Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1834/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Demetrović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB. 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-620/2023-19 od 14. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-620/2023-19 od 14. studenoga 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffasenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinnjska 59 da tužitelju HZ iz [adresa] na osnovi Ugovora o kreditu broj 918-50-3058334 od 22. rujna 2005. na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule isplati novčanu tražbinu koja se odnosi na razliku preplaćenog zbog primjene valutne klauzule na kamatu i glavnicu u iznosu od 1.340,75 eura sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi :

- 0,25 EUR s kamatom od 01.prosinca 2005.g. pa do isplate

- 2,51 EUR s kamatom od 01.studenog 2008.g. pa do isplate

- 4,95 EUR s kamatom od 01.siječnja 2008.g. pa do isplate

- 6,71 EUR s kamatom od 01.veljače 2009.g. pa do isplate

- 7,50 EUR s kamatom od 01.ožujka 2009.g. pa do isplate

- 5,31 EUR s kamatom od 01.travnja 2009.g. pa do isplate

- 5,73 EUR s kamatom od 01.svibnja 2009.g. pa do isplate

- 2,38 EUR s kamatom od 01.lipnja 2009.g. pa do isplate

- 0,57 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2009.g. pa do isplate

- 1,87 EUR s kamatom od 01.rujna 2009.g. pa do isplate

- 1,76 EUR s kamatom od 01.listopada 2009.g. pa do isplate

- 0,45 EUR s kamatom od 01.studenog 2009.g. pa do isplate

- 2,91 EUR s kamatom od 01.prosinca 2009.g. pa do isplate

- 4,89 EUR s kamatom od 01.siječnja 2010.g. pa do isplate

- 7,70 EUR s kamatom od 01.veljače 2010.g. pa do isplate

- 7,05 EUR s kamatom od 01.ožujka 2010.g. pa do isplate

- 10,87 EUR s kamatom od 01.travnja 2010.g. pa do isplate

- 10,14 EUR s kamatom od 01.svibnja 2010.g. pa do isplate

- 11,55 EUR s kamatom od 01.lipnja 2010.g. pa do isplate

- 23,76 EUR s kamatom od 01.srpnja 2010.g. pa do isplate

- 21,24 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2010.g. pa do isplate

- 28,92 EUR s kamatom od 01.rujna 2010.g. pa do isplate

- 26,27 EUR s kamatom od 01.listopada 2010.g. pa do isplate

- 22,00 EUR s kamatom od 01.studenog 2010.g. pa do isplate

- 31,00 EUR s kamatom od 01.prosinca 2010.g. pa do isplate

- 42,45 EUR s kamatom od 01.siječnja 2011.g. pa do isplate

- 34,34 EUR s kamatom od 01.veljače 2011.g. pa do isplate

- 37,19 EUR s kamatom od 01.ožujka 2011.g. pa do isplate

- 33,57 EUR s kamatom od 01.travnja 2011.g. pa do isplate

- 34,22 EUR s kamatom od 01.svibnja 2011.g. pa do isplate

- 49,57 EUR s kamatom od 01.lipnja 2011.g. pa do isplate

- 51,07 EUR s kamatom od 01.srpnja 2011.g. pa do isplate

- 63,89 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2011.g. pa do isplate

- 57,30 EUR s kamatom od 01.rujna 2011.g. pa do isplate

- 50,09 EUR s kamatom od 01.listopada 2011.g. pa do isplate

- 49,32 EUR s kamatom od 01.studenog 2011.g. pa do isplate

- 48,76 EUR s kamatom od 01.prosinca 2011.g. pa do isplate

- 52,20 EUR s kamatom od 01.siječnja 2012.g. pa do isplate

- 55,20 EUR s kamatom od 01.veljače 2012.g. pa do isplate

- 55,60 EUR s kamatom od 01.ožujka 2012.g. pa do isplate

- 53,53 EUR s kamatom od 01.travnja 2012.g. pa do isplate

- 54,93 EUR s kamatom od 01.svibnja 2012.g. pa do isplate

- 55,89 EUR s kamatom od 01.lipnja 2012.g. pa do isplate

- 54,27 EUR s kamatom od 01.srpnja 2012.g. pa do isplate

- 54,70 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2012.g. pa do isplate

- 53,49 EUR s kamatom od 01.rujna 2012.g. pa do isplate

- 50,88 EUR s kamatom od 01.listopada 2012.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Raiffasenbank d.d. Zagreb, Petrinjska 59 da tužitelju HZ iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.058,23 eura sa zateznom kamatom koja teče od 14. studenog 2024. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Ne postoji potraživanje tuženika Raiffasenbank d.d. Zagreb, Petrinjska 59 istaknuto radi prebijanja prema tužitelja HZ iz [adresa] u iznosu od 302,27 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od EUR 0,11 počev od dana 1.11.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od EUR 1,19 počev od dana 1.1.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 1,58 počev od dana 1.2.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 3,77 počev od dana 1.3.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 4,71 počev od dana 1.4.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 5,09 počev od dana 1.5.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 4,31 počev od dana 1.6.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 5,03 počev od dana 1.7.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 5,87 počev od dana 1.8.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 5,00 počev od dana 1.9.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 4,87 počev od dana 1.10.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 5,15 počev od dana 1.11.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 6,01 počev od dana 1.12.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 7,56 počev od dana 1.1.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 8,66 počev od dana 1.2.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 8,71 počev od dana 1.3.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 8,58 počev od dana 1.4.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 10,70 počev od dana 1.5.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 12,41 počev od dana 1.6.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 13,59 počev od dana 1.7.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od EUR 12,56 počev od dana 1.8.2007. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 11,69 počev od dana 1.9.2007. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 14,59 počev od dana 1.11.2007. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 12,56 počev od dana 1.12.2007. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 13,41 počev od dana 1.1.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 10,45 počev od dana 1.2.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 8,83 počev od dana 1.3.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 6,05 počev od dana 1.4.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 10,23 počev od dana 1.5.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 11,88 počev od dana 1.6.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 9,84 počev od dana 1.7.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 12,84 počev od dana 1.8.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 12,69 počev od dana 1.9.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 10,92 počev od dana 1.10.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 6,48 počev od dana 1.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od EUR 0,08 počev od dana 1.7.2009. godine pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine određenim temeljem čl. 1. st. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženika podnesenog u odgovoru na tužbu od

28. kolovoza 2023., kao neosnovan.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.340,75 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule koji je tužitelj isplatio na temelju dijela ništetnog ugovora te od strane tuženika istaknuto potraživanje radi prebijanja u iznosu od 302,27 eura.

5. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati.

6. Kako u postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

6.1. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije saslušao javnog bilježnika. Prvostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je u potpunosti pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrhovito saslušavati javnog bilježnika, s obzirom na vezanost suda na utvrđenja iz spora koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

6.2. Tuženik je predložio saslušanje javnog bilježnika, koji je ovjerio prijeporni Ugovor o kreditu. Iz odgovora na žalbu i prijedloga saslušanja toga svjedoka je razvidno da se javni bilježnik predlaže saslušati na okolnost da je prije sklapanja prijepornog ugovora tuženik pregovarao s tužiteljem, informirao tužitelja o konkretnom ugovoru o kreditu, pa dakle, o rizicima ugovora, tečajnim razlikama, valutnoj klauzuli.

6.3. Kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, niti tuženik u činjeničnim navodima iznesenim tijekom postupka tvrdi da je prije sklapanja ugovora pružio tužitelju obavijesti o prijepornim ugovornim odredbama za koje je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika nije potrebno niti bi bilo od utjecaja na ishod postupka u cjelini.

6.4. Naime, i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom javni bilježnik pri solemnizaciji pravnog posla potrošaču nije mogao objasniti parametre promjene kamatne stope ili fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili sadržani u ugovoru o kreditu koji je bio predmet solemnizacije, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske brojU-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

6.5. Ovdje valja podsjetiti na izraženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1593/2021 od 29. studenoga 2023. u kojoj je u točki 35. navedeno: "Ustavni sud stoga zaključuje, kao u spomenutom rješenju broj: U-III- 530/2021 i dr. od 27. rujna 2023., da zbog neodređenosti dokaznih prijedloga podnositeljice za saslušanjem zaposlenika banke, te proturječnosti njihovog obrazloženja i drugih iznesenih navoda sa samom biti obveze banke da prije sklapanja ugovora potrošaču da "odgovarajuće" obavijesti o ovdje spornim ugovornim odredbama, a što je posljedica pravnog pristupa kojim iznova osporava pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora, nijedan razuman sud u ovim predmetima nije mogao pretpostaviti da podnositeljica, suprotno ponovljenim i neosnovanim navodima iz kolektivnog spora, ovdje zapravo tvrdi da su potrošačima i tužiteljima predloženi zaposlenici banke prije sklapanja ugovora usmeno ili na drugi način dali "odgovarajuće" obavijesti o osporenim ugovornim odredbama koje su izostale u samim ugovorima. Slijedi da su svi prigovori o odbijanju dokaznih prijedloga za saslušanjem zaposlenika banke (ili javnog bilježnika) u skladu s navedenim načelnim stajalištima, očito neosnovani. (…)".

6.6. U odnosu na žalbeni navod tuženika u kojem navodi da "nije bilo nikakvog razloga da prvostupanjski sud usvoji preinaku tužbenog zahtjeva kako je to tijekom postupka, nakon zaključenja prethodnog postupka napravio tužitelja", valja reći da taj prigovor tuženik nije istaknuo tijekom prvostupanjskog postupka. Pače, tuženik je podneskom od 17. rujna 2024. izrijekom naveo: "Nastavno na podnesak tužitelja od dana 25. srpnja 2024. (kojim je tužitelj dijelom snizio tužbeni zahtjev) tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 302,27, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja", a sniženju tužbenog zahtjeva se nije protivio.

6.7. Zaključno, u konkretnom slučaju, sud ne izvođenjem dokaza predloženim po tuženiku, nije povrijedio posebno jamstvo „poštenog postupka“ (jednakost procesnih sredstava) u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZPP-a, a nije povrijedio niti odredbu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg je 22. rujna 2005. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor sklopili naprijed navedeni Ugovoru o [broj kredita] kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.300,00 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila; da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 1.340,75 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa i čl. 502.c ZPP odluka donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, kojom je ugovorena valutna klauzula bez da su tužitelju objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, protivna i odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

15. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Tužitelj je dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

16.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju novog automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

17. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužiteljici nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

17.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošač je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

21. Nadalje, iz tužbe jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

24. Uz iznijeto, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

25. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

26. Ovo iz razloga jer je sukladno odredbi članka 322. st. 1. ZOO ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako u zakonu određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (328. ZOO).

27. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda RH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

27.1. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 13. lipnja 2023. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

28. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

28.1. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio 1.340,75 eur više nego što bi platio da promjene tečaja nije bilo, odnosno da nije bila ugovorena valutna klauzula.

28.2. Izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

28.3. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima te prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja te utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 302,27 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

28.4. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Osim toga, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku.

28.5. Isto tako, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

29. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud u točki III. izreke prvostupanjske presude utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 302,27 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate te je stoga pravilno odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan, slijedom čega je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

30. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta

34. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih pravnih shvaćanja - suprotno pravilnom pravnom pristupu i shvaćanju suda prvog stupnja.

35. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

36. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

37. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka, jer žalba nije osnovana (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin