Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1012/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-266/2020-26 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-266/2020-26 od 2. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe glave 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 528- 50-3458794 koji je tužitelj NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zaključio sa tuženikom Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69 dana 12.svibnja 2006. godine, a koje glase: „1./prvo/ IZNOS KREDITA - Kunska protuvrijednost CHF 22.600,99 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te 7./sedmo/NAČIN OTPLATE - Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.747,40 eura/ 13.165,77 kuna1, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- 7,74 eur / 58,32 kn od 3. listopada 2008. do isplate

- 11,06 EUR / 83,36 HRK od 5. siječnja 2008. do isplate

- 13,46 EUR / 101,42 HRK od 5. siječnja 2009. do isplate

- 14,55 EUR / 109,59 HRK od 5. veljače 2009. do isplate

- 11,75 EUR / 88,50 HRK od 5. ožujka 2009. do isplate

- 12,33 EUR / 92,86 HRK od 6. travnja 2009. do isplate

- 7,69 EUR / 57,90 HRK od 5. svibnja 2009. do isplate

- 4,27 EUR / 32,16 HRK od 5. lipnja 2009. do isplate

- 5,18 EUR / 39,01 HRK od 6. srpnja 2009. do isplate

- 6,98 EUR / 52,57 HRK od 4. kolovoza 2009. do isplate

- 6,82 EUR / 51,39 HRK od 4. rujna 2009. do isplate

- 5,00 EUR / 37,68 HRK od 5. listopada 2009. do isplate

- 8,42 EUR / 63,41 HRK od 5. studenog 2009. do isplate

- 11,16 EUR / 84,05 HRK od 4. prosinca 2009. do isplate

- 15,05 EUR / 113,40 HRK od 5. siječnja 2010. do isplate

- 14,16 EUR / 106,67 HRK od 5. veljače 2010. do isplate

- 19,45 EUR / 146,51 HRK od 5. ožujka 2010. do isplate

- 18,44 EUR / 138,95 HRK od 6. travnja 2010. do isplate

- 20,40 EUR / 153,68 HRK od 5. svibnja 2010. do isplate

- 37,32 EUR / 281,16 HRK od 4. lipnja 2010. do isplate

- 33,83 EUR / 254,92 HRK od 5. srpnja 2010. do isplate

- 44,48 EUR / 335,10 HRK od 4. kolovoza 2010. do isplate

- 40,80 EUR / 307,39 HRK od 1. rujna 2010. do isplate

- 34,88 EUR / 262,83 HRK od 5. listopada 2010. do isplate

- 47,36 EUR / 356,85 HRK od 5. studenog 2010. do isplate

- 63,24 EUR / 476,45 HRK od 6. prosinca 2010. do isplate

- 52,00 EUR / 391,76 HRK od 5. siječnja 2011. do isplate

- 55,94 EUR / 421,46 HRK od 4. veljače 2011. do isplate

- 50,93 EUR / 383,69 HRK od 1. ožujka 2011. do isplate

- 51,82 EUR / 390,47 HRK od 5. travnja 2011. do isplate

- 73,10 EUR / 550,80 HRK od 5. svibnja 2011. do isplate

- 75,18 EUR / 566,42 HRK od 6. lipnja 2011. do isplate

- 92,84 EUR / 699,51 HRK od 5. srpnja 2011. do isplate

- 83,72 EUR / 630,79 HRK od 4. kolovoza 2011. do isplate

- 73,73 EUR / 555,56 HRK od 5. rujna 2011. do isplate

- 72,46 EUR / 545,97 HRK od 1. listopada 2011. do isplate

- 71,70 EUR / 540,19 HRK od 4. studenog 2011. do isplate

- 76,45 EUR / 575,98 HRK od 5. prosinca 2011. do isplate

- 80,59 EUR / 607,17 HRK od 5. siječnja 2012. do isplate

- 81,14 EUR / 611,35 HRK od 6. veljače 2012. do isplate

- 78,28 EUR / 589,77 HRK od 1. ožujka 2012. do isplate

- 80,21 EUR / 604,34 HRK od 5. travnja 2012. do isplate

- 81,53 EUR / 614,31 HRK od 4. svibnja 2012. do isplate,

sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.078,37 eura / 8.125,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 2. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda i rješenje sadrže sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nisu u suprotnosti s njihovim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude i rješenja.

6. U odnosu na žalbene navode tuženika, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušanog tužitelja, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaz saslušanog tužitelja u ovom postupku.

7. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg je 12. svibnja 2006. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom.

12. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.600,88 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja novog automobila; da su odredba čl. 1. i dijela članka 7. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 13.165,77 kuna – sada 1.747,40 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

13. Tužitelj je dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju rabljenog automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

14.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

14.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

14.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

14.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

14.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

15. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

17. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

20. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaz tužitelja, osobito u dijelu u kojem je naveo da ga službenik tuženika nije posebno upozorio niti objasnio da bi moglo doći do drastičnog rasta tečaja CHF. Također, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio iskaz predloženog svjedoka JF (koju je kao svjedoka tuženik predložio na ročištu 20. veljače 2022., na kojem ročištu je odustao od ranijeg prijedloga za saslušanje svjedoka GF), koja je jasna iskazala da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila zaposlenica tuženika i da je zaposlenica tuženika od 2007. pa je sud pravilno zaključio da njen iskaz nije od posebnog značaja za ovaj postupak obzirom da ista nije neposredno pregovarala s tužiteljem u svezi predmetnog ugovora.

21.1. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije saslušao javnog bilježnika. Prvostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je u potpunosti pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrhovito saslušavati javnog bilježnika, s obzirom na vezanost suda na utvrđenja iz spora koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

21.2. Tuženik je predložio saslušanje javnog bilježnika, koji je ovjerio prijeporni Ugovor o kreditu. Iz odgovora na žalbu i prijedloga saslušanja toga svjedoka je razvidno da se javni bilježnik predlaže saslušati na okolnost da je prije sklapanja prijepornog ugovora tuženik pregovarao s tužiteljem, informirao tužitelja o konkretnom ugovoru o kreditu, pa dakle, o rizicima ugovora, tečajnim razlikama , valutnoj klauzuli.

21.3. Kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, niti tuženik u činjeničnim navodima iznesenim tijekom postupka tvrdi da je prije sklapanja ugovora pružio tužitelju obavijesti o prijepornim ugovornim odredbama za koje je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika nije potrebno niti bi bilo od utjecaja na ishod postupka u cjelini.

21.4. Naime, i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom javni bilježnik pri solemnizaciji pravnog posla potrošaču nije mogao objasniti parametre promjene kamatne stope ili fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili sadržani u ugovoru o kreditu koji je bio predmet solemnizacije, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske brojU-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

21.5. Ovdje valja podsjetiti na izraženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1593/2021 od 29. studenoga 2023. u kojoj je u točki 35. navedeno: "Ustavni sud stoga zaključuje, kao u spomenutom rješenju broj: U-III- 530/2021 i dr. od 27. rujna 2023., da zbog neodređenosti dokaznih prijedloga podnositeljice za saslušanjem zaposlenika banke, te proturječnosti njihovog obrazloženja i drugih iznesenih navoda sa samom biti obveze banke da prije sklapanja ugovora potrošaču da "odgovarajuće" obavijesti o ovdje spornim ugovornim odredbama, a što je posljedica pravnog pristupa kojim iznova osporava pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora, nijedan razuman sud u ovim predmetima nije mogao pretpostaviti da podnositeljica, suprotno ponovljenim i neosnovanim navodima iz kolektivnog spora, ovdje zapravo tvrdi da su potrošačima i tužiteljima predloženi zaposlenici banke prije sklapanja ugovora usmeno ili na drugi način dali "odgovarajuće" obavijesti o osporenim ugovornim odredbama koje su izostale u samim ugovorima. Slijedi da su svi prigovori o odbijanju dokaznih prijedloga za saslušanjem zaposlenika banke (ili javnog bilježnika) u skladu s navedenim načelnim stajalištima, očito neosnovani. (…)".

22. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

23. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

24. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 30. listopada 2020. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

25. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

26. Neosnovano se tuženik sadržajno poziva na primjenu odredbe članka 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

27. Prvostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužitelja od 13. rujna 2023., kojim je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazim i mišljenjem vještaka, jer ga bez svoje krivnje nije mogao precizirati do zaključenja prethodnog postupka. Takav pravni pristup u skladu je i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

28. Nema zastare dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 13. rujna 2023., nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva, kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi na temelju istog činjeničnog osnova zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa kredita na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji je nakon provedenog financijskog vještačenja konačnim zahtjevom preciziran, time nije promijenjena istovjetnost zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. Stoga kada je tužbeni zahtjev preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva prekid zastare je nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Naime, i sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, te povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta.

29. Glede žalbenog navoda tuženika u svezi tzv. negativne tečajne razlike ponovno se ističe da je odluka suda prvog stupnja sukladna ustaljenoj sudskoj praksi pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 10365/23 od 4. prosinca 2024. jasno izrazio pravno shvaćanje na dopušteno revizijsko pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama, na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“ kada je dao odgovor: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

29.1. Iz prvostupanjske odluke, kao i stanja spisa, ne proizlazi da je tuženik, u ostvarivanju svog (eventualnog) prava da mu se na neki način umanje utuženi iznosi po osnovi tzv. „negativne tečajne razlike“, istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev.

29.2. Također, ovaj sud naglašava se navod tuženika kako bi ovaj sud „trebao voditi računa o negativnim tečajnim razlikama“ ne može smatrat bilo kojim od gore navedenih prigovora ili zahtjeva. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tuženik tijekom postupka nije istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev, ovaj sud ocjenjuje kako prvostupanjski sud nije trebao uzeti u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjiti dosuđeni iznos tužitelja.

30. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 1.747,40 eura, odnosno tada 13.165,77 kuna zbog promjene deviznog tečaja.

31. Žalbeni prigovori glede nalaza i mišljenja financijskog vještaka svode se na drugačiji pravni pristup od pravilnog pristupa suda, pa u toj situaciji sud nije pogriješio kada nakon pisanog očitovanja vještaka istoga nije pozvao usmeno saslušati, jer, kako je navedeno radi se o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud.

32. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

33. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

34. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

36. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

37. Žalitelj je neosnovano istaknuo i povredu ustavnih i konvencijskih prava.

37.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14), koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka.

37.2. Tuženik u žalbi navodi da su u obrazloženju suda prvog stupnja izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjene kakve su dane, pa da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

37.3. Međutim, ovaj viši sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane prvostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

37.4. Iz osporene presude i rješenja je razvidno da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze i ocijenio ih na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama te pravilno, na temelju valjano provedenih dokaza (na temelju dokumentacije u spisu, te iskaza saslušanog tužitelja) i na valjanoj ocjeni svih relevantnih dokaza, donio pobijanu presudu i rješenje.

37.5. Osim toga, razvidno je i to da je tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć punomoćnika u osobi odvjetnika te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, a osporena presuda i rješenje doneseni su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, čije pravno stajalište i primjenu zakona prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

37.6. Slijedom navedenog, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred sudom prvog stupnja te navode žalbe, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo prvostupanjskom presudom kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te ovaj viši sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju zbog osobito teške povrede procesnih pravila ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do navodne povrede čl. 29. st. 1. Ustava na njenu štetu, a koje uključuje obvezu sudova da pruže dostatno obrazloženje svoje odluke.

38. Zaključno, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

39. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

40. Sud prvoga stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

40.1. U odnosu na žalbeni prigovor da se "vrijednost pojedine radnje određuje prema umnošku broja bodova i vrijednosti boda od 1,99 eur (15,00 kuna) što znači da pojedinačne radnje vrijede po 199,00 eur a ne po 199,08 eur" valja reći da je to rezultat pretvaranja tadašnje valute hrvatske kune u euro i zaokruživanja. Naime, odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22) propisano je da novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati preračunavaju se uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97, dok je stavkom dva toga članka propisano da se preračunavanje iz stavka 1. ovoga članka izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Stavkom 3. toga članka propisano je da pri preračunavanju iz stavaka 1. i 2. ovoga članka sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena; ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Slijedom navedenog, neosnovan je i taj žalbeni prigovor tuženika.

41. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin