Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1511/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Adnan Omanović, odvjetnik u Zagrebu, Amruševa 1, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici Miroslav Leko, Hrvoje Ljiubljanović, Željko Zrnčić, Sara Stjepanović i Krešimir Ljubić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7501/2019-23 od 13. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7501/2019-23 od 13. prosinca 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. VI. i VII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom VIII. i IX. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnim članak 4. Ugovora o kreditu broj: 9012370129 od 28. ožujka 2007. sklopljen između stranaka koji glasi: "4. Kamata na kredit – Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% (slovima: pet cijelih deset posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.". Pod točkom II. izreke utvrđuje se ništetnim članak 6. istog Ugovora o kreditu koji glasi: "7. Otplata kredita – 6.1. Rok otplate kredita je 84 mjeseci (slovima: osamdesetčetiri mjeseci) računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Kredit se prenosi u otplatu po iskorištenju kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora. Prijenos kredita u otplatu je na dan koji odredi Korisnik kredita s tim da prijenos kredita u otplatu ne može biti izvan roka od mjesec dana od dana korištenja kredita. 6.2. Kredit u iznosu od 30.606,86 CHF (slovima: tridesettisućašestotinašest CHF i osamdestšest centi) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. 6.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 6.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 15-og (slovima: petnaestog) u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvo prvog anuiteta". Pod točkom III. izreke odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Utvrđuje se da temeljem Ugovora o kreditu broj: 9012370129 od dana 28. ožujka 2007. sklopljenoga između tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Račkoga 6, (sada na adresi: [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnice Zadar, glavnica kredita iznosi 139.506,07 kuna što odgovara kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.606,86 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. 1 CHF = 4,5589 kn važećem na dan 28.3.2007. kao dana zaključenja tog ugovora te tijekom cjelokupnog trajanja ugovora o kreditu, što je tužena dužna priznati, u protivnom će njezino priznanje zamijeniti ova presuda u roku 15 dana.", dok se pod točkom IV. izreke odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:" Utvrđuje se da temeljem Ugovora o kreditu broj: 9012370129 od dana 28. ožujka 2007. sklopljenoga između tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Račkoga 6, (sada na adresi: [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnice Zadar, kamatna stopa na glavnicu kredita od 139.506,07 kuna iznosi 5,10 % (pet cijelih deset posto) važeći na dan 28.3.2007. kao dan zaključenja tog ugovora te tijekom cjelokupnog trajanja ugovora o kreditu, što je tuženik dužan priznati, u protivnom će njegovo priznanje zamijeniti ova presuda u roku 15 dana.", a pod tokom V. izreke, dio tužbenog zahtjeva tužitelja u točci I i II u dijelu koji glasi: "što je tuženik dužan priznati, u protivnom će njegovo priznanje zamijeniti ova presuda u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.". Pod točkom VI. izreke nalaže se tuženici da tužitelju s naslova razlike kamatne stope isplati iznos od 1.688,25 eura (12.720,15 kuna) sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok se pod točkom VII. izreke nalaže tuženici da tužitelju s naslova razlike tečaja CHF isplati iznos od 4.709,89 eura (35.486,67 kuna) sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom VIII. izreke je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.765,21 eura (13.300,00 kuna) zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (13. prosinca 2022.) do isplate, dok je pod točkom IX. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 912,47 eura (6.875,00 kuna).

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. VI. i VII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom VIII. i IX. izreke (kao dijelu u kojem nije uspjela u sporu), žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.875,00 kuna, uz pripadajući PDV u iznosu od 468,75 kuna te za sudsku pristojbu za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj pobija navode žalbe tuženice, predlaže žalbu odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku zajedno s pripadajućim PDV-om u iznosu od 311,08 eura (2.343,80 kuna) te za sudsku pristojbu za odgovor na žalbu u točno nenaznačenom iznosu

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi sadržajno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju, kao i razlozi .zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Konačno, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja podneskom od 12. kolovoza 2022. (list 112-120 spisa), za utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF u Ugovora o kreditu broj: 9012370129 od 28. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.688,25 eura (12.720,15 kuna) na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope te za isplatom iznosa od 4.709,89 eura (35.486,67 kuna) na ime tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koje iznose, pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, tužitelj tvrdi da ih je preplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

