Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-888/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Antun Stuparević, Ljubica Lalić, Domagoj Vuković i Anja Perković iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-244/2022-14 od 11. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-244/2022-14 od 11. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb isplatiti tužitelju ĆG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 2.730,36 EUR/20.571,90 kn koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli na glavnicu imaju vratiti tužiteljici sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 1. siječnja 2008., po stopi 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koju određuje HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl.29.st.2. i 8.Zakona o obveznim odnosima, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:

- na iznos 9,68 EUR/72,93 kn od 01.09.2007. godine,

- na iznos 9,59 EUR/72,29 kn od 01.10.2007. godine,

- na iznos 9,51 EUR/71,65 kn od 01.11.2007. godine,

- na iznos 9,42 EUR/70,95 kn od 01.12.2007. godine,

- na iznos 5,11 EUR/38,51 kn od 01.11.2008. godine,

- na iznos 6,34 EUR/47,73 kn od 01.01.2009. godine,

- na iznos 8,44 EUR/143,38 kn od 01.02.2009. godine

- na iznos 9,50 EUR/63,61 kn od 01.03.2009. godine,

- na iznos 7,13 EUR/53,74 kn od 01.04.2009. godine,

- na iznos 7,78 EUR/58,59 kn od 01.05.2009. godine,

- na iznos 4,63 EUR/34,92 kn od 01.06.2009. godine,

- na iznos 1,99 EUR/14,96 kn od 01.07.2009. godine,

- na iznos 2,88 EUR/21,67 kn od 01.08.2009. godine,

- na iznos 4,78 EUR/36,04 kn od 01.09.2009. godine,

- na iznos 4,84 EUR/36,49 kn od 01.10.2009. godine,

- na iznos 3,51 EUR/26,41 kn od 01.11.2009. godine,

- na iznos 6,72 EUR/50,67 kn od 01.12.2009. godine,

- na iznos 9,15 EUR/68,92 kn od 01.01.2010. godine,

- na iznos 12,89 EUR/97,09 kn od 01.02.2010. godine,

- na iznos 12,24 EUR/92,19 kn od 01.03.2010. godine,

- na iznos 17,00 EUR/128,09 kn od 01.04.2010. godine,

- na iznos 16,29 EUR/122,72 kn od 01.05.2010. godine,

- na iznos 18,61 EUR/140,20 kn od 01.06.2010. godine,

- na iznos 32,50 EUR/244,85 kn od 01.07.2010. godine,

- na iznos 29,86 EUR/224,97 kn od 01.08.2010. godine,

- na iznos 37,99 EUR/286,20 kn od 01.09.2010. godine,

- na iznos 35,74 EUR/269,31 kn od 01.10.2010. godine,

- na iznos 30,68 EUR/231,17 kn od 01.11.2010. godine,

- na iznos 41,30 EUR/311,18 kn od 01.12.2010. godine,

- na iznos 54,45 EUR/410,29 kn od 01.01.2011 godine,

- na iznos 45,89 EUR/345,73 kn od 01.02.2011. godine,

- na iznos 49,40 EUR/372,18 kn od 01.03.2011. godine,

- na iznos 45,37 EUR/341,86 kn od 01.04.2011. godine,

- na iznos 46,32 EUR/349,01 kn od 01.05.2011. godine,

- na iznos 63,83 EUR/480,91 kn od 01.06.2011. godine,

- na iznos 65,29 EUR/491,92 kn od 01.07.2011. godine,

- na iznos 80,44 EUR/606,08 kn od 01.08.2011. godine,

- na iznos 73,56 EUR/554,21 kn od 01.09.2011. godine,

- na iznos 65,94 EUR/496,85 kn od 01.10.2011. godine,

- na iznos 65,28 EUR/491,83 kn od 01.11.2011. godine,

- na iznos 64,90 EUR/489,00 kn od 01.12.2011. godine,

- na iznos 68,71 EUR/517,71 kn od 01.01.2012. godine,

- na iznos 72,71 EUR/547,81 kn od 01.02.2012. godine,

- na iznos 73,32 EUR/552,43 kn od 01.03.2012. godine,

- na iznos 71,20 EUR/536,48 kn od 01.04.2012. godine,

- na iznos 72,76 EUR/548,23 kn od 01.05.2012. godine,

- na iznos 74,25 EUR/559,46 kn od 01.06.2012. godine,

- na iznos 72,78 EUR/548,39 kn od 01.07.2012. godine,

- na iznos 73,74 EUR/555,63 kn od 01.08.2012. godine,

- na iznos 73,08 EUR/550,60 kn od 01.09.2012. godine,

- na iznos 70,82 EUR/533,60 kn od 01.10.2012. godine,

- na iznos 73,95 EUR/557,14 kn od 01.11.2012. godine,

- na iznos 75,83 EUR/571,35 kn od 01.12.2012. godine,

- na iznos 75,67 EUR/570,12 kn od 01.01.2013. godine,

- na iznos 70,14 EUR/528,44 kn od 01.02.2013. godine,

- na iznos 75,54 EUR/569,18 kn od 01.03.2013. godine,

- na iznos 76,17 EUR/573,92 kn od 01.04.2013. godine,

- na iznos 74,44 EUR/560,88 kn od 01.05.2013. godine,

- na iznos 69,19 EUR/521,34 kn od 01.06.2013. godine,

- na iznos 69,44 EUR/523,20 kn od 01.07.2013. godine,

- na iznos 71,05 EUR/535,31 kn od 01.08.2013. godine,

- na iznos 73,73 EUR/555,50 kn od 01.09.2013. godine,

- na iznos 77,61 EUR/584,77 kn od 01.10.2013. godine,

- na iznos 76,23 EUR/574,33 kn od 01.11.2013. godine,

- na iznos 77,67 EUR/585,23 kn od 01.12.2013. godine,

-na iznos 79,52 EUR/599,14 kn od 01.01.2014. godine.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb isplatiti tužitelju ĆG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana troškove parničnog postupka u iznosu od 1.656,10 eura/12.477,89 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 11.prosinca 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Protiv pobijane presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14

- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima te traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zahtjev za isplatu iznosa od 2.730,36 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u Ugovoru o kreditu, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (banke) dana 15. prosinca 2006.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora radi posebne namjene - kupnje vozila (str. 7. spisa) te iz istog ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto potvrđuje i tužitelj iskazom na ročištu. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP-a pri čemu valja reći da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

7. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika sadržane pod točkom V. žalbe, valja reći da se u predmetnom postupku (nakon povlačenja dijela tužbenog zahtjeva zbog zastare) uopće ne radi o tražbini koja se temelji na ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već samo o ništetnosti odredbe koja sadrži valutnu klauzulu pa te navode ovaj sud nije posebno cijenio.

8. Tuženik daljnjim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda.

9. Iz utvrđenja suda prvog stupnja te prvostupanjskom postupka proizlazi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 15. prosinca 2006. Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.463,38 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan korištenja kredita,

- da je u članku 6. Ugovora o kreditu za tužitelja ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, a korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka (str. 240.-255. spisa) proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja, da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je više platio iznos od 22.061,87 kuna/2.928,11 eura te da razlika između stvarno manje plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 1.489,97 kuna/197,75 eura.

- da je tuženik nakon vještačenja uskladio tužbeni zahtjev te na ime preplaćenog zbog primjene valutne klauzule potražuje isplatu iznosa od 2.730,36 eura/20.571,90 kuna i u tužbenom zahtjevu na ime valutne klauzule u obzir je uzeo i negativne razlike od 197,75 eura dok je tužbeni zahtjev proširio i na preplaćeno zbog promjene kamatne stope u iznosu od 919,34 eura/6.926,77 kuna, ali je na ročištu održanom 22.studenog 2023. povukao zahtjev za isplatu preplaćenog zbog promjene kamatne stope.

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u smislu čl. 502 c ZPP, te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu od 12.09.2006. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedene presude. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da iz navedene presude proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

11. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužitelju vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

15. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

16. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

17. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

20. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

21. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

22. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetne i da stoga tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I izreke pobijane odluke.

23. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Stoga je suprotno žalbenim navodima materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 22. veljače 2022., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

24. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO-a.

25. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.

26. U odnosu na žalbene prigovore kako je sud propustio uzeti u obzir razdoblja utvrđenih „negativnih“ vrijednosti odnosno vrijednosti manjih od početne utvrđene tečaja, ističe da su isti bespredmetni jer je vještak u nalazu i mišljenju i procijenio navedeno (str. 241. točka 4.) te je tužitelj sam već uzeo u obzir taj iznos i s time uskladio tužbeni zahtjev odnosno tražbinu umanjio za tako utvrđene negativne vrijednosti.

27. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao pod točkom I izreke pobijane odluke.

28. Odluka o trošku postupka je zakonita, kako po osnovi, tako i po visini, primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, s time da tuženik osporava odluku o troškovima samo paušalno.

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I izreke.

30. S obzirom na to da žalba tuženika nije osnovana, primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe kao neosnovan slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Zagrebu, 3. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić