogledu rizika i posljedica spornih odredbi Ugovora.

37. Konačno, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u ovom konkretnom slučaju nije trebalo uzeti u obzir "negativne razlike", jer tužena nije na određen način istaknula prigovor prijeboja niti je postavila protutužbeni zahtjev, pa stoga nisu niti ispunjene procesne pretpostavke da sud odlučuje o zahtjevu kojeg tužena nije odredila, jer prema odredbi čl. 2 st. 1 ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

38. Ništetnost potječe od tužene i tužena je ta koja je unaprijed sastavila sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužena nepošteni stjecatelj te je u smislu odredaba čl. 1111 i čl. 1115 ZOO dužna vratiti, ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

39. Tužena stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate, jer odredba čl. 1115 ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata tuženoj, kao nesavjesnom stjecatelju, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

40. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111 ZOO, u vezi s čl. 1115 ZOO, da je tužena prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženih iznosa, jer je tuženičino postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustila upoznati tužiteljicu s jasnim parametrima koje je primjenjivala, pa je stoga tužena nepošteni stjecatelj i kamata teče od dana stjecanja.

41.1. Ne može se prihvatiti niti pozivanje tužene na Suda Europske unije od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. C-81/19 od 9. srpnja 2020., za koju smatra da je riječ o presudi koja ima fundamentalno značenje za odlučivanje u predmetima vezanim za potrošačko kreditiranje, pa tako i u ovom postupku, s obzirom na to da je Sud Europske unije odgovorio na pitanje posljedica ugovaranja dispozitivne odredbe nacionalnog prava na potrošačke ugovore o kreditu, i s time u vezi preispitivanja nepoštenosti ugovorih odredaba. Kako se to obrazlaže u nastavku, Sud Europske unije potvrdio je da kad ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti.

41.2. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije odraz obaveznih zakonskih odredaba, jer je čl. 22 st. 1 ZOO, kojim je propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule, dispozitivna pravna norma, tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije temeljem čl. 1 st. 2 Direktive 93/13 isključena iz primjene odredaba te Direktive, a što tužena problematizira u žalbi. Naime, u konkretnom slučaju, stranke su je ugovorile, ali se te ugovorne odredbe iz razloga iznesenih u obrazloženju, a koji se temelje na pravnim shvaćanjima trgovačkih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetne, zbog čega odluka Suda Europske unije broj C-81/19 za konkretnu parnicu nije primjenjiva, a ni odluka istog Suda Europske unije broj C-243/20.

42. Slijedom navedenoga, žalbeni navodi tužene proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

43.1. Konačno, nisu osnovani niti žalbeni prigovori odluci o troškovima parničnog postupka.

43.2. Naime, tužena u žalbi ističe da je sud dosudio tužitelju trošak sukladno troškovniku predanom na ročištu 12. listopada 2022., a što da je suprotno čl. 106.a ZPP, kojim je propisana dostava podnesaka od strane odvjetnika isključivo e- komunikacijom, pa se nikakvi podnesci stoga ne mogu predavati na ročištu.

43.3. Prema odredbi čl. 164 ZPP, o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je na ročištu 12. listopada 2022. glavna rasprava dovršena, tužitelj je bio dužan zatražiti troškove najkasnije do završetka tog ročišta, isti je to i učinio, predajući sudu troškovnik, koji se ne može smatrati podneskom, već određenim zahtjevom za naknadu troškova o kojem zahtjevu se ne raspravlja. Stoga nije jasno, kako bi odvjetnici, iako ne znaju hoće li na ročištu koje tek predstoji, raspravljanje biti završeno, trebali prije održavanja ročišta e-komunikacijom dostavljati troškovnik, to više što se o zahtjevu za naknadu troškova ne raspravlja.

43.4. Naposljetku, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju pravo na naknadu troškova podnesaka od 28. siječnja 2020. 19. ožujka 2021 i 15. svibnja 2020., kao i za zastupanja na 3 ročišta (23. siječnja 2020., 10. ožujka 2022. i 1. listopada 2022.), obzirom da su isti, sukladno čl. 155 st. 1 ZPP, bili potrebni za vođenje parnice.

44. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 i čl. 380 toč. 2 ZPP, odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin