Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-356/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-65/2022-35 od 29. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-65/2022-35 od 29. studenoga 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.343,05 eura sa zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.171,54 eura sa zateznim kamatama od 29. studenoga 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbe ili podredno da se presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je isplatio tuženiku na temelju ništetnog ugovora.

5. Suprotno sadržajno iznijetim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane odluke.

6. Također nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 221. ZPP jer je tužitelj tijekom postupka dokazao sve relevantne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke.

7. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, sud ne mora provesti sve dokaze predložene od stranaka pa niti po tuženiku predložene dokaze, ako ocjeni da to nije potrebno za utvrđenje relevantnih činjenica, budući sud samostalno odlučuje koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja onih činjenica koje su odlučne za donošenje odluke u određenoj pravnoj stvari i ako iz ostalih dokaza smatra činjenično stanje utvrđenim. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio primjenom odredbe članka 220. stavka 2. ZPP-a kako izvođenje daljnjih dokaza nije potrebno.

8.1. Glede žalbenih navoda da na okolnost pojedinačnog pregovaranja "ukazuje i solemnizacija Ugovora", valja uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa redovnih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

9. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg je 5. siječnja 2007. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

13. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor sklopili naprijed navedeni Ugovor o [broj kredita] kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.916,99 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja rabljenog automobila; da su odredbe Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 1.343,05 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

14. Tužitelj je, suprotno žalbenim navodima, dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni Ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

15. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

15.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

15.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

15.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

15.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

15.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

17. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

20. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

21. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

22. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

23. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošač je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

25. Iz tužbe proizlazi da djelatnici tuženika prije sklapanja predmetnog Ugovora nisu s tužiteljem pregovarali niti su ga upozorili na posljedice eventualnog porasta tečaja CHF, niti na to da navedena valuta nije zaštićena od HNB kao što je to valuta u EUR.

26. Nadalje, iz tužbe jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

28. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

29. Uz iznijeto, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

30. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

31. Ovo iz razloga jer je sukladno odredbi članka 322. st. 1. ZOO ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako u zakonu određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (328. ZOO).

32. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

33. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 18. veljače 2022. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

34. Neosnovan je žalbeni navod da je sud pogrešno postupio kada je dopustio preinaku tužbe.

34.1. Preinaka tužbe regulirana je čl. 190. ZPP. Stavkom prvim toga članka je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

34.2. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, na način da je isti snizio, pa isto u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva.

35. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

36. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

37. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih pravnih shvaćanja - suprotno pravilnom pravnom pristupu i shvaćanju suda prvog stupnja.

38. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

39. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

40. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka, jer žalba nije osnovana (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin