Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1892/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice maloljetne GŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa otac i zakonski zastupnik GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice UŠN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljice AŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tužiteljice ĆŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 5. tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje sve zastupa punomoćnica Vladka Glad-Zakšek, odvjetnica u Zagrebu, Milana Amruša 8, protiv 1. tuženika Amabilis Nekretnine d.o.o., Zagreb, Ožujska 4, OIB 97738370421, koga zastupa punomoćnik Petar Ćubela, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 72c i 2. tužene VŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Konjevoda, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 36, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9803/2021-23 od 14. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9803/2021-23 od 14. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I. Proglašava se da ovrha koja je određena Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj Ovr-9630/2015, od 15. rujna 2015. godine na predmetu ovrhe na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezane temeljem odredbe čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]: 1. ZK TIJELO II – Etaža:0/0, 1. podrumske prostorije uz visoko prizemlje koje se sastoje iz drvarnice (sredina južnog dijela podruma), te prostorije sjeverno od iste
(zvane pivnica), označeno crvenom bojom
2. ZK TIJELO II – ETAŽA:0/0, 1. stan u niskom prizemlju jednosobni od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, predsoblja, wc-a, smočnice i drvarnice (označen u nacrtu plavom bojom)
3. ZK TIJELO II – ETAŽA: 0/0, 1.tavan sa stanom I. kata označeno zelenom bojom
4. ZK TIJELO II-ETAŽA: 0/0, 1.podrumska prostorija uz I. (prvi)kat, koja se sastoji od jugoistočne prostorije (sušionice), prostorije pod stubama te prostorija ispod terasevisokog prizemlja, označeno zelenom bolom
7. ZK TIJELO II – ETAŽA:0/0, 1. četverosobni komforni stan u I. katu i na prostoru tavana kao posebnog dijela obiteljske stambene zgrade u [adresa], radi naplate novčane tražbine 1. tuženika u iznosu od :
- 344.358,35 EUR(u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja)
- 175.952 EUR (u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja)
- 4.500.000,00 HRK(u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja)
- 175.000,00 EUR(u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja)
uvećano za pripadajuće zakonske kamate i troškove ovršnog postupka, kako je navedeno u Rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj Ovr9630/2015, od 15. rujna 2015. godine, nije dopuštena.
II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
II Nalaže se tužiteljima naknaditi I tuženiku parnični trošak u iznosu od 875,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.".
2. Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlažu pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba tužitelja nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelji u žalbi posebno upiru.
5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.
8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi istoga suda poslovni broj Ovr-9630/2015 od 15. rujna 2015., i to u odnosu na nekretninu upisanu u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pobliže opisanoj u izreci pobijane presude, koji zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da ih je ovršni sud u predmetu poslovni broj Ovr-9630/2015, kao treće osobe, rješenjem od 5. studenog 2021. uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, navodeći da ne postoji osnov za provedbu predmetne ovrhe jer nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja njihov jedini dom, pozivajući se pri tome na pravo na poštivanje doma, ističući da su svi tužitelji djeca 2. tužene VŠN i GŠ te da u predmetnoj nekretnini žive praktično od svoga rođenja, da nemaju u svom vlasništvu i posjedu nikakvu drugu nekretninu, niti mogućnosti da negdje drugdje žive, a da je 2. tuženica dozvolila uknjižbu prava zaloga na predmetnoj nekretnini radi ostvarivanja kredita, međutim, da tužitelji za navedeno nisu dali svoju suglasnost, s time da sporni kredit nije podizan radi podmirenja bilo kakvih potreba tužitelja, uz daljnje tvrdnje da se ovrha ne provodi protiv dužnika koji je stvarno raspolagao iznosom kredita, već protiv jamca platca i to ne radi namirenja stvarnog potraživanja vjerovnika, već radi ostvarivanja ekstra profita tvrtke koja je potraživanje kupila po bitno umanjenoj cijeni, pa da u pogledu predmeta ovrhe imaju pravo koje sprječava ovrhu.
9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:
- da je rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr- 9630/2015 od 15. rujna 2015., određena ovrha na temelju ovršne isprave, na nekretnini u vlasništvu 2. tužene VŠN,
- da su protiv navedenog rješenja o ovrsi tužitelji izjavili prigovor treće osobe, i to u smislu prigovora prava na poštivanje doma, zbog čega su upućeni na pokretanje ove parnice, a sve radi dokazivanja da ne postoji osnov za provedbu predmetne ovrhe, jer
nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja njihov jedini dom,
- da iz iskaza svjedoka GŠ, oca svih tužitelja, proizlazi da su u kuću u [adresa] uselili 1996., tako da je troje od njegovih šestero djece rođeno u toj kući, da se radi o obiteljskoj kući koju je 2. tuženica naslijedila od svojih roditelja, da je na gornjem katu stambeni prostor za život površine oko 125 m2 gdje živi njegova obitelj, da je u srednjem dijelu još jedan stan koji je u vlasništvu drugih osoba i nije predmetom ovrhe, a na donjoj etaži da su servisne prostorije i ostava, da je nekretnina u potpunosti dovršena i pogodna za život, da svi tužitelji i dalje žive u toj kući, da je G maloljetna i pohađa školu, da ĆŠN studira, da je AŠN diplomirala, a da ostali rade, da sin UŠ radi vani, a da i dvije starije kćeri povremeno rade, da je on od kolovoza 2023. u mirovini koja iznosi 370,00 eura, da su sva djeca zdrava, da 2. tuženica u toj kući ne stanuje unazad 8 godina, jer je otišla u Austriju gdje radi, da u vrijeme podizanja kredita nije bila potrebna suglasnost djece niti suglasnost Centra za socijalnu skrb za zasnivanje založnog prava, da djeca predmetni stan doživljavaju kao svoj jedini dom, a drugih nekretnina ne posjeduju, niti imaju mogućnosti živjeti negdje drugdje,
- da tužitelji s predmetnom nekretninom svakako imaju razvijene dovoljno trajne i stvarne veze da istu mogu smatrati svojim domom (uvažavajući činjenicu da tužitelji u predmetnoj nekretnini stanuju, kao i da su neki od njih tamo rođeni, a drugi su odrasli te imaju prijavljeno prebivalište kroz dugi niz godina),
- da su tužitelji zdravi i da su svi, osim 1. tužiteljice, punoljetni, iz čega sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da se radi o mladim, zdravim i radno sposobnim osobama,
- da je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja s obzirom na to da su isti bili uredno pozvani radi saslušanja na ročište 19. travnja 2023. na koje nisu pristupili, niti su dostavili dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su bili spriječeni pristupiti iz opravdanog razloga, s time da nisu pristupili radi saslušanja niti na ročište 27. rujna 2023., na koje ročište su pozvani uz prijetnju da će u slučaju nepristupa izgubiti pravo na izvođenje tog dokaza,
- da je 2. tuženica također bila pozvana radi saslušanja na ista ročišta (19. travnja 2023. i 27. rujna 2023.), na koja nije pristupila, niti je svoj nepristup ičim na valjani način opravdala, pri čemu nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 224. st. 1. ZPP-a o zamolbenom saslušanju.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, rukovodeći se time da je pravo na dom zaštićeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje:Konvencija) te da se u konkretnom slučaju radi o dva suprotstavljena privatna interesa - prava naplate duga prodajom predmeta zaloga, s jedne strane, i prava na dom, s druge strane, ispitujući pri tome razmjernost i nužnost predmetne ovrhe (prodajom i posljedično tome iseljenjem, s obzirom na relevantna načela koja čine sadržaj prava na dom), prvostupanjski sud je, imajući pri tome u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava, odbio postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 59. st. 1 Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14; 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ), za proglašenje ovrhe nedopuštenom, uz zaključak da je provođenjem testa razmjernosti utvrđeno da je miješanje u pravo na dom tužitelja utemeljeno na Zakonu, da ima legitiman cilj i da je nužno u demokratskom društvu.
11. U žalbenom stupnju postupka, kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude, sporno je, imaju li tužitelji, s obzirom na istaknuti prigovor prava na dom, takvo pravo koje sprječava ovrhu na predmetnoj nekretnini, naročito s obzirom na to da je 2. tuženica dozvolila uknjižbu prava zaloga na predmetnoj nekretnini radi ostvarivanja kredita, za što joj tužitelji nisu dali svoju suglasnost, pozivajući se pri tome na to da se tužitelje, kao maloljetnike, prilikom zasnivanja zaloga trebalo štiti. Žalbenim navodima tužitelji osporavaju i zaključak suda prvog stupnja po kojem cijeni irelevantnom činjenicu za koji iznos je 1. tuženik predmetnu tražbinu otkupio od svoga prednika, upirući na velik nesrazmjer između vrijednosti nekretnine koja je predmetom ovrhe i iznosa koji je 1. tuženik platio za otkup potraživanja te time na nemoralnost i nezakonitost tog pravnog posla.
12. Valja naglasiti da se odlučnim za ovaj spor ukazuje - jesu li tužitelji, s obzirom na to da postavljeni tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da je nekretnina koja je predmetom ovrhe njihov jedini dom, dokazali da se radi o takvom pravu koje sprječava ovrhu na predmetnoj nekretnini.
13. Po stavu ovoga suda, provođenjem testa razmjernosti, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo na dom tužitelja utemeljeno na Zakonu, da ima legitiman cilj i da je nužno u demokratskom društvu.
14. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je miješanje države (ovdje suda), u pravo na dom tužitelja (provođenjem predmetne ovrhe), u konkretnom slučaju bilo zakonito, imajući u vidu da je 1. tuženik vjerovnik 2. tuženice i oca tužitelja, svjedoka GŠ, te da je prednik 1. tuženika sklapanjem Ugovora o založnom pravu koji je solemniziran pod br. OC-6993/10 i OV-5131/11, zasnovao valjano založno pravo, posljedica kojega je predmetna ovrha, pri čemu iz odredbi tog Ugovora jasno proizlazi da se 2. tuženica, kao jamac platac i založni dužnik, suglasila da za slučaj neisplate potraživanja vjerovnik može neposredno provesti prisilnu ovrhu na nekretninama koje su predmet ovrhe, čime je prihvatila sve moguće pravne i faktične posljedice koje iz istog proizlaze (a jedna od njih je i mogućnost da predmet zaloga postane predmet ovrhe), dok je GŠ, kao njezin bračni drug, izjavio da je suglasan sa založnopravnim raspolaganjem svoje supruge.
15. Treba naglasiti da u situaciji u kojoj je radi osiguranja tražbine na temelju dobrovoljne raspoložbe založnog dužnika, u zemljišnu knjigu upisano založno pravo u korist ovrhovoditelja, pri čemu tužitelji ne tvrde da je pokrenut odgovarajući parnični postupak radi ispitivanja pravne valjanosti ovršne isprave kojom je dozvoljen upis založnog prava na predmetnoj nekretnini, pozivanje tužitelja na to da 2. tuženici (koja je dozvolila uknjižbu prava zaloga na predmetnoj nekretnini radi ostvarivanja kredita), tužitelji nisu dali svoju suglasnost za upis založnog prava, nije od utjecaja na dopuštenost predmetne ovrhe, kao niti pozivanje na odredbu čl. 261. st. 1. ranijeg Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13), koji je propisivao da roditelji mogu s odobrenjem nadležnog centra za socijalnu skrb otuđiti ili opteretiti imovinu maloljetnog djeteta radi njegova uzdržavanja, liječenja, odgoja, školovanja, obrazovanja ili za podmirenje neke druge važne potrebe djeteta, imajući u vidu da se nije radilo o imovini maloljetnog djeteta (niti to tužitelji tvrde), već o imovini majke tužitelja koja je istom mogla raspolagati bez suglasnosti svoje djece (neovisno o tome radi li se o maloljetnoj djeci), pa time i bez suglasnosti nadležnog centra za socijalnu skrb, a u tom kontekstu nisu od utjecaja na dopuštenost predmetne ovrhe niti žalbeni prigovori kojima tužitelji tvrde da je takvim raspolaganjem 2. tuženica dovela u rizik njihovo pravo na dom.
16. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje i o tome da se u konkiretnom slučaju radi o legitimnom cilju te da je u interesu pravne sigurnosti građana i gospodarske dobrobiti zemlje poštivati sudske-ovršne odluke koje su proizašle iz neispunjavanja preuzetih ugovornih obveza pojedinaca, imajući u vidu da je ovrha na predmetnoj nekretnini posljedica neispunjavanja ugovornih obveza roditelja tužitelja s bankom - sporazum o prijenosu vlasništva kao jamstvo za kredit na koji su oni izričito pristali, pa imajući u vidu da se radi o mladim, zdravim i radno sposobnim osobama, (osim 1. tužiteljice koja je maloljetna), pravilno zaključuje i to da u konkretnom slučaju mjera za iseljenjem i prodajom nekretnine nije nerazmjerna cilju koji se želi postići, odnosno da je ista nužna za društveni poredak i red u demokratskom društvu, pri čemu za 1. tužiteljicu (koja je nesporno maloljetna i ima 15 godina), također pravilno zaključuje da, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne spada u ranjivu skupinu, odnosno da nije riječ o osobi koju bi zbog bilo kakvih specifičnih razloga država trebala svojim intervencijama posebno štititi.
17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, činjenica za koji je iznos 1. tuženik predmetnu tražbinu otkupio od svoga prednika, bez utjecaja je na dopuštenost predmetne ovrhe, kao i na pravnu poziciju tužitelja u ovom sporu, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, kao što je bez utjecaja na dopuštenost predmetne ovrhe i to hoće li 1. tuženik nekretninu koristiti za svoje potrebe ili će ju prodati radi ostvarivanja zarade, pri čemu se sud prvog stupnja u tom kontekstu pravilno poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje govore o cesiji, iz kojih odredbi proizlazi da se visina i iznos za koji je otkupljen valjano preuzeti dug, ni na koji način ne povezuje s pravima novog vjerovnika na cjelovitost njegove naplate, niti isto smije umanjiti njegove izglede da taj dug realizira, ali isto tako niti povećati šanse dužnika da se duga oslobodi bez plaćanja. Stoga, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, navedeno ne utječe na legitimnost i nužnost predmetne ovrhe.
18. Posljedično svemu navedenom, kako tužitelji, na kojima je u smislu čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a, teret dokazivanja da bi mjera za njihovim iseljenjem i prodajom nekretnine (predmetna ovrha), bila nerazmjerna cilju koji se želi postići, navedeno nisu dokazali, u konačnome se na temelju svih izvedenih dokaza, pravilno nalazi da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 59. st. 1 OZ-a za proglašenje ovrhe nedopuštenom, imajući pri tome u vidu i pravna shvaćanja izražena u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava, da zaštita prava na dom nije apsolutna, jer, budući da na drugoj strani u pravilu postoji interes suprotstavljen tom prigovoru, ograničenje toga prava mora zadovoljiti određene kriterije sadržane u testu razmjernosti (materijalnopravne i procesnopravne), a teret dokazivanja navedene činjenice je na strani osobe koja se na to pravo poziva.
19. Stoga, niti preostali žalbeni navodi tužitelja ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa tako niti pozivanje na velik nesrazmjer između vrijednosti nekretnine koja je predmetom ovrhe i iznosa koji je 1. tuženik platio za otkup potraživanja, a time niti pozivanje na nemoralnost i nezakonitost tog pravnog posla.
20. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja dosudio 1. tuženiku osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, imajući u vidu i to da tužitelji određeno niti ne prigovaraju odluci o troškovima postupka, u odnosu na koju odluku drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a).
21. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 3. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