9. U žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao davateljica kredita, 28. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu,

- da je odredbom čl. 6. i 6.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita uz valutnu klauzulu,

- da je tijekom otplatnog razdoblja spornog Ugovora došlo aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu,

- da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, zbog propusta tuženice da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku,

- da je odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora navedeno: "4. Kamata na kredit – Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% (slovima: pet cijelih deset posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.",

- da Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž –7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženice i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđuje u točki 2. da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalba tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke, donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (pa tako i tuženica iz ovoga spora), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivu kamatnu stopu,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena,

- da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena, došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu,

- da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama,

- da je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva izvedeno financijsko vještačenje po vještakinji Branki Lukačević Gregić iz trgovačkog društva Terra Expert Consulting j.d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja (koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan, argumentiran i napravljen u skladu s pravilima struke) je razvidno da razlika u izvršenim uplatama na ime kamata zbog promjenjive kamatne stope iznosi 12.720,15 kuna, a da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, iznosi 35.486,67 kuna, tako da pretplata ukupno u utuženom razdoblju iznosi 48.206,82 kuna (pri čemu su pojedini mjesečni preplaćeni iznosi prikazani za svaki mjesec u tabeli).

11. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, kao i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, s obzirom na pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud prvog stupnja cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), ništetnima, čime smatra da je za tužitelja nastalo subjektivno pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. ZOO-a, slijedom čega obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koji je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, presuđujući kao pod točkom I., II., VI. i VII. izreke pobijane presude, dok je u preostalom dijelu odbio postavljeni tužbeni zahtjev i presudio kao pod točkom III., IV.

I V. izreke pobijane presude.

12. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, uz zaključak da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

14. U konkretnom slučaju tužitelj, između ostalog, postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 28. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 30.606,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti, u svrhu kupnje vozila, uz valutnu klauzulu, te da je istim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje, kako to proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

15. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između tužitelja i tuženice 28. ožujka 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97 ZZP/07.

17. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

18. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

20. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je za naglasiti da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

21. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

22. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzul), te da je valutna klauzula predviđena i odredbom čl. 22. ZOO-a, i da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora poštivala svu važeću zakonsku regulativu te da je time odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

23. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

24. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, u tom dijelu – ništetne.

25. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi R143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

26. Žalbeni navodi tuženice kojima upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, nisu od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

27. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

28. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštenih odredbi, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani.

29. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

30. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF i promjenu kamatne stope) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi svi preostali žalbeni prigovori tuženice kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti.

31. Kako je, dakle, pravilno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud je osnovano zaključio o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici, kao razliku između ugovorene i naplaćene kamate, kao i tečajnu razliku.

32. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

33. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje vještakinje Branke Lukačević Gregić, kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u izvršenim uplatama na ime kamata zbog promjenjive kamatne stope te razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da pretplata ukupno u utuženom razdoblju iznosi 48.206,82 kuna, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

34. Pri tome je za odgovoriti vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještakinje, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještakinje, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor pretvoren u ugovor s fiksnom kamatom, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještakinja utvrdila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost pobijane odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa i tečajnoj razlici.

35. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, koja visina je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

36. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

37. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

38. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno 48.206,82 kuna, odnosano zbog promjenjive kamatne stope iznos od 1.688,25 eura (12.720,15 kuna), a zbog tečajne razlike iznos od 4.709,89 eura (35.486,67 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

39. Naime, kako je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, osnovano je prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

40. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju odluku je sud prvog stupnja donio imajući u vidu čl. 154. i 155. ZPP-a, uz primjenu tada važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), čemu tuženica žalbenim navodima određeno niti ne prigovara, s time da se pri odluci o naknadi troškova pogrešno pozvao na stavak 1. članka 154. ZPP-a, umjesto ispravno na stavak 3. članka 154. tada važećeg ZPP-a, što nije utjecalo na pravilnost odluke o troškovima, imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka.

41. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

42. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

43. Tužitelju nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na žalbu sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod točkom III.

44. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš