Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-562/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Roberte Pandža predsjednice vijeća, Jadranke Travaš članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LPR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4749/2024-44 od 5. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice LPR kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4749/2024-44 od 5. studenog 2025. u dijelu pod točkom I., VI., VII. te pod točkom VIII. izreke kojim nije prihvaćan zahtjev za trošak preko dosuđenog.

II. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom II. i IX. kojim nije prihvaćan zahtjev za trošak.

III. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. se prihvaća kao djelomično osnovana i preinačuje navedena presuda u dijelu pod točkom III., IV., V, i IX presude i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici LPR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.180,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na: iznos od 20,68 eura od 10. studenog 2007. godine do isplate,

iznos od 20,61 eura od 10. prosinca 2007. godine do isplate,

iznos od 20,90 eura od 10. siječnja 2008. godine do isplate,

iznos od 21,17 eura od 10. veljače 2008. godine do isplate,

iznos od 40,57 eura od 10. ožujka 2008. godine do isplate,

iznos od 40,04 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

iznos od 39,45 eura od 10. svibnja 2008. godine do isplate,

iznos od 39,44 eura od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

iznos od 39,13 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate,

iznos od 38,89 eura od 10. kolovoza 2008. godine do isplate,

iznos od 39,06 eura od 10. rujna 2008. godine do isplate,

iznos od 40,33 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

iznos od 41,69 eura od 10. studenog 2008. godine do isplate,

iznos od 40,41 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

iznos od 42,83 eura od 10. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,19 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 44,38 eura od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,65 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,62 eura od 10. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,32 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,49 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,16 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,57 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 55,92 eura od 10. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,31 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,39 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 57,60 eura od 10. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,41 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,10 eura od 10. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,32 eura od 10. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,90 eura od 10. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,31 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,41 eura od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,99 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,14 eura od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,34 eura od 10. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,63 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 41,78 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 43,68 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 41,61 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,23 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 41,44 eura od 10. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,16 eura od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,76 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,18 eura od 10. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,29 eura od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 37,92 eura od 10. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 37,25 eura od 10. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 37,29 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 37,30 eura od 10. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 38,04 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 38,48 eura od 10. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 38,53 eura od 10. ožujka 2012. godine do isplate, iznos od 38,23 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate, iznos od 38,38 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate, iznos od 38,71 eura od 10. lipnja 2012. godine do isplate, iznos od 38,33 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate, iznos od 38,36 eura od 10. kolovoza 2012. godine do isplate, iznos od 37,72 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate, iznos od 37,93 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate, iznos od 38,39 eura od 10. studenog 2012. godine do isplate, iznos od 38,25 eura od 10. prosinca 2012. godine do isplate, iznos od 38,48 eura od 10. siječnja 2013. godine do isplate, iznos od 37,89 eura od 10. veljače 2013. godine do isplate, iznos od 37,72 eura od 10. ožujka 2013. godine do isplate, iznos od 38,33 eura od 10. travnja 2013. godine do isplate, iznos od 37,84 eura od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 37,59 eura od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 36,98 eura od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 37,41 eura od 10. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 37,69 eura od 10. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 38,05 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 38,08 eura od 10. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 38,30 eura od 10. prosinca 2013. godine do isplate te na

- iznos od 37,89 eura od 10. siječnja 2014. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 10. studenog 2007. godine do 31. prosinca

2007 godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana. „

„ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici LPR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.000,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,45 eura od 10. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 2,71 eura od 10. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,54 eura od 10. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,73 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,94 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 22,75 eura od 10. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,79 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 35,28 eura od 10. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 39,22 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 52,20 eura od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,34 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,01 eura od 10. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,67 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 31,58 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,61 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,96 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,63 eura od 10. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,86 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,45 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 38,40 eura od 10. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,05 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,53 eura od 10. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,44 eura od 10. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,22 eura od 10. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 71,66 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 81,87 eura od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,64 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 107,19 eura od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 90,47 eura od 10. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,17 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 108,64 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 133,36 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 106,53 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 114,55 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

iznos od 104,31 eura od 10. travnja 2011. godine do isplate,

iznos od 126,59 eura od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

iznos od 147,32 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

iznos od 152,77 eura od 10. srpnja 2011. godine do isplate,

iznos od 242,09 eura od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

iznos od 158,21 eura od 10. rujna 2011. godine do isplate,

iznos od 147,81 eura od 10. listopada 2011. godine do isplate,

iznos od 148,50 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

iznos od 148,53 eura od 10. prosinca 2011. godine do isplate,

iznos od 160,13 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

iznos od 166,92 eura od 10. veljače 2012. godine do isplate,

iznos od 167,78 eura od 10. ožujka 2012. godine do isplate,

iznos od 163,19 eura od 10. travnja 2012. godine do isplate,

iznos od 165,52 eura od 10. svibnja 2012. godine do isplate,

iznos od 170,54 eura od 10. lipnja 2012. godine do isplate,

iznos od 164,71 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

iznos od 165,19 eura od 10. kolovoza 2012. godine do isplate,

iznos od 155,17 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

iznos od 158,47 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

iznos od 165,64 eura od 10. studenog 2012. godine do isplate,

iznos od 163,43 eura od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

iznos od 166,99 eura od 10. siječnja 2013. godine do isplate,

iznos od 157,73 eura od 10. veljače 2013. godine do isplate,

iznos od 155,08 eura od 10. ožujka 2013. godine do isplate,

iznos od 164,64 eura od 10. travnja 2013. godine do isplate,

iznos od 156,96 eura od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

iznos od 153,17 eura od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

iznos od 143,58 eura od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

iznos od 150,31 eura od 10. kolovoza 2013. godine do isplate,

iznos od 154,67 eura od 10. rujna 2013. godine do isplate,

iznos od 160,32 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

iznos od 160,81 eura od 10. studenog 2013. godine do isplate,

iznos od 164,17 eura od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

iznos od 157,75 eura od 10. siječnja 2014. godine do isplate,

iznos od 163,52 eura od 10. veljače 2014. godine do isplate,

iznos od 166,02 eura od 10. ožujka 2014. godine do isplate,

iznos od 164,14 eura od 10. travnja 2014. godine do isplate,

iznos od 160,68 eura od 10. svibnja 2014. godine do isplate,

iznos od 160,00 eura od 10. lipnja 2014. godine do isplate,

iznos od 162,78 eura od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

iznos od 167,90 eura od 10. kolovoza 2014. godine do isplate,

iznos od 169,77 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

iznos od 168,30 eura od 10. listopada 2014. godine do isplate,

iznos od 173,97 eura od 10. studenog 2014. godine do isplate,

iznos od 175,47 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

iznos od 176,06 eura od 10. siječnja 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. travnja 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. svibnja 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. rujna 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. listopada 2015. godine do isplate,

iznos od 176,41 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate te na

iznos od 176,41 eura od 10. prosinca 2015. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 10. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007 godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.

V. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.875,00 eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. odbio zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208481662, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 22. veljače 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od ukupno 90.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208481662 od 22. veljače 2007. sklopljenog između tužiteljice LPR, kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.180,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki III. izreke.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.000,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom IV. izreke.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.662,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

5. studenog 2025. do isplate.

Pod točkom VII. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom VII. izreke. Pod točkom VIII. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan

Pod točkom IX. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., VI. VII. i VIII izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

Protiv ove presude u dijelu pod točkom II., III., IV., V. i IX izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana,

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim u cijelosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208481662 sklopljenog između stranaka 22. veljače 2007. te posljedično tome zahtjev tužiteljice za vraćanje joj iznosa od 90.000,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao i eventualni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti sklopljenog Ugovora tj. ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. uz restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.180,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnova nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa te iznosa od 11.000,56 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene tečaja CHF.

6. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

- da su tužiteljica i tuženik 22. veljače 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 95.000,00 CHF,

- da je predmetni kredit odobren s rokom otplate 15 godina,

- da je predmetni Ugovor ugovoren uz valutnu klauzulu vezano uz valutu CHF te kamatnu stopu od 4,50% kao promjenjiva prema odluci tuženika,

- da je među strankama sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj,

- da je u takav ugovor unesena odredba o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika i valutna klauzula vezano uz valutu CHF,

- da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 21.prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHf u kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit 23. ožujka 2016.,

- da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2019. utvrđeno da je u ovom postupku tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan učincima naprijed navedenih presuda,

- da se u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu s obzirom na vezanost naprijed navedenim presudama odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. temelji se na presumpciji da tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču dao sve odgovarajuće obavijesti,

- da iznos pretplate anuiteta temeljem Ugovora o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. uslijed povećanja tečaja CHF iznosi 11.000,56 EUR, a uslijed povećanja kamatne stope 3.180,84 eura visinu kojeg utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem.

7. Prvostupanjski sud slijedom naprijed iznijetih utvrđenja zaključuje da je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF sadržana u Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka ništetna. Ovo iz razloga jer da je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to konačno proizlazi i iz iskaza tužiteljice čiji iskaz u cijelosti kao vjerodostojan prihvaća. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to da isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime da je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna. Isto tako utvrđuje da je tužena banka više puta mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te istu povećavala pri čemu zaključuje da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u situaciji kao što je konkretna kada je temeljem iskaza tužiteljice utvrdio da joj nisu posebno objašnjavani rizici promjenjivosti kamate u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača slijedom čega je ista ništetna.

8. Zaključak je prvostupanjskog suda da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. unaprijed sastavljenog od banke, odredbe Ugovora o kojima se sa tužiteljicom kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač imala utjecaj na njihov sadržaj. Ovim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici kao potrošaču je nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice korisnika kredita te potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

9. Međutim, ništavost samih tih odredbi Ugovora ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer Ugovor može opstati i bez njihova izuzimanja u primjeni, jer sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Samo nepoštena odredba ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Tužiteljica kao potrošač se dovodi u položaj koji je imala pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Slijedom navedenog sud prvog stupnja odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim te odlučuje kao u točki I. izreke a kao osnovan eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope te valutne klauzule vezano uz valutu CHF te odlučuje kao u točki II. izreke.

10. Nadalje zaključuje prvostupanjski sud da tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na naknadu svih iznosa koje je platila tuženiku kao trgovcu na temelju nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule vezano uz valutu CHF pa pozivom na odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, obvezuje tuženika na isplatu tužiteljici iznosa 3.180,84 eura na ime više plaćenog iznosa uslijed povećanja početne kamatne stope te iznosa od 11.000,56 eur zbog povećanja tečaja CHF visinu kojeg iznosa utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Darka Prpića.

11. Ocjena je prvostupanjskog suda da činjenice što su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sama za sebe da ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

12. Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga stranaka ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena koja od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13. Protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju prvostupanjske presude nije počinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama pri čemu ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava.

14. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007. kao neosnovan odbio.

14.1. Naime, Ugovorom o namjenskom kreditu se prema odredbi članka 1021. ZOO- a banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Predmetnim Ugovorom o kreditu, bila je ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

16. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

17. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli kao i odredba o promjenjivosti kamatne stope prema odluci tuženika prihvaćanjem eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja ( točka II. izreke prvostupanjske presude) utvrđene su ništetnima na temelju posebne odredbe, i to odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti te početno ugovorena kamatna stopa.

18. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

19. Navedeno shvaćanje suda prvog stupnja nije suprotno sadržaju i značenju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i sud Europske unije u predmetu C-118/17 (TP protiv Erste bank Hungari).

20. Dakle, suprotno navodima tužiteljice sudovi su obavezni tumačiti nacionalno prvo u dugu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine što uključuje i praksu suda Europske unije.

21. U navedenoj odluci suda Europske unije je navedeno da čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

22. Stoga proizlazi da u skladu s navedenom Direktivom i navedenom odlukom suda Europske unije odredbe nacionalnog zakona koji dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe za utvrđenje o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

23. Također u presudi suda EU broj C-932/19 odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo kojim se zabranjuje poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu i to čak i u slučaju ako bi poništenje ili ništetnost ugovora bilo povoljnije za potrošače.

24. S obzirom na navedeno i nakon što su utvrđene djelomično ništetne predmetne odredbe ugovora o kreditu moguća je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica kao potrošač nalazila da nepoštene odredbe nisu postojale. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

Često postavljana pitanja

25. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno čl. 322. ZOO-a te čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03). Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanu u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, tužiteljici predočio i dao na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pa tužiteljica nije mogla niti imala mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Isto tako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 2. nepoštena jer se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati budući da je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru pa time položaj tužiteljice pri sklapanju ugovora o kreditu bio nepovoljniji pri čemu pravilno ističe da je tužiteljica pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

26. Tako je prvostupanjski sud na temelju, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, dalje: ZZP-a/14), te čl. 322. ZOO-a pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. S tim u vezi, valja reći da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki 2. izreke potvrditi.

28. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik 21., prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću kojim je utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope više preplatila do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu iznos od 3.180,84 eura a zbog valutne klauzule iznos od 11.000,56 eura.

30. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. i 1115. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.180,84 eur zbog promjene kamatne stope te iznos od 11.000,56 eur zbog valutne klauzule.

31. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 21. prosinca 2015. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužiteljice izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom, u EUR.

32. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Dodatkom, ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 i sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

33. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

34. Valja reći da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

35. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

36. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.

37. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

38. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

39. Međutim, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

40. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Dodatka, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

41. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužiteljice, korisnice kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

42. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnica kredita slobodno pristala.

43. Kada su, dakle, iznosi koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

44. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 , 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 144/22, 155/23 - dalje: ZPP), preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan u dijelu pod točkom III. i IV. izreke kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 3.180,84 eura i iznosa od 11.000,56 eura tužiteljici.

45. Radi navedenog pravilno je sud prvog stupnja pod točkom VI. i VII. izreke odbio zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na pojedine iznose kako je navedeno pod točkama VI i VII. izreke.

46. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom V., VIII. i IX izreke te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice L i Ž, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

47. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

48. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom to mu je temeljem Tbr.10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine „ 142/12, 126722 i 138/23; dalje Tarifa) valjalo dosuditi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.875,00 eur.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža