Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-531/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Roberte Pandža predsjednice vijeća, Jadranke Travaš članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kojeg zastupa punomoćnik Kruno Kneževiću, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-985/2023-25 od 19. prosinca 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-985/2023-27 od 23. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-985/2023-25 od 19. prosinca 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-985/2023-27 od 23. prosinca 2025. i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja:
„ I. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba da tužiteljici LČ temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 3207820489/06 od 10. studenog 2006. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 5.789,72 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 25.veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana .
II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba da tužiteljici LČ temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o kreditu broj: 3207820489/06 od 10. studenog 2006. godine i Dodatka Ugovora o kreditu, isplati iznos od 1.583,73 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 25. veljače 2016. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana .
III. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba da tužiteljici LČ naknadi parnični trošak u iznosu od 2.600,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana. „
II. Svaka stranka snosi svoj trošak.
III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj P- 985/2023-27 od 23. prosinca 2025. kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku da tužiteljici temeljem ništetnih odredbi Ugovora o [broj kredita] od 10. studenog 2006. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 5.789,72 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 25.veljače 2016. pa do isplate.
Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku, da tužiteljici temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o [broj kredita] od 10. studenog 2006. godine i Dodatka Ugovora o kreditu, isplati iznos od 1.583,73 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 25. veljače 2016. godine pa do isplate.
Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.600,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate.
2. Protiv ove presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.
3. Žalba tuženice je osnovana.
4. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 5.789,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
5. Tužbeni zahtjev koji je prihvaćen prvostupanjskom presudom zasniva se na tvrdnji tužiteljice da je tuženica kao kreditor njoj kao potrošaču, nametnula sporne ugovorne odredbe ugovora o [broj kredita] od 10. studenog 2006., a koje se odnose na valutnu klauzulu CHF. Navodi da u tim odredbama nisu dovoljno precizirani razlozi i način valute otplate kredita za buduće razdoblje, a isto se nije moglo utvrditi niti iz odluka tuženice. Tužiteljica je tijekom postupka sugerirala kako nije bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljena u neravnopravan položaj, a njezina ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženice dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje je tužiteljica istakla kako provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužiteljice, kao potrošača, i banke, kao vjerovnika slijedom čega traži više plaćeno do trenutka konverzije.
6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom navedenog iznosa sa zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na razliku između iznosa priznatog u konverziji i iznosa više plaćenog s osnova tečajne razlike, uz zaključak da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan iz razloga što su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a koje se odnose valutu otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) nepoštene, a s time i ništetne. Nadalje, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi kako konverzija ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer ne rješava posljedice ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Prvostupanjski sud smatra kako se donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine„ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) trebalo izjednačiti korisnike kredita s valutnom klauzulom CHF s korisnicima kredita s valutnom klauzulom EUR.
7. Između stranaka nije sporno da su nakon sklapanja Ugovora o [broj kredita] od 10. studenog 2006. (u odnosu na kojeg je pravomoćno utvrđena djelomična ništetnost, i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF) sklopili 11. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR sukladno ZID ZPK.
8. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i tuženica, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu i to na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/12 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da su sporne odredbe ništetne.
9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću kojim je utvrđena razlika obveza s osnova promjene valutnog tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom u iznosu od 5.789,72 eura te da razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.583,73 eura.
10. Prvostupanjski sud je primjenom čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine„ 35/05; dalje- ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti nalažući tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 5.789,72 eura iznos od 1.583,73 eura s osnova razlike preostale glavnice sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.
11. Tuženica tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 11. veljače 2016. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužiteljice izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom, u EUR.
12. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu koji je sklopljen temeljem ZID ZPK/15 i sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi valutnoj klauzuli.
13. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
14. Valja reći da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
15. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, Vrhovni sud RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
16. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.
17. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
18. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
19. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o valutnoj klauzuli te tužiteljici nisu bili poznati jasno utvrđeni kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.
20. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Dodatka, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
21. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužiteljice, korisnice kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
22. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnica kredita slobodno pristala.
23. Kada su, dakle, iznosi koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.
24. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 144/22, 155/23 - dalje: ZPP), preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
25. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice L i P, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da tužiteljica nije uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.
26. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.
27. Kako je tuženica uspjela sa žalbom to je temeljem Tbr.10 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ 138/23; dalje- Tarifa) valjalo tuženici dosuditi trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura i sudske pristojbe u iznosu 62,50 eura što ukupno iznosi 312,50 eura slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.
U Zagrebu 3. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Roberta Pandža
