Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3023/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 116, protiv 1. tuženog MŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženog ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje oboje zastupa punomoćnik Mladen Gajski, odvjetnik u Zagrebu, Zrinjevac br. 17/II, 3. tuženog ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tuženog CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 5. tuženog TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi (3. -5. tuženici) iz Zagreba, Gračanska cesta 127D, koje sve (3. -5. tuženike) zastupa punomoćnik Saša Čačić, odvjetnik u Vinkovcima, J. Dalmatinca 20, svi (3. -5. tuženici) kao pravni sljednici iza pok. NŠ, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2006/2014-23 od 20. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja KŠ, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2006/2014-23 od 20. studenog 2015.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naložiti tuženicima da mu solidarno isplate iznos od 1.277.168,31 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od podnošenja tužbe do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj ne navodeći određeno žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, slijedom čega nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tužitelj sadržajno u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

5. U provedenom postupku utvrđene su činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, pravilno utvrđeno činjenično stanje. Na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika obrta „[obrt]“ i izvođača građevinskih radova na adaptaciji objekta u [adresa] u Zagrebu, usmjeren prema tuženicama, kao suvlasnicama tog objekta, za isplatu novčanog iznosa od 1.277.168,31 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos tužitelj tvrdi da su se tuženici neosnovano obogatili.

7. U žalbenom stupnju postupka i dalje je sporno pripada li tužitelju takvo potraživanje prema tuženicima primjenom instituta stjecanja bez osnove iz čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koji se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO/05).

8. U ovoj pravnoj stvari donesena je drugostupanjska presuda pod poslovnim brojem Gž-677/2016-2 od 23. kolovoza 2016. kojom je potvrđena navedena prvostupanjska presuda, koja presuda je u konačnome (nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-637/2020 od 12. rujna 2024., ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2929/2016-3 od 10. prosinca 2019., kojom je prvotno navedena drugostupanjska odluka po reviziji tužitelja bila potvrđena), rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1304/2024-4 od 4. lipnja 2025., ukinuta te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud, temeljem izvedenih dokaza koje su predložile stranke ovoga spora, proizlazi utvrđenim:

- da su 1. i 2. tuženici te sada pokojni NŠ, pravni prednik 3. do 5. tuženika, knjižni suvlasnici zgrade u [adresa], s time da iz pobijane odluke proizlazi da je pored navedenih knjižna suvlasnica i SŠ (koja nije obuhvaćena tužbom),

- da je između stranaka nesporno da su društvo «Ecos» export-import d.d., kao investitor i obrt „[obrt]“, u vlasništvu tužitelja, 15. rujna 1992. zaključili Ugovor za izvedbu graditeljskih radova br. 2/92 (dalje u tekstu Ugovor), kojim se tužitelj obvezao izvesti građevinske radove na objektu u [adresa]. (koji radovi su pobliže opisani u čl. 1 predmetnog Ugovora), za koje radove mu se investitor obvezao isplatiti naknadu u iznosu od 75.000,00 tadašnjih DEM (u rokovima pobliže opisanim u čl. 4 Ugovora, u vezi s odredbom čl. 5 Ugovora),

- da tužitelj, kao izvođač, nije dovršio radove u ugovorenom roku sukladno odredbi čl. 5 Ugovora, što između stranaka također nije sporno, a utvrđeno je i uvidom u Okončanu situaciju i Građevinski dnevnik, iz kojih je razvidno da su ugovoreni radovi dovršeni 25. srpnja 1993., kao i ukupna vrijednost radova u iznosu od 112.322,15 DEM, od kojih je investitor izvođaču platio 70.000,00 DEM, dok je preostala obveza investitora iznosila 43.322,15 DEM,

- da su Okončanom situacijom obuhvaćeni ne samo radovi sukladno Ugovoru, već i troškovi s naslova radova koji nisu bili predmetom Ugovora (što je razvidno iz Radova po osnovnom ugovoru - građevinski radovi te iz Vantroškovničkih radova),

- da je investitora „Ecos“ export-import d.d., čiji je direktor bio ovdje 1. tuženi MŠ, po osnovu sklopljenog Ugovora. isplatio tužitelju iznos od 70.000,00 DEM, a za razliku je tužitelj protiv investitora pokrenuo postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2879/1997,

- da je uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2879/1997 od 21. svibnja 1998. utvrđeno da je navedenom presudom udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja te je investitoru naloženo isplatiti tužitelju 76.594,42 kuna (protuvrijednost 35.118,95 DEM) sa zateznim kamatama od 25. srpnja 1993. do isplate (kao razliku između ukupno utvrđene vrijednosti ugovorenih radova i naknadnih vantroškovničkih radova u iznosu od sveukupno 107.896,95 DEM, u odnosu na ukupno podmireni iznos od 72.778,00 DEM), kao i troškove postupka u iznosu od 26.789,80 kuna,

- da tražbina po navedenoj presudi nije naplaćena jer je nad investitorom „Ecos“ export-import d.d., istovremeno otvoren i zaključen stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj L-306/96 od 10. rujna 1998., nakon čega je navedeno društvo brisano iz sudskog registra,

- da je tužitelj nakon toga, po osnovu proboja pravne osobnosti, protiv ovdje 1. tuženog MŠ, kao direktora investitora „Ecos“ export-import d.d. (kojeg je držao odgovornim zbog nemogućnosti naplate tražbine od investitora), vodio postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 2899/2010, tražeći isplatu iznosa od naprijed navedenih 76.594,42 kuna s pripadajućim kamatama od 25. srpnja 1993. do isplate te isplatu iznosa od 26.789,80 kuna (dosuđenih troškova postupka) s pripadajućim kamatama od 21. svibnja 1998. do isplate, koji postupak je pravomoćno okončan odbijanjem postavljenog tužbenog zahtjeva.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev cijeneći da tužitelj u smislu odredbe čl. 219. u svezi s čl. 221.a ZPP-a, nije dokazao da je za Vantroškovničke radove dobio pisanu suglasnost investitora u smislu odredbe čl. 630. st. 2., u svezi s čl. 633. ZOO-a, pa utvrđuje kako je investitor isplatom tužitelju iznosa od tadašnjih 70.000,00 DEM, u cijelosti izvršio svoju obvezu preuzetu Ugovorom, ujedno cijeneći i to da je potraživanje tužitelja u zastari (s obrazloženjem da je tužba zbog stjecanja bez osnove podnesena izvan petogodišnjeg roka od završetka radova 25. srpnja 1993.) te da tužitelj nije dokazao niti pasvinu legitimaciju tuženika jer da sama činjenica što su tuženici uknjiženi kao suvlasnici nekretnine, iste ne čini pasivno legitimiranim u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a, uzimajući u obzir kako isti nisu bili stranka Ugovora temeljem kojeg je tužitelj izveo radove za koje tvrdi da je istima povećana vrijednost nekretnine koje su tuženici suvlasnici.

11. Žalbenim navodima tužitelj osporava zaključak suda prvog stupnja da u ovom postupku nije dokazao osnovu svoga potraživanja, ukazujući na konradiktornost takvog zaključka u odnosu na izvedene dokaze, naročito vezano za zaključak o tome da je investitor u cijelosti izvršio svoju ugovornu obvezu spram tužitelja („te ju i preplatilo“), iz kojih dokaza, po shvaćanja tužitelja, neupitnim proizlazi pravomoćno utvrđeno pravo tužitelja na naknadu za izvedene vantroškovničke radove u skladu s pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2879/1997 od 21. svibnja 1998., te s tim u vezi, imajući u vidu odgovornost 1. tuženog MŠ, kao direktora investitora, i pravo tužitelja na naplatu tog potraživanja temeljem proboja pravne osobnosti (zbog nemogućnosti naplate tražbine od investitora), a posljedično tome, s obzirom na to da se tužitelj po oba ta pravna osnova nije uspio naplatiti, i pravo tužitelja na temelju stjecanja bez osnove potraživati od tuženika korist koju su stekli tužiteljevom radnjom, u kojem kontekstu upire i na neprihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o zastari.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju kojim je ukinuo raniju drugostupanjsku odluku, poštivajući pri tome pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci broj U-III-637/2020 od 12. rujna 2024., ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 371. ZOO-a, kod računanja roka zastare od dana završetka radova, navodeći da zastarni rok od pet godina za pokretanje ovoga postupka radi stjecanja bez osnove, treba računati od 19. srpnja 2011., kojeg dana je donesena presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5857/2011-2, kojom je pravomoćno odbijen zahtjev po osnovi proboja pravne osobnosti.

13. Stoga, prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u naprijed navedenoj odluci (koji je ovaj sud obvezan poštivati), da zastarni rok u ovom konkretnom slučaju treba računati od 19. srpnja 2011., imajući pri tome u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. ožujka 2014., slijedi da zastarni rok od pet godina za pokretanje ovoga postupka radi stjecanja bez osnove, nije istekao do podnošenja tužbe.

14. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, čime se žalbeni prigovori tužitelja izneseni u tom pravcu. ukazuju osnovanima, u žalbenom stupnju postupka valjalo je razmotriti preostale žalbene navode kojima tužitelj upire na to da su se tuženici neosnovano obogatili na račun tužitelja u visini vrijednosti radova koje je tužitelj izveo na objektu koji je u njihovom suvlasništvu.

15. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, u odnosu na zaključak o tome da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za isplatu utuženog potraživanja, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu (ne)osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

16. Naime, odredbom čl. 210. ZOO-a propisano je da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17. Stoji da je u konkretnom slučaju tužiteljeva imovina (vrijednost radova za koje tužitelj tvrdi da ih je izveo na nekretnini u suvlasništvu tuženika, a nije ih uspio naplatiti od investitora), prešla izvedenim radovima u imovinu druge osobe, međutim, s obzirom na to da su ti radovi izvedeni na temelju Ugovora o izvođenju graditeljskih radova zaključenog s društvom „Ecos“ export-import d.d., kao investitorom, dakle po osnovi pravnog posla - na ime i u korist te pravne osobe, a ne tuženika, tužitelj vraćanje te imovine (odnosno naknadu vrijednosti ostvarene koristi), ne može zahtijevati od tuženika, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Tuženici, sve da su tu imovinu stekli kao korist (da je povećana vrijednost objekta u suvlasništvu tuženika izvedenim radovima), ovo nisu stekli od tužitelja već od društva „Ecos“ export-import d.d., i to kao suvlasnici objekta u kojeg je tužitelj (ispunjavajući svoju ugovornu obvezu spram investitora), uložio imovinu.

18. Naime, za prosudbu radi li se o stjecanju bez osnove odučno je - je li u času stjecanja ili prelaska imovine na drugog, za to stjecanje i prelazak postojala pravna osnova. Budući je u ovom slučaju u trenutku stjecanja po drugome, a to je u konkretnom slučaju društvo „Ecos“ export-import d.d., pravna osnova postojala u spomenutom Ugovoru o izvođenju graditeljskih radova, stoga ovdje ne može biti riječ o stjecanju bez osnove prema tužitelju, a na strani tuženika, samo zbog činjenice što su tuženici kao suvlasnici objekta primili uloženo (i jer je uloženo postalo sastavni i neodvojivi dio predmetnog objekta u njihovom suvlasništvu).

19. S prethodnim u vezi, na povrat onoga što je dao (uložio ili isplatio) po osnovi obveznopravnog instituta stjecanja bez osnove, ne može se s uspjehom pozivati onaj čija je imovina (ili njezin dio) prešla u imovinu druge osobe - ako taj prijelaz ima osnove (uz ostalo) u pravnom poslu, pri čemu se ne radi o stjecanju bez osnove kad je u imovinu tuženika prešla imovina treće osobe - a ne tužitelja, neovisno o tome što je ta treća osoba za tu imovinu bila u obvezi (prema pravnom poslu) isplate prema tužitelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 1020/09-2 od 15. svibnja 2012.), pri čemu korist koja je eventualno stečena izvedenim radovima, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, nikako ne može predstavljati ekvivalent vrijednosti tih izvedenih („nenaplaćenih“) radova koji tužitelj utužuje postavljenim tužbenim zahtjevom.

20. Stoga, iako je izvedenim radovima od strane tužitelja na određen način umanjena njegova imovina, odnosno povećana imovina tuženika, upravo zbog činjenice postojanja pravnog osnova za izvođenje radova u spomenutom Ugovoru o izvođenju graditeljskih radova, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke predviđene zakonom za slučaj stjecanja bez osnove i vraćanja onog što je stečeno bez osnove u skladu s čl. 210. ZOO-a, čime ujedno pravilno cijeni da tuženici za takvo potraživanje nisu pasivno legitimirani.

21. Končano, treba naglasiti da tuženici nisu bili subjekti građanskopravnog odnosa temeljem kojeg je tužitelj izvršio radove u njihovom objektu (osim 1. tuženog MŠ, kao direktora investitora „Ecos“ export-import d.d., u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev za isplatu izvedenih radova za koje tužitelj tvrdi da ih nije naplatio od investitora, pravomoćno odbijen), pa dakle niti nositelji prava i obveza iz tog pravnog odnosa, tako da niti po tome osnovu nisu u utuženoj obvezi prema tužitelju, dok okolnost što se tužitelj po naprijed navedenom Ugovoru (o izvođenju radova), nije uspio naplatiti od investitora, kao druge ugovorne strane, samo po sebi tužitelju ne daje pravo na naknadu potraživanja kojeg utužuje ovom tužbom, niti navedeno daje osnovu njegovom zahtjevu spram tuženika za vraćanje koristi stečene izvedenim radovima.

22. Sukladno tome, imajući u vidu činjenične navode koje je tužitelj iznosio u tužbi i tijekom postupka – da su se tuženici neosnovano obogatili na račun tužitelja za vrijednost radova koje je tužitelj izveo na objektu koji je u njihovom suvlasništvu, a koje radove je tužitelj izveo na temelju Ugovora sklopljenog s investitorom „Ecos“ export-import d.d. (čiji je direktor bio ovdje 1. tuženi MŠ), koje radove nije uspio naplatiti (niti od investitora, niti od direktora investitora), suprotno žalbenim navodima tužitelja, ne postoji pravna osnova na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev, niti je tužitelj dokazao postojanje razloga koji bi, prema okolnostima konkretnog slučaja, njegov zahtjev za vraćanje koristi za koju tvrdi da su ju tuženici stekli izvedenim radovima, činili osnovanim.

23. U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja, bez utjecaja su na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima tužitelj osporava zaključak suda prvog stupnja o tome da je investitor u cijelosti izvršio svoju ugovornu obvezu spram tužitelja, slijedom čega navedene prigovore ovom odlukom nije potrebno posebno razmatrati.

24. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

25. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju odluku je sud prvog stupnja donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom na uspjeh stranaka u sporu. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i to s obzirom na vrijednost predmeta spora te činjenicu da je postupak (ranije) vođen protiv tri tuženika koje je sve zastupao jedan odvjetnik, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, kojoj odluci tužitelj žalbenim navodima određeno niti ne prigovara.

26. Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš